uspomene i sitnice
četvrtak, 26.08.2010.
Opet nemir, koji dolazi iz previše fizičke smirenosti.
Ništa ne radim.
I nije to loše, smatram da mi treba...ali što manje posla imam, to više mislim na tebe.
Nisu to neke konkretne misli, samo si stalno prisutan.
Ok, priznajem, ima i scenarija...ali njih izbjegavam jer u njima uglavnom završavamo loše.
Pokušavam se držati ovog feelinga neizvjesnosti, koji nudi mogućnost...ne znam kakvu, ali išta je uvijek bilo bolje nego ništa.
A to se nekako odnosi i na ovo moje razmišljanje. Nemam te, ne znam ništa o tebi, ne znam ni gdje si, a kamo li misliš li na mene, pa onda ja razmišljam o tebi jer to je barem nešto. Išta.
Kako bilo - ne mogu te izbjeći. Ili ne želim. Ili oboje.
U svemu tome, moram priznati da cijenim odgovornost koju osjećaš prema meni...Znam da bi se javio da bilo što konkretno odlučiš, i znam da se ne javljaš jer još uvijek nisi nimalo konkretan. Hvala ti na tome.
I uopće se ne osjećam loše, sve ovo me zapravo veseli. Toliko, da se počinjem pitati koliko to zapravo ima veze s tobom. Jesam li sve to preuveličala iz neke prizemne potrebe za bliskošću, za osjećajem, za projektom...? A onda mi u snu dođe tvoje lice i bude mi sasvim jasno da nisam.
Tu si, i ne odlaziš. Zašto? Nije važno.
Da, sanjala sam te puno puta. Pričat ću ti, ako budeš želio znati, nije sad ni bitno.
Bitno je da se veselim našem susretu, u snu ili na javi.
Još malo i bit će godina dana otkako smo se upoznali...i to je bitno.
Meni.
A tebi?
Razmisli.
nedjelja, 08.08.2010.
I tako provodim već peti dan u svom gradu, u kaosu neraspakirane torbe, neisplanirane sutrašnjice i straha da imam još vrlo malo vremena za odmor.
Sve to možda zvuči loše, ali mi zapravo odgovara, jer me taj kaos odvlači od kaosa u glavi, od razmišljanja o tebi, i o gluposti koju sam napravila.
Čak i ne žalim, i to je najstrašnije od svega...oguglala sam na sve što osjećam, nemam više granice.
Počinješ me nagrizati.
Jer, toliko sam se navikla na to da te volim, da mi više nije teško misliti da se istovremeno mogu dati nekom drugom. Tuđi mi osjećaji ništa ne znače, sama sebi još vrlo malo značim.
U stvari, ne znam.
Možda je to i jedino što mogu, možda mi je potreban taj osjećaj slobode, te nevezanosti za tebe...
Ne znam.
Možda mi je bilo potrebno da se uvjerim da mi ne treba zagrljaj bilo čijih ruku, nego baš tvojih.
A nisam ni sigurna što sam nakon svega zaključila o tome.
Iako, mislim da ću odlučiti da mi ipak nedostaješ konkretno ti.
Ali, ovo što se dogodilo ima veze s tobom i na jedan drugi način - povijest mi se ponavlja, i užasava me pomisao na to da će se i s tobom ponoviti.
Doći ćeš, vidim te kako mi dolaziš jednog dana i govoriš sve što sada želim čuti, a tada mi više neće značiti ništa.
Jer, iako zvuči nevjerojatno, to su zaista svi prije tebe napravili.
Voljela bih da ti budeš iznimka (dosad si uvijek to i bio)...nadam se da ćeš doći na vrijeme...ili da nećeš uopće.
Nešto je vrlo bolno u tome. Istovremeno je dostojanstveno i nisko, kad na vlastitoj duši osjetiš da više ne dijeli dah s nekim s kim je prije disala. Koža, miris, glas...sve tako poznato, a u isto vrijeme zamagljeno...potpuna odsječenost od sebe i spoznaja (prekasno pristigla) da je sve to zapravo vrlo nepotrebno.
S tobom nije bilo tako.
Ma, ne brini. Nisam te izdala.
Nikad i neću, znaš da nisam taj lik...ali nešto mi je ipak dalo osjećaj da me više ne posjeduješ.
Mislim da je to dobro.
Jebote, fakat te volim!
I to ti je dosta.
