uspomene i sitnice
subota, 27.10.2007.
Igra bez granica
Dolaze mama i tata.
I, kao i svaki put, ne znam što da mislim o tome, veselim li se ili ne. U stvari imam tremu.
Volim ja svoje roditelje, to uopće nije upitno, i sigurna sam u njihovu ljubav i potporu i u to da su sve što su radili podredili nama i da nam žele samo i isključivo najbolje.
Ali teško je kad nas dijele godine odvojenog života. Oni o nama vrlo malo znaju. Tata je još cool, ali mama ima gotovo panične pokušaje da se uključi u naše živote, što ja potpuno razumijem, ali to radi na krivi način - tako da pokušava nametnuti svoje mišljenje.
Jebiga, za to je kasno, mama. Možeš saznati detalje, mogu ti sve ispričati i neću ništa od tebe skrivati, ali samo ako si ti to spremna čuti bez osuđivanja.
Nemaš više pravo donositi odluke umjesto mene.
Mi bismo imale stvarno dobar odnos da je ona spremna to shvatiti...ovako se uvijek lome koplja na istim stvarima, što umara i stvara frustraciju. I onda se desi to da ja iz silnog grča i potrebe da sve dobro prođe postignem suprotno - postanem zajedljiva i nervozna, skačem na svaku sitnicu i bezveze je, i nehotično, povrijedim.
I onda ona ode doma tužna, a ja ostanem doma sjebana.
Trebale bismo obje malo popustiti...a jebiga kad sam tvrdoglavost naslijedila od nje.
And now for something completely different.
Volim tvoju nježnu stranu, i volim to što sam jedina koja je vidi, i to što ti je neugodno to izreći, i što se u takvim situacijama uvijek praviš da napola spavaš - samo zato da ne bi susreo moj pogled jer bi onda izgubio ono malo hrabrosti što odnekud iščupaš. Volim to što znaš preda mnom biti slab, a da toga nisi ni svjestan.
To ću ti sve jednom reći...čekam da padne još koja cigla s tvog zida ogorčenosti.
A, po prvi put u životu, uživam u čekanju.
utorak, 23.10.2007.
Tko, što?
Nema razloga da osjećam paniku zbog toga što mi sinoć nije odgovorio na poruku (jer nije imao love na računu), i što su mu današnje dvije bile pomalo šture.
To ni u kojem slučaju ne znači da mu više nije stalo, nema razloga da se brinem ni da me smeta.
A smeta me.
Što samo pokazuje u kakvom sam mentalnom stanju trenutno.
Iscrpljuje me posao koji sam prihvatila, isključivo zbog toga što cijeli dan provedem tamo i ne stižem imati društveni život.
Možda bih ga i imala da nisam odnedavno full-time roditelj i kupim malog nećaka iz škole i vodim na treninge dok je sestra na poslovnim izletima.
Baš živim obiteljski život ovih dana.
Ma sve bih ja to zaboravila ili prihvatila kao normalno, da mi nema osnovnog pokazatelja. Koža mi se opet upalila, i to baš na onaj način koji dobro poznajem, koji znači da NEŠTO debelo nije u redu.
Koža se buni protiv mene, umjesto da ja želim iskočiti iz nje.
U najmanju ruku, TO nije u redu.
utorak, 16.10.2007.
Somewhere else
Čudan je osjećaj kad nakon 10 godina potrpaš svoj život u kutije i preseliš ga na drugo mjesto. Sve je naizgled isto jer si u istome gradu, okružen istim ljudima i radiš iste stvari, ali osjećaš cijelo vrijeme da nije sve baš onako "kako bi trebalo biti" (ovaj pojam koristim vrlo oprezno jer nikad se ne zna). Voziš se drugim tramvajem u kojemu su drugi ljudi, više ne poznaješ tetu u dućanu, a i stvari po stanu, primijetiš ponekad, drukčije su razmještene.
A opet, neki neobjašnjiv osjećaj prirodnosti me obuzima...možda to znači da je ipak sve onako kako bi trebalo biti.
