Živim u malom mjestu, seocu, nedaleko od Zagreba, nedaleko od još jednog grada koji mi je bio i ostao najljepši na svijetu. Tu, u mom seocu ljudi su mentalitetom ostali u nekom prošlom, pred prošlom stoljeću...primjerice, nema šanse da prođem kroz to svoje selo, a da me barem netko ne pita kuda idem, kaj još studiram, pa kaj ja to uopće studiram, a kaj se s tim radi...kako je mama, tata, baka deda, jel mami dobro na novom poslu, kakva joj je plača sad, jer znaju da joj je bila loša na prijašnjem...
Koji vrag, mislim si ja, pa dobro,ljudi božji,jel znate i koji broj donjeg veša nosim? I tako, izbjegavam ja suvišne razgovore koliko god mogu, ali stvarno nekad pretjeraju....i grozno me iživciraju zabadanjem nosa... tako su jednom prilikom digli cijelu dreku i galamu da mi je brat nestao....otet, nema ga dva dana...već se i cijela naša porodica digla na noge, a klinac je naravno bio doma, išao u školu najnormalnije...no to nije bilo bitno, bilo je bitno da se selo zabavi....
No, nisam o tome htjela pisati...dakle, u tom mom malom selu, koje je pomalo zabačeno ako ste prisiljeni putovati autobusom, jer, autobus vozi kojih 7 puta dnevno, a ostalo se možete šetati kojih pola sata...u tom mom malom selu u kojem su ljudi nevjerojatna zabadala...unatoč svemu volim živjeti. Volim ujutro izaći na balkon i duboko udahnuti...
Jer, pogled mi se pruža prema šumi, mojem voćnjaku, livadama, Sljemenu i ponekad najljepšem izlasku sunca. Čuje se bezbroj zvukova ptica, i ako je mirno, a ujutro to obično je, ljudi ne rondaju nešto sa svojim strojevima i sličnim...tu doista može biti predivno...
I uživam probuditi se ujutro, čuti ptice umjesto aviona, vlakova i čuda...udahnuti svježi zrak, prošetati ako stignem...to je luksuz koji ljudi ipak sve više cijene...i koji možda ipak vrijedi malo prometnih komplikacija... ali, kad se sjetim ovih zabadala s početka priče, ipak mi dođe da pobjegnem glavom bez obzira...
Post je objavljen 27.02.2008. u 08:00 sati.