so far away...

četvrtak, 25.06.2009.

Dobro jutro

Ovo je jedno sasvim novo, drugačije jutro.

Ne, ništa se nije promijenilo. I dalje nemam posao, i dalje je diplomski tu negdje skoro pa dovršen. I dalje živim u svojoj staroj, bijeloj i pustoj sobi u svom selu. I dalje mi susjed radi buku koju ne podnosim, i dalje moji galame.

Ali, danas…danas slušam ptice kako pjevaju. Danas sam se probudila mirna, naspavala sam se dobro. Prihvaćam da sam tu. Da, željela bih biti negdje drugdje, slobodnija, neovisna, više svoja.
Nije da znam što bi to točno bilo, ali, otkrila bih putem.
Ipak, tu i sada…mogu barem biti ponešto od toga. Mirnija, sretnija, optimističnija. Nema više smisla plakati za onim što ne mogu. Treba iskoristiti karte koje su nam dane. A ove moje…i nisu toliko loše...

Crnu…više ne nosim u sebi. Moj svijet je u bojama.

srijeda, 24.06.2009.

:)

I uvijek mi se ostvare one moje najveće želje. A sad sam samo željela čuti tebe da pjevaš. I one suze u mojim očima su bile tu jer sam prepoznala trenutak. To sada znam…nepogrešivo…one mirne, sretne trenutke kada se vrati vjera u snove i onu čarobnu riječ koje se tako bojimo. Ima u nama hrabrosti…

Jer…kako grafit na onome zidu kaže…

Od ljubavi se živi...

četvrtak, 11.06.2009.

pobjede i porazi

Ovo je dan koji želim pamtiti.
28.4.2009. godine,utorak

Nekoliko dana prije, napisala sam zadnji ispit na svom fakultetu. U ponedjeljak, profesor me pitao da li sam zadovoljna peticom. Nakon 5 mjeseci, konačno sam silno željela proći i taj ispit. Naravno, napisala sam ga i bolje nego što sam sanjala. Bilo je još nekoliko ljudi tamo koji su slavili to što su položili zadnji ispit, ja sam samo šutjela. I široko se osmjehnula na izlasku. Nisam baš ni bila svjesna što se dogodilo. Ni kad me prijateljica protresla za ramena i rekla mi, mala, pa završila si fakultet. Ni iduće jutro kad su mi na toj mojoj najdražoj katedri upisali i zadnju ocjenu u indeksu, zadnju nepopunjenu rubriku i predmet koji sam voljela koliko i ljude tamo. Naravno, pogađate, fotografiju. Ni kad su mi najdraži ljudi oko mene čestitali.

Shvaćanje je došlo polako…onog trena kad sam izašla iz autobusa u svom selu. Udahnula svježi zrak, dok su na radiu svirale neke dobre pjesme i kad je suza krenula. I onaj osjećaj da sam ipak napravila nešto veliko i važno. I trenutak kad je nekoliko koraka prije moje ograde krenula pjesma koja će me uvijek podsjetiti na taj dan. Fields of gold. I moj dragi pas koji me dočekao sretan, kao i uvijek i skakutanje sa njim po dvorištu dok pjevam pjesmu koju sam uvijek voljela, ali ću je uz ovo pamtiti. I onda ulazim u kuću i pjevušim. A neki meni najbliži ljudi odbijaju se veseliti sa mnom. Jer je taj uspjeh došao prekasno, jer im jednostavno nije bilo jasno koliko mi to znači. I ostala sam zbunjena sve do sad. Jer su se i oni borili da mi omoguće studiranje, jer su trebali biti sretni zbog mene. Ne želim im zamjerati. Želim pjevati i skakutati kao dijete. I otad se veselim svakom, malom uspjehu svih ljudi koje volim.

petak, 05.06.2009.

far away, so close...

Sjećam se jednog tako davnog vremena. Malene staze koja je vodila do tvoga ulaza. Bila je obrubljena kamenjem i drvenim letvicama iza kojih su bila dva mala vrta prepuna onog visokog rozog cvijeća kojem nikad nisam saznala ime. Sjećam se fotelje na razvlačenje tamo kraj peći, kreveta na kojem smo spavale jedna kraj druge. Zavjesa i mirisa te sobe. Sjećam se čak i molitve koju si me učila, a znaš da ja ne vjerujem u molitve. I balkona prepunog teglica cvijeća i tvoje smiješne odjeće i polaganog hoda. I tebe, koje već godinama nema. Ne znam ni koliko godina.

Ponekad poželim ponovo vidjeti to mjesto, popeti se onim strmim i zavojitim cesticama na to brdo koje sam toliko voljela. Jer sam tebe voljela. Svu svoju ljubav davala si nekoj tuđoj djeci. Bila si toliko pažljiva i nježna prema svima.
Znam da to mjesto više nije isto. Znam i da te nema toliko dugo. I možda su zadnji tvoji tragovi one neke jastučnice koje si mi sašila ili ovo sjećanje koje je u meni.

I zašto baš sad ponovo plačem za tobom? Ili plačem za djetinjstvom i nečijom brižnom rukom koja će me povesti kad ne znam kamo više. Za idiličnim mjestima, jer su tada sva bila idilična i problemi nisu postojali? Da, za tim plačem. Teško je sam kročiti životom. Znam, imam toliko ljudi oko sebe, ali, možda sad ipak po prvi puta želim ići sama. Odlučivati, boriti se. Možda ponovo jednom sanjati? Jer to sam zaboravila, zato je toliko teško. Kad ne znam kamo idem i što želim, teško je naći razloga. A opet, ako sanjam previše udaljene snove, hoću li preboljeti to što ih neću moći ostvariti. Zašto barem ne pokušam?

Sva ona vječna pitanja ponovo su tu, odgovore tražim na jedinom mjestu na kojem mogu, u sebi. Pronaći ću ih. Sad se osjećam kao da stojim na mjestu i kao da se ništa ne mijenja, osim što vrijeme prolazi i neminovno starim baš kao i svi oko mene. Sad poželim pobjeći i voziti se negdje daleko, jako daleko od svih. Poželim pobjeći i od sebe, jer jedino sa sobom sad provodim puno vremena. I ne znam tko sam. Ima dio mene koji samo traži onu djetinju sigurnost u bilo kome drugome. I ima dio mene koji više ne vjeruje nikome. Jedan dio žudi za time da netko drugi umjesto mene odlučuje, drugi mrzi sve savjete i želi čuti samo ono što negdje duboku u sebi znam da imam i znam da mogu pronaći. Svoje, samo svoje želje. I način da ih ostvarim.

<	lipanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv