Ako su vikendi prepušteni hedonističkom iživljavanju, onda epopeja preživljavanja sasvim fino ispuni ostatak tjedna i časno održi pritom ravnotežu u svemiru i mojem poimanju svijeta.
Radnim danima nema toplog stana, nego je tu malena vlažna grobnica, nema kade za dresiranje tuljana s beskonačnim izvorom iz toplane, nego je tu malena sjedeća plastikica s loše zakitanim spojem sa pločicama i urednom muficom tamo na spoju, i bojlerom veličine dovoljne da se toplom vodom opere suđe jednog ručka za jednu osobu, nema staklenog zida na južnoj strani, nego južna strana ne postoji uopće, ali ima zato jedan zakrabuljeni prozor na sjeveru, kojeg bura rado voli pomilkiti i dva bunkerska otvora na istočnoj strani, aman taman da, u nedostatku pametnija posla i pogleda na more, razgledam minorne promjene na susjedovoj, par metara udaljenoj fasadi, nema centralnog grijanja, nego jednu klimu visoko gore ispod stropa koja sasvim solidno grije gornjem susjedu pod i pada u nesvijest svaki put kad je vani nula i sve ispod nje, nema balkona za sušenje rublja, nego se i rublje i ja zajedno sušimo, ono meni nasred sobe miriši omekšivačima, ja njemu iz kutka svojega probavnim smetnjama. I nema smješka koji se svemu tome veseli, nego su posvuda nezadovoljni ljudi koji ne znaju biti sretni jer vani pada vječita, vječita, vječita kiša. I sve je crno, sivo, mokro i prljavo. I kako ćemo tako mi dalje?
I posao. I knjigovođa. I šefonja. I pdv. I računi, računi, računi. I onih 250 E koje svaki mjesec moram namaknuti za hladnu grobnicu sa klimom u nebesima. I to sve što me gazi kao u nekoj lošoj socijalnoj priči. I vrijeme koje prolazi. I sve to nešta.
I jučer je bilo loše vrijeme. I kiša i vjetar. Vjetar mi je samljeo jeftini kišobran kao mikser bananu, kiša me prala i ribala i prala cijelim putem kući. Putujem kući dvadeset minuta, pjehe. Jer je zdravo. Jer ne dam za pokaznu. Jer dva mjeseca pokazne isto je kao jedne bolje cipele. Cipele su promočile. Planikine neke, nazovi niske gojze, kupljene lani za 600 kn, kao jake su, dobre su, vrijede. Vrijede kurac. Rašile se sa strane i pustile vodu. Fuj Planika. Fuj, fuj. Ostale su cipele nasred sobe da se suše sa ostatkom robe dok vani pada kiša, a klima ne radi dok nikog nema doma i dok se gajba bespovratno hladi, hladi, hladi.
Natjeralo me sve to da pametujem pa sam ispametovala zato sinoć pakleni plan. Uzela ruksak i u njeg ubacila tenisice i traperice. Obula jutros stare tenisice i obukla one traperice mokre još od jučerašnje kiše. S idejom da ću do posla stić ionako skroz mokra, pa onda se presvuć. Zajebalo me nebo, ipak. Kiša posustala, a vjetar topli pirio aman taman da mi osuši mokre nogavice. Na posao, planovima uinat, stigla skroz suha. Nije loše, sad se na povratku mogu opet smočiti i sutra ponoviti postupak.
Trebaju mi nove cipele. I traperice. I mogla bih potražiti novi stan. Iako, nema veće debilane od traženja stanova i objašnjavajna ljudima tko sam, što sam, gdje radim i da li ću imati isti posao do penzije ili samo još koji mjesec... i hoću li te njihove precijenjene ćumeze moć plaćat uopće, i obećavat pritom da ću njihov cijenjeni namještaj iz drugog svjetskog rata pazit kao oko u glavi.
Jednom sam samo živjela u stanu sa srebrnim beštekom. I antiknim namještajem iz prvog svjetskog rata. Namještaj je bio izbušen crvima, a za beštek je gazda odavno zaboravio gdje ga je zadnji puta vidio. Pa se desilo da sam odlučila oribati neki ormar nikad raskužen i našla malo blago. I par setova šalica keramičkih, ne debljih od ljuske jajeta, i s drhtavom rukom iscrtanim egzotičnim pejzažima po njima. Ali takav se stan nalazi jednom u životu. I onda ostane nikad prežaljen. I lijepe uspomene zajedno s njim. I onaj prvi trapavosmiješni seks sa Mužjakom tamo je ostao u zidove urezan. I toplo je bilo tamo. I veselo. I živo. I sve to.
Sve ostale stanove nekako želim zaboraviti i u njih se nikad vraćati. Stanovi su valjda isti kao ljudi. Ja ih poznajem puno. I stanova i ljudova. Za jako malo njih sam se vezala.
Gradovi su isti ka` i ljudi. I brodovi su isti ka` i ljudi. Sve je to isto, kad se prema svemu ponavlja isti obrazac.
Ovo u čemu sam sada me ubija. Ali ja se i dalje toga držim. Lošeg posla i vlažnohladnog stana. I čekam da se oni odreknu mene. Ne ja njih. Nikako.
Što me ne ubije...