so far away...

srijeda, 27.02.2008.

seoski mentalitet...

Živim u malom mjestu, seocu, nedaleko od Zagreba, nedaleko od još jednog grada koji mi je bio i ostao najljepši na svijetu. Tu, u mom seocu ljudi su mentalitetom ostali u nekom prošlom, pred prošlom stoljeću...primjerice, nema šanse da prođem kroz to svoje selo, a da me barem netko ne pita kuda idem, kaj još studiram, pa kaj ja to uopće studiram, a kaj se s tim radi...kako je mama, tata, baka deda, jel mami dobro na novom poslu, kakva joj je plača sad, jer znaju da joj je bila loša na prijašnjem...

Koji vrag, mislim si ja, pa dobro,ljudi božji,jel znate i koji broj donjeg veša nosim? I tako, izbjegavam ja suvišne razgovore koliko god mogu, ali stvarno nekad pretjeraju....i grozno me iživciraju zabadanjem nosa... tako su jednom prilikom digli cijelu dreku i galamu da mi je brat nestao....otet, nema ga dva dana...već se i cijela naša porodica digla na noge, a klinac je naravno bio doma, išao u školu najnormalnije...no to nije bilo bitno, bilo je bitno da se selo zabavi....

No, nisam o tome htjela pisati...dakle, u tom mom malom selu, koje je pomalo zabačeno ako ste prisiljeni putovati autobusom, jer, autobus vozi kojih 7 puta dnevno, a ostalo se možete šetati kojih pola sata...u tom mom malom selu u kojem su ljudi nevjerojatna zabadala...unatoč svemu volim živjeti. Volim ujutro izaći na balkon i duboko udahnuti...

Jer, pogled mi se pruža prema šumi, mojem voćnjaku, livadama, Sljemenu i ponekad najljepšem izlasku sunca. Čuje se bezbroj zvukova ptica, i ako je mirno, a ujutro to obično je, ljudi ne rondaju nešto sa svojim strojevima i sličnim...tu doista može biti predivno...

I uživam probuditi se ujutro, čuti ptice umjesto aviona, vlakova i čuda...udahnuti svježi zrak, prošetati ako stignem...to je luksuz koji ljudi ipak sve više cijene...i koji možda ipak vrijedi malo prometnih komplikacija... ali, kad se sjetim ovih zabadala s početka priče, ipak mi dođe da pobjegnem glavom bez obzira...

srijeda, 20.02.2008.

strpljenje...

Strpljenje...nekako, mislim da nam u životu pored sreće, zdravlja i ljubavi toga ponajviše treba...

Barem meni, koja bi najrađe preskočila pola koraka i odmah doletjela do cilja...jeste li vi strpljivi? Možete nešto što želite čekati danima, mjesecima, godinama, a da ste sigurni u to da ćete dospjeti tamo negdje gdje ste poželjeli? Ili je ponekad teško, cilj se izgubi iz vida, čini se preteško, predaleko?

Oduvijek su mi svi govorili da sam tvrdoglava i uporna ko jedna simpatična siva životinja...i doista, bila sam. Ono što sam si zacrtala moralo se ostvariti...nije bilo bitno dali iz prvog, petog ili dvadeset petog pokušaja...bilo je bitno samo da dođem do toga...i s neopisivim sam se žarom borila za to. Bile su to možda i male stvari, prvi fotić, pa mobitel, pa pravi slr... nešto što mi starci nisu smatrali da mi je nužno i neophodno, a ja sam to željela. Bilo je i većih ciljeva...upisati fakultet, upisati dizajn...

A onda, negdje usred ovog mog ludog faksa, koji je doista, po svim kriterijima lud beskrajno...izgubila se ta moja upornost, ciljevi, sve ono što znam da zapravo jesam se nekako pritajilo...i nikako da dokućim zašto...ni kako se vratiti u staro stanje? Možda zbog toga što sam vidjela da je teško naučiti išta u onom kaosu? Da učim tehnologiju a ne dizajn? I što će jednome dizajneru elektrotehnika, zna netko? Znam, možda i nije na odmet, ali da sad baš moram u detalje znati kako nastaje izmjenična struja, što je ovaj ili onaj zakon u magnetnom polju i bla bla bla...mislim da ne moram...

Možda zato što sam vidjela da neki daleko manje sposobni ljudi dobivaju poslove koji su predivno plačeni, kupuju diplome i žive jako lijepo, samo zato što imaju jako dobre veze?
Možda zato što su me razočarali neki nesuđeni poslodavci, što sam u par godina promijenila valjda 10-tak sc poslova na kojima je bilo puno puno prevara, puno borbe za novac koji sam itekako teško zaradila?

Ili je to samo opravdanje...jer sam izgubila volju da i dalje tvrdoglavo kucam dok god se neka vrata ne otvore? Što vi mislite?

Sada se opet borim...pokušavam, pa kako bude bude...ali, ne više sa istim onim žarom ko nekad...

nedjelja, 17.02.2008.

više sreće nego....

huh...znate već da su me dostigla stara zabušavanja na faksu i da sad muku mućim da položim nešto od ove hrpe ispita koja mi je ostala...

i tako,spremam ja već dobrih mjesec dana jedan ispit, koji slovi kao najteži na faksu....kopam po hrpi knjiga,netu,ovuda onuda,literature ima,ali iz davnih nekih 70-tih, 80-tih,pa sve ono što je kasnije izmišljeno moramo znati onako, po duhu svetome...

a kompliciran je ispit tim više što prije ispita morate na kolokvij,pa kad položite kolokvij na pismeni,pa onda nakon te torture još čekate cijeli dan usmeni,gladni,žedni i prestravljeni,osjećajući se kao neke mile životinje u redu za klanje,tim više što ljudi iz profesorovog kabineta uglavnom izlaze izbezumljeni, ne znajući više ni kako se zovu...

i tako,dođem ja konačno na red, sjednem pred profesora,a pita on mene,jel mogu zapalit? naravno,ja kažem možete,neću se kockat životom,a i možda se smiri malo,pa bude blaži.

I tako,ispituje on mene, praktički osnovne stvari,a ja šutim...pa pita preko podpitanja,onda odgovorim..i kažem,ma znala sam ja to,samo,evo,neću bubnut nešto krivo...kaže on, ma kolegice,morate biti sigurni u svoje znanje!

jao,kud ćeš bit siguran, kad su priče o njemu ravne onima o vješticama iz Blaira i raznoraznim hororima...

na kraju,izvukla sam se....prošla sam iz prve ispit koji je jedan dečko taj dan došao polagati 22. put...
svaka mu čast na upornosti...ili ludosti :)

jedan manje....ajmo dalje...

poanta svega je,da koliko god nešto strašno bilo ili zvućalo, bolje je suočiti se s tim, nego prestravljeno čekati da problem nekud ode....neće otići...izgledat će sve veći i veći....

a ovako,kad se s tim suočiš i uspiješ, sve postaje sasvim smiješno!

utorak, 05.02.2008.

jedno hvala...

Priznajem, ovo razdoblje u mom životu mi je sve samo ne lako...naprotiv, daleko je najteži izazov s kojim se sad moram suočiti...

Dovoljno sam dugo bježala od obaveza koje su mi bile teške, s kojima sam se bojala suočiti zbog nesigurnosti, zbog zanemarivanja svega toga, zbog bijega od stvarnosti...sada, sada jednostavno nemam izbora... moram to riješiti kako god mogu, što je moguće brže, što je moguće bolje... a užasavam se...te moje brige izrasle su u goleme fantome koji mi nedaju spavati noćima,s kojima ne znam kako i na koji način da se razračunam, od kojih bi najrađe pobjegla glavom bez obzira...

Možda,kad bi napokon sama sebi objasnila da nije ni to tako strašno,kad bih rekla da je i to za ljude, da će sve već nekako, mada sad ne znam kako, biti bolje...

I tako sjedim uvijena u brige, crne misli, noćima ne spavam, danju tumaram kao netko tko je bez ijednog cilja i ideje kako i što...

Ali, ponekad se u tu moju tamu probije poneka zraka sunca...poneki osmjeh, poneki dašak dobrote koji dolazi od onih koje me vole...koji zajedno samnom brinu i koji se nadaju da ću biti bolje...da će me opet gledati kako puna nade i optimizma krećem u neke svoje borbe...kako radim ono što volim i u čemu uživam,kako se smijem i kako sam sretna...

I samo jedan san, jedna pomisao na najdraže mi biće drži me...drži me da ne potonem u svojim strahovima, da ne odustanem od svega za što sam se borila, a sad mi se čini predaleko...

Jedne oči, jedan pogled i jedan zagrljaj... na mjestu na koje se nadam vratiti, koje nam je dalo malo od svoje snage da ju odnesemo sa sobom u budućnost koja je toliko bolno neizvjesna...ali opet, nadamo joj se...

HVALA, što me držiš kad je najteže.... (ti znaš...)

<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv