uspomene i sitnice
utorak, 22.07.2008.
Ima jedna stara...
Ja te pjesmom zovem
Željna tvoga milovanja
Sliku tvoju ljubim
Ljubim, ljubim svakog dana...
Te stare stvari znaju pogoditi točno gdje treba.
ponedjeljak, 21.07.2008.
Fališ mi...
četvrtak, 17.07.2008.
Ta žena...
...zove se na T.
I večeras je pričala o ljubavi.
Možda je to priča koju sam trebala čuti.
srijeda, 16.07.2008.
Neki ljudi idu kroz život donoseći odluke na temelju jednog pitanja:
ISPLATI LI SE TO?
Odluke koje ja donosim nastaju iz drugih pitanja: Želim li ja to? Mogu li se s tim nositi? Je li to ispravno? Hoću li požaliti ako to napravim? Još gore, hoću li požaliti ako to ne napravim?
A čemu razmišljati o isplativosti kad nas život ionako nagrađuje i kažnjava po zakonima koji su nam nepoznati.
Ima ona stara teorija o leptiru koji zamahne krilima i pokrene tornado na drugom kraju svijeta... bira li taj leptir sam GDJE i KADA će zamahnuti tim fatalnim krilima? Ili on jadan nije ni svjestan što je napravio? Ili je to negdje u nekom puno, puno širem kontekstu potpuno nevažno?
Ljudi svakodnevno svašta odlučuju, neke od tih odluka su važne, neke su teške, neke su jednostavne i neće puno toga promijeniti, ali vjerojatno se sve temelje na istom principu razmišljanja.
Netko će poželjeti čokoladu ali je neće kupiti zato što je na dijeti, ili zato što čokolada nije zdrava za zube, ili zato što su čokolade u zadnje vrijeme bezobrazno skupe. A netko će je kupiti zato što taj čas želi jesti čokoladu i točka.
Da, ima ljudi koji razmišljaju, na primjer, o tome isplati li se kupiti čokoladu.
Nekako mi se čini da nisam od tih ljudi...
ponedjeljak, 14.07.2008.
Mother cells
Gledam na National Geographicu kako nekom frajeru ubrizgavaju matične stanice u srce ne bi li mu spasili život...i pitam se postoji li slična metoda za spašavanje slomljenih srca?
Voljela sam ga više nego ikoga ikada prije. Prvi naš poljubac nije bio nešto posebno romantičan, niti se dogodio u čudnim okolnostima ili na neobičnom mjestu, ali je bio snažan, opipljiv, stvaran. Zaljubila sam se u njega taj čas.
Vozio me doma na svom motoru, frajer kojeg sam tek upoznala, i nije me bilo strah. Broj mobitela.
V pita: "Misliš da će ti se javiti?"
Čudno mi je to pitanje jer mi samoj nije palo na pamet. Naravno da hoće, bilo je tako jasno. Zavoljeli smo se.
Prvi spoj - ništa posebno, šetamo njegovog psa.
Draga kaže: "Nikad te nisam vidjela ovakvu". Ni ja sebe, Draga, ni ja sebe.
Prvi izlasci, prve vožnje, prvi susreti s drugim važnim ljudima u životu. Pričamo o sebi, o najgorim stvarima koje su nas snašle, i sve izlazi van iz nas tako lako, kao da smo samo jedno drugo čekali da to kažemo.
Vrlo smo cool. Dolazim kod njega prvi put tri dana nakon upoznavanja i drhtim od straha jer mi je jasno zašto dolazim kod njega...sve dok ga ne ugledam, tad je sve u redu. Nikakav seks, samo poljupci, moje tijelo kao njegov instrument, ushićenje, užitak.
Malo poslije, prvi put...i najbolji do tad.
SLOBODA.
I od tog trenutka do ovog, sve mi je mutno. Sjećam se nekih razočaranja: kad smo se selili, a on nije pomogao; incidentni prvi susret s mojim curama; putovanja i planovi koji me nisu uključivali; ružni komentari i jedno vrlo loše seksualno iskustvo; pozamašan broj proplakanih noći - preko svega toga sam prešla.
Trebalo je nekoliko teških mjeseci da shvatim da sam u vezi u kakvoj ne želim biti, prije nego što sam smogla snage ostaviti ga.
