nestašna usidjelica

utorak, 24.08.2010.

povratak

Sila i nepravda ili baš ono što sam tražila, htjele su da budem bez interneta 14 dana. Lažem. Jednu večer sam čekirala poštu u lokalnoj kolibi - e kiosku - s pristupom svetoj mreži i odman se iznervirala. Osim toga - godišnji bijeg bio je pravi medeni mjesec u znaku čistog zraka, planina, žuljeva, znoja, vina, janjetine, i kilometara i kilometara u gojzama i još brdo puta toliko u gumama. I lagano guštanje onog neuhvatljivog osjećaja beskrajne slobode i nepredvidljivosti.
Teško se je vratiti sa svega toga kad se nemaš čemu vratiti. Ili kad je ono čemu se vračaš ono od čega si pobjegla/o.
Opet bih pobjegla, najradije.
Upalila sam teve prvi puta nakon 14 dana. Dočekala me izbezumljena grimasa Mislava Bage koji je u maniri pravog dvonožnog glavoča otvarao i zatvarao usta i grozničavo izbacivao neke dramatične riječi. Onda je slijedio kadar gospođe lepršave čistačice, iritirajuće bedastog osmjeha, kako izmjenjuje crni auto za bež zgradu i nešto prpošno dobacuje u prolazu. Onda kadar oznojene svinje s brkovima i košuljom koja viri iz zgužvanih hlača, dok ovaj trapavo svladava stepenice bež zgrade za negdje gore štatigajaznam.
Ugasila sam teve prvi puta nakon 14 dana. Ne želim da se ta menažerija opet vrati u moj život. Neka samo žive u onoj kockici i neka izmjenjuju svoje osmjehe, sokove, krumpire, kolače i ostale gadarije.
Pustila sam onda portalima da mi malo zagađuju rožnjače. Isti oni ljudi, ali nepomične slike, plus još oni neki koji pokazuju sise, guzice i pičke. I pritom sriču neke riječi koje se onda zarezuju meni u mozak.
Pa se pitam zašto mi je loše.
Pustila sam onda i fejspuk. Da vidim da li je još nekome loše. Nije. Svima super, svima pet. Fine sam si frendove izabrala. A još finijima nabacila hajd status, fala onome tko mi tu mogućnost prosvjetlio.
Došla sam onda na posao.
Prvi puta nakon toliko godina donijela sam sa sobom i čvor u želucu. Onda se taj isti motao i razmotavao cijelo jutro. Prvi dan bio je najsporiji na svijetu, u deset sam mislila da je podne, u podne da je četiri, a u pet mi je bila ponoć.
Ljudi su se izmjenjivali za pultom, nadrkano zahtjevali svoje fotokopije, nosili okolo frustracije, mrzili cijeli svijet, bilo je tu i tamo onih radi kojih je dan ljepši i smisao veći i život lakši... svašta se ukonačnici može nakupiti za tim umazanim pultom.
Došao je i šefonja u neko doba. Pomirbeno mi ponudio da kupim firmu od njega za 100.000 kuna, može i na rate na godinu dana, nema beda. I onda je sve, sve samo moje, moje i onda radim štogod poželim. U pravom trenutku kad mi je kristalno jasno da ništa od toga nema smisla i da ništa od toga ne želim. Ono, da, baš mi to treba - masivni kredit od neke banke, gotovinski promet u mjesečnom prosjeku 10 milja kuna, a na one R-1 bedarije mogu računati samo ako popušim kitu nekom razbijaču koji će zauzvrat cijediti pare iz dužnika, Mislav Bago će za to vrijeme izbacivati oceane još dramatičnijih riječi, gospođa čistačica će se cerit, ka` mačka na grani kričavo našminkanim crvenim ustima, dok ću ja mirno skončavat u niskom letu s nekog mosta bez elastičnog konopa. Idilična scena, baš.
Rekao šefonja da razmislim.
Reći ću mu sutra da jesam.
I mislit ću pritom na one nadrkane, sitničave ljude koje ne možeš usrećit, a niti spriječit da ulaze u radnju i truju zrak i vodu i zemlju i kojima sad, kad zatvaramo, tako silno, i sa tako široko iskrenim osmjehom, želim reći nek se teraju u tri lepe pičke materine i uzmu sa sobom onog tko ih tamo isprve stavio. I da ništa, ama baš ništa ne moraju platiti. Nek` si umjesto toga ubace te lipe u dupe i nek glume đuboks. Grizem lagano jezik i suzdržavam se. Psssst, osmjehić, hvala, doviđenja...
Bila je onda i Paprena popodne, treba joj pomoć ofarbat neki ogromni stan i pomalo ga naslikati. Pobjegle smo od svega, dakle, u ogromni stan i fantazirale, pruge tamo, vitica amo, uoš efekti dolje gdje pas spava i prolazi, ornamenti s pločica gore da se povežu s onim dolje i, u jebote kako smrdi soba od pubertetlije i koliko je u njoj skorenih maramica... a jebote, valjda će nam platiti svu tu muku u cijelom tom veselju.
Fino smo isfantazirale kako će stan na kraju izgledati. Baš fino. I baš obećavajuće.
Na kraju... možda je pretvaranje fantazije u ono što najviše baca na stvarnost jedina alkemija koja mi preostaje.
Pa, hajmo onda, počet...
ajde...
odnekud...





24.08.2010. u 20:47 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.08.2010.

Dan za trening

Danas je neradni dan. Dan od prisjećanja, oplakivanja, kičenja tuđim izgubljenim životima, ljenčarenja, toga nečega kako kome paše. Ne radi se, uglavnom.
Iskoristila sam ga za trening. I za prisjećanje na one 3 godine traženja posla nakon faksa. I života u selu mojem malome, bez interneta, bez prijatelja, sa ljubomorno posesivnim Bivšim i crnim labradorom. Ovom zadnjem dugujem najljepše trenutke. A i držala sam onda da mi je jedina slamka kojom plutam nedaleko normale. I držim sada da neću imati psa prije penzije. Ili ako me opet samoća krene davit. Nitko ne može biti sam kraj onih okica.... eh...
Zaključih, da ne može biti onako strašno. I da bi mi moglo biti baš lijepo, ustvari. I da se mnogo toga može izvući iz života ako ga se ne troši od 9-17 svaki dan na istom mjestu, gdje se mora biti i odakle se ne smijem maknuti, jer tamničar ne da van prije 17. I da sam možda, možda zrela da pustim i tu slamku spasa.
Pa sam malo trenirala kako bi to bilo da ne moram ići na svakodnevnu robiju. Ne bi bilo loše, malo gubljenja, bauljanja, interneta, mobitela... ipak, tek je prvi dan, i to ne pravi, samo za trening.
Nacrtala sam u tu čast šarene cuncokrete. Prodat ću ih na netu. Nacrtat ću još svašta. I naslikat. I činiti čudesa. I sve što treba. I neće mi falit robijanje od 9-17.
Možda, možda to bude baš dobro. Da.

Image and video hosting by TinyPic

05.08.2010. u 20:54 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 04.08.2010.

Moj posao hr

Centralno mjesto tržišta rada.
Jednom sam našla posao preko mojeg/njihovog posla i rekla da neću nikada više. Nikad ne reci nikad, reci cvrčak, reci more, reci ecipecipec, reci bilošto, osim da šutnja je zlato. Nitko ne voli ljude koji šute. Kao ni one koji baljzezgaju previše. Ma ljudi se općenito ne vole... reci što god želiš, svejedno je.
Isto kao što mi, poslolovci, ušminkavamo svoj jednostavni kurikulum, to čine i posločuvari. Šminka, kez, profesionalnost, znanje-imanje, iskustvo, krijetiv, medija, lenguiđ, fluentli, oh jes, of kors, gomila sranja i govana pometena pod tepih, i mi tražimo radnika do jaja, a ja tražim posao da ginem za njega, bit će da nas je to neki usud sa svetim poslanjem i višim ciljem spojio ovako čudesno.
Aha.
Onda nekad davno, čini mi se sad, svijet je bio uređeniji i ljepši i vjerovala sam da posao se dobar može naći preko oglasa, da pravi dizajneri rade na mekintošu u nekim svemirskim programima, prave firme kupuju prave profi strojeve, na njima rade pošteno i kad se sve to tako fino postavi na svoje fine nožice, i kad iskreno daješ sve od sebe, onda ne možeš propasti, onda to sve savršeno funcioniše.
Funkcioniše kurac moj nepostojeći.
Dokazano. Probalo se, naučilo se, a znanje je moć.
Aha.
I svijet se promijenio. Nije više onako zgodan i uređen.
Svijet se raspada.
Ili se to meni čini.
Ili ja to samo previše vremena provodim na portalima i crnim blogovima. Ili sam si sama kriva što ne volim one raspamećene debilane sa puno smajlića i frenetičnih nebuloza.
Možda je svijet baš krasno uređen i sve to... samo ja gledam na krivu stranu...

Danas se na centralnom tržištu rada u hrvatskoj nudi jedno jedino mjesto za grafičkog dizajnera negdje u okolici Karlovca.
Nije to neko čudo.
Danas je ljeto, krasan sunčan dan, život je lagan i svi su na godišnjem, i tko je vidio radit nešto.
U državi koja se raspada, propada, ili se to samo meni tako čini, na jesen prijeti skupa struja, skupo meso, skupi kruh... i ovo ljeto svi su na godišnjem. Ili se i to samo meni tako čini.
Ovo ljeto ću i ja biti na godišnjem. Prvi puta nakon pune dvije godine. To je sigurno, to mi se ne čini. Nakon godišnjeg susrest ću se sa svojom radnom knjižicom i odnijet je pokazati na biro. Da vide oni da je i ja imam. Pa ću im se malo kočoperit i pravit važna.
A onda ide jesen i struja poskupljuje i krediti rastu i snijeg pada i sve ide u kurac krasni do sljedećeg ljeta i do sljedećeg godišnjeg.
I sve tako dok se konačno cijela zemlja ne nađe na kolektivnom godišnjem. I sve u trenu prestane funkcionirati i kad se sve konačno raspadne, bit će napokon jednom za svagda dostignut vjekovni cilj svakog pravog Hrvata.
Tko je vidio usred ljeta raditi? Tko je vidio uopće raditi?

Danas, na centralnom tržištu hrvatskog portala za rad i muku, traži se još petero grafičkih dizajnera u regionu: 2 u Sarajevu, 2 u Beogradu, 1 u Novom Sadu.
No, kome to nešto govori, koga boli kara, mirno zaklopimo svoje snene okice i odajmo se svojoj čemernoj godišnjoj uživanciji.

Za to vrijeme, ključ u bravu...





04.08.2010. u 22:43 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.08.2010.

Slobodna!

Zatvaramo.

Hello burza, here I come!


02.08.2010. u 20:20 • 5 KomentaraPrint#
< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Komentari da/ne?

Nahrani me!





Free Counters
Free Counters

Za one koje iz nekog razloga zanima:
moja e-mailadresa@net.hr

prati ona samu sebe u širokom luku...













Check out 99designs for Logo Design