četvrtak, 05.08.2010.
Dan za trening
Danas je neradni dan. Dan od prisjećanja, oplakivanja, kičenja tuđim izgubljenim životima, ljenčarenja, toga nečega kako kome paše. Ne radi se, uglavnom.
Iskoristila sam ga za trening. I za prisjećanje na one 3 godine traženja posla nakon faksa. I života u selu mojem malome, bez interneta, bez prijatelja, sa ljubomorno posesivnim Bivšim i crnim labradorom. Ovom zadnjem dugujem najljepše trenutke. A i držala sam onda da mi je jedina slamka kojom plutam nedaleko normale. I držim sada da neću imati psa prije penzije. Ili ako me opet samoća krene davit. Nitko ne može biti sam kraj onih okica.... eh...
Zaključih, da ne može biti onako strašno. I da bi mi moglo biti baš lijepo, ustvari. I da se mnogo toga može izvući iz života ako ga se ne troši od 9-17 svaki dan na istom mjestu, gdje se mora biti i odakle se ne smijem maknuti, jer tamničar ne da van prije 17. I da sam možda, možda zrela da pustim i tu slamku spasa.
Pa sam malo trenirala kako bi to bilo da ne moram ići na svakodnevnu robiju. Ne bi bilo loše, malo gubljenja, bauljanja, interneta, mobitela... ipak, tek je prvi dan, i to ne pravi, samo za trening.
Nacrtala sam u tu čast šarene cuncokrete. Prodat ću ih na netu. Nacrtat ću još svašta. I naslikat. I činiti čudesa. I sve što treba. I neće mi falit robijanje od 9-17.
Možda, možda to bude baš dobro. Da.