A onda je on počeo raditi na sebi, mijenjati se i brinuti za mene...počeo me VOLJETI.
Unatoč svemu što znam, ja ga još uvijek volim, ali više ne znam kako. Ne vjerujem mu, u svemu što radi vidim nešto ružno, smeta me i živcira, volim ga kad je bespomoćan i to je sve.
On uđe u stan i počne trkeljati nešto bezveze. Na primjer: "O, dobar dan, da, evo baš sam stigao s jednog kvalitetnog treninga..."
- "Daj šuti", kažem ja, i krenem raditi doručak.
- "Ovom jelu dajem ocjenu 3.5 zato što nema deserta, a i nadao sam se nekom maštovitijem imenu".
Ha, misli da je smiješan. Možda nekome i jest...ali zašto više meni nije?
Legnem na kauč i upalim TV, a on je začas iza mene sa svojom rukom oko moga struka i ja pomislim kolutajući pritom očima - evo, opet se želi ševit...i kažem mu da ja ne želim. A on je tužan jer ne shvaća što mi je, i njegovo "Pa samo sam te htio zagrlit" ubija u meni svaku nadu da ćemo se ikada više moći razumjeti.
Pa što nam se to dogodilo?
Naime, čitao je o tome, i to se zove reciprocitet: prvo sam ja više davala i on to nije cijenio, a sad je obrnuto...i kažu da je to normalno?!
I onda, od pamtivijeka star argument: "Misliš da ćeš ikada naći nekog s kim će sve odmah biti savršeno? Priznajem da sam bio pizda, ali stvarno se trudim, i ne znam što da napravim više da ti budeš sretna".
Možda ne bi trebao ništa napraviti, možda bih ja trebala biti sretna sama od sebe, možda naprosto nisam i nikad neću biti.
Ali znam - izgubili smo spontanost, želju da budemo jednostavno skupa. U svoj ovoj strci, mi više nemamo o čemu razgovarati ako ne govorimo o nama.
Hoću li ikada naći nekog s kim će odmah sve biti savršeno? Ne znam. Ali kakva mi je to garancija, i što mi to kvragu uopće znači?
Pa upravo s njim je od prvog trena sve bilo savršeno...
PS - čika Dragane, nikad neću zaboraviti kako ste nas pod paljbom pratili iz škole, i davali nam instrukcije iz matematike. Ni onu bistu druga Tita koju ste držali u dnevnoj sobi a koju sam ja razbila u igri i panično s vašim sinom pokušavala zaljepiti prije nego se vratite doma...ni to kako ste nas sve učili da vjera i ime ne određuju čovjeka, i kako ljubav nadilazi sve te stvari. Vjerujem da vam je bolje tamo gdje ste otišli. Sjetite se i mene koji put.
A otišli ste baš danas kad je rođendan mom prijatelju koji je izgubio sina.
Previše je dobrih ljudi na ovom svijetu koji pate.
Dragi moji, iako sam daleko, mislim na vas.
nedjelja, 13.07.2008.
Dakle, događa se sljedeće...
Svaka njemu čast, zbilja.
Mislim da nikada nitko zbog mene nije toliko učinio, toliko se trudio mijenjati i zbilja u tome uspio.
Najbolji dokaz njegove promjene je ovo večeras.
"Mislim da je najbolje za tebe da se više ne vidimo."
Dokazao je onu staru - prava ljubav je kad želiš da druga osoba bude sretna, pa makar i bez tebe.
Naučio je razumjeti i voljeti...šteta, kakva šteta što je sad već možda prekasno. Vjerojatno je prekasno.
Ovih dana ne mogu biti blizu njega, smeta me njegova privrženost, nježnost, bliskost koju pokušava uspostaviti. Odbijam ga, a to bode gore od najoštrijih noževa.
Mislim da je najbolje i za njega da se više ne vidimo.
Do kraja ljeta.
Ma morat ću ja dobro razmisliti o svemu, i tko zna što ću zapravo odlučiti, ali morala sam sad napisati ovaj post da zabilježim važnu činjenicu koju ne smijem u daljnjem promišljanju zaboraviti:
LAKNULO MI JE.
