uspomene i sitnice
subota, 28.11.2009.
Tri su sata ujutro, a ja još uvijek ne spavam, nego pijem pivo i pušim tko zna koju cigaretu danas.
To je zato što se brinem za tebe.
Lijepo mi je u Zagrebu ovaj put. Manje je dramatično, svi smo se sa svime pomirili i osjećam se kao savršena kombinacija gosta i lokalca, dobivam najbolje od oboje.
Ono malo prijatelja koji vrijede sam već vidjela (ionako imam dojam da ih nikad nisam ni napustila), a za ostale me i nije briga. Štošta mi se iskristaliziralo dok sam bila dolje, a da nisam ni znala. Ipak je distanca dobar lijek.
Samo što ne funkcionira u tvom slučaju.
Nedostaješ mi strašno.
Ali ovog puta je drugačije.
Nedostaje mi sigurnost u to da i ja tebi nedostajem.
Ne znam što je, dragi moj, ali promjena nam se neka dogodila.
Pričali smo već o tome, ali ne znam sjećaš li se uopće.
Tužna sam.
I osjećam se loše što ovo pišem, ne znam čitaš li više, znam da je glupo da stavljam na blog nešto što osjećam prije nego što ti kažem.
Ali isto tako, bojim se pričati s tobom. Ne javljaš se, ili si odsutan.
Nemaš potrebu javiti se, i to je ono što me najviše plaši i boli.
Možda sam previše otvoreno krenula u sve ovo, možda se izlažem više nego što je pametno, možda se bezveze brinem, ali ne mogu poreći ovo što osjećam.
Ne znam više kako s tobom.
Čitala sam (opet) sve naše poruke, i zaboljela me razlika, i u tvojima i u mojima.
Tvoje su hladnije, a moje proračunatije. Počela sam se paziti.
Nisam mislila da će nam se to dogoditi, a datumi pokazuju da nam se događa već dugo. Zapravo ispada da je ona početna otvorenost bila samo anomalija.
Znam da si rekao da se u tvojim osjećajima ništa nije promijenilo, ali nadam se da možeš shvatiti da mi je u to sve teže povjerovati...predugo te nisam imala onako kako sam u početku navikla.
Više se ni ne bojim, tupa sam.
Ali znam da te volim.
I ne okrivljujem te ni za što, vjeruj mi...
...samo bih voljela znati više o tebi.
Gdje si? Što radiš? Kako se osjećaš, o čemu razmišljaš?
Ništa od toga ne znam.
Što dalje idemo, kao da te sve manje poznajem...fališ mi!
Iako to možda nije fer, dovršit ću ovu rečenicu i kliknuti "objavi", u nadi da tvoja reakcija na ovo (ukoliko uopće pročitaš) neće biti "Ajd, nemoj se tripovat". Mislim da mi ovaj put neće biti duhovito.
I ne očekujem ništa posebno, samo da budeš iskren...da me uvjeriš ili razuvjeriš u ovo što ovako nesuvislo rasipam po ekranu.
Prerano je za ovo, ljubavi.
Molim te, razuvjeri me.
utorak, 17.11.2009.
I dalje sam u šoku.
Mrzim taj osjećaj, kad znam da sam odjednom toliko osjetila da je došlo do preopterećenja, i sad više ne osjećam ništa.
Ali nimalo nisam dobro, niti sam u stanju suvislo složiti rečenicu.
To je isključivo njena odluka, njen život, i ja s tim nemam veze, niti me se išta pita, ali u meni je to izazvalo preveliku bujicu emocija...i bojim se da, ako ih ne riješim sada, da ću ih zatrpati negdje i da će mjesecima i godinama pomalo izlaziti van. A to nije fer ni prema meni, ni prema njoj, ni prema tom malom novom životu.
Sanjala sam noćas da čistim neku zgradu koja je odvratno prljava, sa stravičnim naslagama masnoće i pršine po podovima. A ja nemam ni spužve, ni sapunice, ni vode.
I pošalju me po sve to u naš stari stan u Dubravi, gdje smo živjeli prije razvoda.
Kako znakovito.
Naš odnos je neriješen još otad. U stvari, naš odnos nije ni uspostavljen do kraja, a ono malo što postoji, puno je problema i neizgovorenih stvari.
A mene sad nema tamo, nisam uz nju u trenutku kad ona prolazi nešto strašno emotivno.
Bojim se da će i ovaj put ostati sama na isti onaj način na koji je prije bila.
Bojim se da se vezala uz pogrešnog čovjeka.
Bojim se svega, zato što ništa ne mogu promijeniti jer nisam tamo.
I znam da bi mi vjerojatno bilo potpuno isto i da jesam, ali nekako mi u ovakvim situacijama sve još više fali.
Fali mi moj brat, moj najbolji prijatelj.
Fali mi taj osjećaj da mogu razgovarati s nekim tko me dobro poznaje, kome ne moram pričati cijelu priču od stoljeća sedmog, da bi shvatio ovaj konkretan problem. I fali mi to da konačno nešto ispričam i požalim se, a da pritom ne moram ništa saznati o svom sugovorniku. Sebično, znam, al eto.
Svašta mi fali.
Ti mi isto fališ.
Ma ne znam, čudno mi je neko razdoblje...ne da mi se više ni preispitivati...možda je bolje samo čekati da prođe.
utorak, 10.11.2009.
Htjela bih pisati, a prazna mi je glava. Ne znam ni o čemu bih. Gledam Lud, zbunjen, normalan i razmišljam o tome kako ni ti ne voliš tu seriju...i razmišljam o tome koliko te dugo nisam čula.
Fališ mi.
Kao da zadnji put nije bilo do kraja.
Kao da nisam prodrla do tebe.
Kao da sam se i ja zatvorila od nekakvog glupog straha.
I znam da to nije istina, i znam da je glupo i bezveze što o tome uopće razmišljam, a kamo li pišem, ali koristim te kao bijeg.
Jer, stvar je u tome da ne želim pisati o tome da sve više počinjem mislititi na Zagreb, i na sve što sam tamo ostavila. Na Nikšu, na Danijela, Jelenu...na ulice koje poznajem, birceve, kazališne i kino dvorane, klupe na kojima sam se ljubila i one na kojima sam pila.
I, možda najviše od svega, na budućnost koju sam tamo mogla imati.
Trebalo je za to gotovo dva mjeseca, ali konačno sam si na trenutak dozvolila da razmislim o toj strahovitoj bubici koju mi svi već dugo ubacuju u uho - o prebacivanju.
I, na taj jedan trenutak, nije zvučalo baš tako loše.
Kad bih gledala na stvari realno, hladno i racionalno, morala bih priznati da puno više smisla ima da studiram gore, nego ovdje.
Realno gledano, ovo nije moj grad.
Realno gledano, čak je i zagrebačka škola organiziranija od ove.
I, realno gledano, jedino čega bi mi se odavdje bilo doista teško i bolno odreći, si ti...
(...a tebe već dugo nisam čula...
...pa je valjda normalno da baš danas prvi put uopće razmišljam o mogućnosti odlaska...)
Kad bih gledala realno na stvari, morala bih priznati da se sve čini prilično jasno.
Ali, čini mi se da baš i nisam osoba koja na stvari gleda realno...
