Dmitri Šostakovič - Jazz suite valcer br. 2.
Valjda nam je svima jasno kako je promjene teško činiti. Teško ih je činiti na sebi, mijenjajući ne samo vlastite reakcije prema svijetu koji nas okružuje, već i iskonske stavove u nama i načine percepcije stvarnosti okruženja, a posebice drugih ljudskih bića s kojima smo u interakciji.
Evidentno je kako društva koja nas okružuju slijede određene načine ponašanja koja su uobičajena, uglavnom prihvaćena i, mahom, i to nažalost, vrlo predvidljiva. Raširena je javna svijest o tome što je poželjno, a što nije, što se očekuje i kako bi se trebalo ponašati. Ponašajući se u skladu s time, ljudi uglavnom održavaju mirnu svakodnevicu i uobičajen svakodnevni život.
Teško je prodrijeti u ta uobičajena ponašanja, bilo novim stavovima, novim inicijativama ili rušenjem neke uobičajene percepcije svijeta koji nas okružuje. Da li je to pitanje nekog državnog smjera, referendumskog očitovanja (npr. o ulasku u neku zajednicu), pitanja religije, lokalne politike, društvenog života, načina odijevanja, načina komentiranja sportskih manifestacija ili bilo što drugo, nebrojeno.
Naprosto nema načina da se takvi stavovi, posebice na imalo duži rok, mijenjaju svjesno, utjecajem, nastojanjima i aktivnostima određene skupine, udruženja, društva, a kamoli pojedinca, koliko god taj pojedinac bio proaktivan, drugačiji, kvalitetniji. Sva ta ispravnija shvaćanja pojedinaca - shvaćanja svijeta u našem okruženju - sva ona ne znače da su to stavovi prihvaćeni od većine. Pojedinac koji se susreće s takvim uzancama i obrascima ponašanja, mora se s time pomiriti, kao i sa činjenicom da tu ne može ništa promijeniti. Mnogi koji su smatrali da nešto treba mijenjati, redovito su se susretali sa zidom, sa spontanim ili svjesnim otporom promjenama i redovito su sva nastojanja za poboljšanjem (ili samo promjenom) trenutačnog stanja, rezultirala potpunim neuspjehom. Možda bi najbolje bilo da se čovjek s time naprosto pomiri i shvati da je potrebna osobna prilagodba, a ne nastojanje da se mijenja druge, da se „mijenja svijet“. Kako kaže najčešća fraza: „što bi ti - mijenjao svijet?!“.
Ne kaže uzalud svima znana izreka kako nije stvar u mijenjanju sebe, već u mijenjanju svijeta.
Hmmm… možda sam se zabunio oko formulacije izreke… možda je govorila kako treba mijenjati samo sebe, a ne svijet?
Ili možda oboje?
* * *
Utabanim stazama društvenoprihvatljivog ponašanja kreće se većina, a nakon nekog vremena - svi. U manjim sredinama to „klizanje“ prema konformističkim, društvenoprihvatljivim obrascima još je i brža.
Dok se odjednom ne doseli jedan mlad bračni par i krene činiti stvari koje smatra da su - normalne. Ne uobičajene i očekivane, već - NORMALNE. Štoviše, pošto nemaju „povijest“ ponašanja u zajednici, nemaju niti neko svoje uobičajeno, očekivano ponašanje koje zajednica očekuje.
