Naš prec_ ednik bi trebao voziti Mazdu 6, srednje tamno plavu. To sam shvatio jutros.
Kao i svako jutro, kresnem auto i krenem na posao, poduže vožnje do njega.
Kao i obično, nitko mene ne pretiče, ali zato držim putnu brzinu. Negdje tamo kod jednog naselja imena po svecu, polako sam sustigao jednu Mazdu 6, srednje plave boje, u kojoj je vozio jedan stariji gospodin, a nazirao sam da ima prosjedu kosu, bar koliko sam vidio kroz stražnje staklo i refleksije jutarnjeg svjetla. Kako u tom periodu, i otprilike uvijek na tom potezu, slušam početak jutarnje kronike dana, tako sam i danas bio u tom raspoloženju. Iako, zadnjih dana mi ne paše razmišljati o tome da ću slušati kroniku i radio cijelo vrijeme, već si vrtim Esbjörn Svensson Trio i uživam; malo je problem u tom mom uživanju u glazbi pošto se vozim paralelno u drugom svijetu, a to je otprilike par metara lijevo ili desno od moje trenutne pozicije. Drugim riječima, vozim se po bankini ili po travnjacima i kamenim usjecima, dok moje fizičko JA vozi po asfaltu.
I kako sam, u raspoloženju jutarnje kronike i političkih i političko-gospodarskih tematika koje se standardno vrte na kronici, sugestivno je valjda bilo, a možda i spontano božanski inspirirano, da sam shvatio da auto, tu plavu Mazdu 6 ispred mene, vozi, ni manje ni više, doli naš precednik ov-da-stejt J.
Nije bilo dvojbi – u autu ispred mene bio je On, ni manje ni više, iako, doduše, on sam nije bio toga svjestan – on je vjer. ležao u krevetu u B. dvor_ima, još spavajući. Siguran sam da nije mogao ni naslutiti da se nalazi u autu tu, kod seoca, sa mnom na dupetu, vozeći plavu Mazdu 6.
Definitivno, auto koji bi bojom, modelom i proizvođačem najviše odgovarao jest – plava Mazda 6. Kad ju budete sreli na cesti, samo se sjetite toga i shvatit ćete da je to, neupitno, auto koji mu je saliven – njega vozi naš prec_ednik J.
* * *
Još uvijek nasmijan tim lucidnim saznanjem, tako trivijalnim događajem, a tako neobičnim, ali ispunjenim i točnim saznanjem, vozio sam dalje, dinamično prema poslu.
Na jednoj dugoj ravnici, tek što sam pomolio karoserijskim nosem na njenom početku, na njenom se završetku (iz moje perspektive) - na drugoj strani, pojavio auto poznat mi svakog jutra. Prostrujio me je osjećaj ugode, lagani trnci... Znao sam da je u tom autu Ona.
Ona je bila zgodna brineta, djevojka, ponekom mlađem možda i žena, koja je svako jutro putovala u suprotnom smjeru od mog. Zgodna, svako jutro sam se veselio tom susretu koji je prohujao pored mene u 2-3 sekunde, brzinom od barem 200 km/h.
Sve te dane, sve te mjesece, kroz mene je strujala pomisao kako bih rado volio biti u njenoj blizini, upoznati ju, dodirnuti njeno tijelo, milovati ju, osjećati se blizak, opušten s njom u blizini...
Kako su dani odmicali, sve više se u meni rađala ta jedna misao, kao prirodan slijed spontanih i romantičnih i idealizirajućih misli koje su me, kao preteča toj konačnoj misli, opčinjavali. Ideja od koje sam se u početku ježio od užasa, a zatim od čuđenja, da bi mi konačno postala vragolasta misao, vabeći me pomalo da se odvažim na pokušaj. Ta, što imam s druge strane izgubiti!?
Za dva tjedan godišnjeg, polako mi je sazrijevala misao i opčinjavala me. Razmišljao sam o celebrityma koje opsjedaju zaluđeni obožavatelji, osobe koje s "poznatima" dijele "sve", dok ih ti isti "poznati" niti ne poznaju, nit ne znaju za postojanje tih obožavatelja. Na trenutke sam se pitao da li sam možda i ja sada takav...
Brzo bih naglim pokretom glave otresao takvu misao i usredotočio se da uživam u tih par sekundi bliskosti, koja bi završila klimaksom u međusobnom mimoilaženju i mojem promatranju njenog lica, portreta, kako bi mi ta slika ostajala u sjećanju nakon munjevitog mimoilaska.
Izlazeći na početak ravnice, ugledao sam ju na kraju ravnoga dijela ceste, kako mi se približava velikom brzinom. 120 mojih, bar 100 njenih – sraz od blizu 250 na sat.
Danas je taj dan! Shvatio sam to istog tog trenutka.
Odlučio sam zauvijek spojiti moj i njen život. Odlučio sam da se povežemo i zajedno krenemo dalje, u nekom drugom životu. Iako ona za mene nije znala, iako nije ni slutila da bi joj život sa mnom mogao biti tako ugodan i lijep, čak i ako bi se tome opirala u početku, znao sam da će joj poslije biti drago. Znao sam da trebam to učiniti, makar djelovalo kao silovanje.
Gledao sam ju kako mi se približava cijelom ravnicom...
Vrijeme je prolazilo... kao da je beskrajno puno vremena prolazilo, a mi smo stalno bili na suprotnim krajevima ravne ceste, gledajući se.
Kao da se približavamo jedno drugome u poljupcu koji nas treba povezati, povezati da nas ništa ne razdvoji do kraja života. I, ako netko ima nešto da kaže, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti!
Ionako nitko ništa nema za reći, a i da kaže – naprosto je prekasno...
Naši su se auti, kao kolijevke za anđele, približavali velikom brzinom...
Skoro smo se mimoišli.
Na trenutak sam se čak i pokolebao, ali je taj osjećaj odmah prošao, kako sam trznuo glavom.
I tik prije nego su nam se auti trebali mimoići, i naša tijela i životi u njima, naglo sam skrenuo volanom u lijevo. Još taj djelić vremena, tada tako dug i usporen, gledao sam njeno još uvijek potpuno mirno lice kako mi dolazi u susret, ni ne sluteći koja nam sreća predstoji.
Bila je tako lijepa, kao i svako jutro.
Ljepša... ljepša nego što sam ju zamišljao...
Nasmiješio sam se... i zatvorio oči sretan i ispunjen...
|
