Slanina
|
Sajam je bio grandiozan, utoliko i velik po broju posjetitelja kao i po broju izlagača. Naravno, time i važnošću. Bili smo umorni pa nam je njegov završetak bio na neki način i olakšanje zbog završetka posla, službenog angažmana. Preostalo je da spakiramo stvari u auto i krenemo do hotela, možda pritom uz neku šetnju gradom, uz put gdje bismo mogli nešto gricnuti. Bogami bili smo već prilično gladni obojica. Sve sam mjerkao sendviče po automatima, ali se suzdržavajući da ih uzmem jer sam htio pojesti nešto konkretnije. Izašao sam iz hale da dovezem auto sa službenog parkinga, udaljenog parsto metara, do glavnog ulaza, kako bismo ukrcali opremu i preostale promotivne materijale. Glavni parking bio je na šljunkovitom tlu, na kojem su se auti parkirali s obje strane prolaza. Prolaze su omeđivali, zadovoljno sam to uočio i konstatirao, drvene grede horizontalno postavljene, naslonjene na male vertikalne stupiće, ispiljene od vršaka stupova, i zabodeni u zemlju. Neodoljivo me podsjećalo na prečke i grede za koje su se nekada vezivali konji u western-filmovima pred trgovinama ili salunima. S obzirom da je parkiralište bilo prilično široko i dugo, umjesto da ga zaobilazim preskakivao sam grede i išao gotovo okomito po njemu prema autu. Negdje na pola puta uočio sam koru slanine, pancete, kako leži na tlu. Na njoj je ostalo malo bijeloga na strani na kojoj su inače bile šare mesa i špeka. Ležala je na šljunku, malo posuta prahom i sitnim mrvicama, tik uz jedan noseći stup i drvo koje je tu bilo zasađeno, točno na razmeđi redova. U svojoj žurbi zastao sam pod silom koju je panceta ispuštala iz sebe. Nisam se mogao ni pomaknuti! Osjetio sam fokusiranost, poput prikaza u filmovima u kojem se fokus i pogled osobe potpuno unese u motiv i samo njega primjećuje u svom vidnom i mentalnom polju. Ukipljen, promatrao sam komad svinjske kože i ono malo špeka na njemu još koji trenutak... ... a onda se odjednom osvijestih, naglo se sagnuh i uzeh ga rukom. Primakavši slaninu licu, gotovo bez stajanja prinesoh ju ustima i zagrizoh čim sam većim zalogajem mogao, na sredini dulje strane. Na strani na kojoj je bio špek zubi su mi propali u bijelu mekaniju tvar te mi je ona dodirnula istaknute nepce iza zubiju i to mi je trenutno usta ispunilo okusom slanine. No, bila je izmiješana s osjetom krckanja komadića pijeska koji su se na slaninu zalijepili, a uz to je došao i okus zemlje, pijeska, kamena. I odjednom, mimo tih okusa, usta su mi se ispunila neobičnim okusom. Odjednom sam pred sobom vidio lik bradatog muškarca i njegovih usana koje izviruju iznad i ispod brkova i brade. Usta su mi se preplavila okusom usta tog istog bradatog muškarca i taj me osjećaj, okus, nezaustavljivo preplavio i obuzeo, šokirajući me. Njegov je intenzitet bio potpun, cjelovit, neokrnjen, njegova snaga bila je neopisiva, a moj osjećaj toga bio je podijeljeno neutralan, s laganim prizvukom neprijatnosti. Miris nečijih usta bio je pomalo ustajao, imao je određeni ustajali miris, ipak mrvicu neugodan, i osjećao sam se kao da se nalazim u tim istim ustima koja u sebi istovremeno drže predmetni komad slanine, dok smo i ja i slanina preplavljeni slinom čime nam se mirisi i okusi međusobno miješaju, natopljeni mirisom i okusom usta po kojima se slina valjala. Kratko su mi prolazile asocijacije usta s laganom tamnom crtom kave na vanjskom dijelu usana, s lagano bljutavim okusom kave u ustima. Zatim me preplavio okus ustajalosti netom nakon buđenja nakon dugog i dubokog sna. Zatim miris grancive pancete, gnjecave i žilave bijele tvari pancete. Osjećaj jezika, slinavog, ustajalog okusa, mješavine ostatka okusa kave i bljutavog jutra, kako se mrda u usnoj šupljini kroz slinu... Trgnuo sam se! Ukipljen. I dalje mi je s lijeve strane bilo mlado stabalce, a predamnom na tlu stupić i pregradna greda između redova parkirališta. Na tlu, nepomaknuta, i dalje je ležala ona ista slanina. Mrdnuo sam jezikom u ustima, trljajući ga o nepce, a zatim sam refleksno, ujedno i nepotrebno, obrisao usta nadlanicom. U ustima je bio zaostao okus, a skoro i u nosu miris, od prizora u mislima od prije nekolilko sekundi. Svježi vjetar vratio mi je svježinu u nozdrve, udahnuo sam i izdahnuo kroz nos, odmah i razjapio usta i udahnuo nekoliko puta "na puno" kroz njih. Sve samo da otjeram okus i miris, ili bar asocijaciju na njih, čim dalje od mene. S neba vratih pogled natrag na slaninu na tlu pred mojim nogama, a zatim digoh pogled, preskočih ogradu i nastavih dalje prema autu. Na nebu sam ugledao zeppelina kako, blago nagnut, radi krug oko sajmenog centra. Vrijeme je za jednu kvalitetnu večeru, s puno dobrog piva punog okusa. :-) |