Pa tako taj par počne činiti stvari koje smatra da su dobre, iako su ljudima iz okoline malo „uvrnute“; no, zajednica to prihvati. I sad, pošto rade u školi, počnu predavati gradiva na neuobičajen način, izvan knjiških obrazaca i programa, unoseći mladalački duh u ustaljenu sredinu. Odluče učenike prihvatiti upravo tako - kao učenike, mlada ljudska bića koja trebaju učiti, koja trebaju biti potaknuta, prvenstveno potaknuta da stvaraju svoj stav, umjesto da im se nameće stav predavača kao neupitnog auriteta; da ih se potiče da kritički razmatraju svijet oko sebe, da osmatraju neupitne činjenice naše civilizacije kao obrazac koji, moguće je, ima i sistemske pogreške u sebi, a koje se mogu poboljšati. Unesu mogućnost da kruti i hinjeni profesori postanu fleksibilni, susretljivi, ljubazni, da zajedno s mladim ljudskim bićima, koja se još formiraju, zajednički analiziraju gradivo koje i sami predaju, te time stvaraju ličnosti - integralne kritičke ličnosti, umjesto da stvaraju replike ustaljenih uzanci koje se ne smiju mijenjati i propitivati, već se samo prenose dalje. Poput „kolege“ koji mi je nedavno u raspravi izjavio „Tako je to uvijek bilo i nema razloga da se mijenja.“. A to „od uvijek“ baš i nije bilo dobro, već samo bazično zadovoljavajuće. :-)
Kad bi takve nove obrasce ponašanja pokrenuo netko već prisutan u sredini, netko za koga se pretpostavlja kako će se ponašati, točnije kako se od njega očekuje da se ponaša (a svaki drugi oblik ponašanja nije prihvatljiv u zajednici jer je neočekivan), takve ideje vrlo izvjesno ne bi prošle, ne bi bile prihvatljive, a time ne bi požnjele uspjeh. Štoviše, prije bi bile okarakterizirane kao filozofiranje, pametovanje, nametanje drugima svog stava i načina gledanja.
No, promjene koje unese takav mladi bračni par potaknu na drugačiji put cijele generacije mladih ljudi. U početku malo šokantno, no kasnije suptilno, izgrade cijelu jednu generaciju drugačije formiranih mladih ljudi, spremnih da grade svoj život i svoj stav, a ne samo prenose tuđi stav.
Da li su to dvoje mijenjali sebe ili su mijenjali svijet oko sebe?
* * *
Profesorov sin bio je osnovnoškolac. Jednoga dana, šetajući ulicom, otac je sreo jednog sinovog vršnjaka, sinovog dobrog prijatelja, kako šeta prema centru grada, grickajući usput čokoladicu. Pošto su obojica šetali u istom smjeru, nastavili su zajedno, čavrljajući.
Malo dalje, dječačić je slasno dovršio čokoladicu i bacio papir nonšalantno na tlo sa strane te nastavio dalje šetati pričajući.
Profesor se šutke zaustavio, okrenuo i vratio do papirića, sagnuo se i pokupio ga s poda te ga utrpao u džep od hlača. Vratio se do dječačića, koji je stajao i šutke promatrao što se odigrava pred njim, te nastavio dalje prema gradu, kao da se ništa nije dogodilo.
---
Dječačić je odrastao i danas je čovjek u tridesetim godinama.
Od događaja s profesorom i papirićem, dječačić više nikada nije bacio niti jedan otpad u prirodu, niti jedan papirić na tlo. Sudjelovao je u brojnim akcijama čišćenja okoliša, skupljanja glomaznog otpada, ekološkog održavanja stazica u okolici grada. Snažno je ekološki orijentiran i takvo razmišljanje snažno agitira dalje, bilo postupcima, bilo usmjerenim razgovorima i sugestijama prema svojim kolegama.
U dužem periodu nakon događaja s papirićem bio je član biciklističkog kluba i redovito odlazio na treninge. Na treninzima i na utrkama biciklisti uzimaju okrjepu (hranu i piće) sa sobom, pri čemu se celofani, folije i pakovanja često bacaju u prirodu kad se pojedu, pogotovo na utrkama. No cijelo to vrijeme dečkić je spremao svoje otpatke u džep od dresa i vraćao kući te bacao u smeće. Nikada više nije bacio niti jedno smeće u prirodu. Nerijetko se zaustavljao i vraćao da pokupi ono što su ostali kolege biciklisti na vožnjama bacili u travu, dajući time do znanja jasnu i nedvosmislenu poruku; poruku su mnogi drugi biciklisti shvatili te i sami prestali bacati smeće, kako na biciklu, tako i inače u životu.
Danas, dvadesetak godina nakon tog doživljaja, povremeno se sjeti tog događaja i uvijek, lagano zamišljen, spomene kako mu je to bio strašan događaj, jedna od najvećih pljuski u životu, ali možda i najbolja poduka koju je ikada dobio.
Profesor, u stvari čovjek, mijenjao je ljude i svijet oko sebe. Ipak je mijenjao svijet oko sebe.
Koliko ovaj događaj može prikazati mogućnost promjene? Da li se išta može promijeniti? Da li je promjena moguća? Da li je teška?
Možda ni približno koliko stalno pričamo.
Možda je problem u tome da pričamo o težini promjene, a ishod je naprosto u pristupu da ne pričamo već da djelujemo, činimo. Problem stvaramo mi sami.
U cijelom bunilo prava i sloboda, uzimamo zdravo za gotovo floskule i isprazne parole.
„Mijenjaj sebe, a ne svijet oko sebe.“
Kako je moguća normalna interakcija ljudskih bića s drugim ljudskim bićima i okolišem, ako ne mogu utjecati na te ljude, na okolinu?! Ne samo da je takvo što neprirodno, jer se sve mora mijenjati, već je činjenica kako se promjena ne može napraviti drugačije doli da mijenjamo svijet oko sebe. Naravno, moramo mijenjati sebe, također, jer se cijeli život učimo i napredujemo (netko više netko manje :) ), ali nastojanja da se promijeni svijet oko nas je legitimna, važeća i nužno potrebna.
Ovdje naprosto savršeno odgovara izjava koju ne tako rijetko daju ljudi s kojima se tu i tamo susretnem. Pri analiziranju nekog njihovog stava ili rekacije, ili događaja vezanog za njih, grubo odbace mogućnost da je nešto kod njih krivo ili neprimjereno, kao i mogućnost da bi trebali razmotriti i, vjerojatno, proimijeniti neko svoje gledište, te grubo dobace: „To je moj stav, uvijek je takav bio i nemam ga namjeru mijenjati!“. Vrhunac je u izjavi: „Takav sam stav imao oduvijek i sigurno mi ga nitko neće promijeniti!“. Haha, koje li ironije - blesav sam i ograničen i ne dopuštam nikome da to promijeni. :-)
Također se sjećam frustriranosti u razgovoru s jednim dobrim prijateljem, tamo negdje u osnovnoj školi. Tupio je po jednom svom stavu, jasno besmislenom i primitivnom, da mi je, iako me se nije ticalo niti sam imao išta s tim, bilo žao da doživi neugodu i toliko evidentno pogriješi. Stoga sam mu pokušao objasniti da mu je odluka suluda i da nema razloga da toliko inzistira na svom stavu. No, kroz raspravu me sve više zaprepaštavala tvrdoglavost kojom je uporno drvio po svom stavu. Zapanjilo me da je, usprkos svim kvalitetnim argumentima s moje strane, inzistirao i, u konačnici i ostao, na svojim stavovima. Kao piruetu na kraju svog čvrstog stava izjavio je izjavu koja me ostavila bez riječi: „Ja sam jarac po horoskopu. Prema horoskopu, jarci su tvrdoglavi i tu ne možeš ništa promijeniti!“.
Mijenjanje svijeta oko nas ne samo da nije zabranjena i nepoželjna (kao u ispraznoj izjavi da trebamo mijenjati sebe, a ne svijet), već je obaveza svakog od nas, dakle nešto što naprosto moramo činiti kako bismo „dokazali“ da smo živi i osviješteni!
U konačnici, sama pomisao koliko je događaj s papirićem utjecao na dječačića, a putem njega i na ostale ljude, na okoliš, na djecu svih ljudi koji su se imalo promijenili pod utjecajem dječačića, u stvari savršeno jasno, nedvosmisleno i čvrsto dokazuje koliko snažan utjecaj imaju naizgled male promjene, mali postupci i nastojanja ka boljemu, da je nezamislivo da su ljudi spremni odreći se takve kvaliette, mogućnosti i obaveze iz pustog primitivnog razloga da se ne zamjere ili da se ne izblamiraju, da ne budu predmet poruge ili kritiziranja umno začepljenih individua i skupina.
Nemamo nikakvo pravo da odustajemo od pozitivnih promjena! Radi sebe i radi prirode koja nas okružuje.
|
