nestašna usidjelica

utorak, 24.08.2010.

povratak

Sila i nepravda ili baš ono što sam tražila, htjele su da budem bez interneta 14 dana. Lažem. Jednu večer sam čekirala poštu u lokalnoj kolibi - e kiosku - s pristupom svetoj mreži i odman se iznervirala. Osim toga - godišnji bijeg bio je pravi medeni mjesec u znaku čistog zraka, planina, žuljeva, znoja, vina, janjetine, i kilometara i kilometara u gojzama i još brdo puta toliko u gumama. I lagano guštanje onog neuhvatljivog osjećaja beskrajne slobode i nepredvidljivosti.
Teško se je vratiti sa svega toga kad se nemaš čemu vratiti. Ili kad je ono čemu se vračaš ono od čega si pobjegla/o.
Opet bih pobjegla, najradije.
Upalila sam teve prvi puta nakon 14 dana. Dočekala me izbezumljena grimasa Mislava Bage koji je u maniri pravog dvonožnog glavoča otvarao i zatvarao usta i grozničavo izbacivao neke dramatične riječi. Onda je slijedio kadar gospođe lepršave čistačice, iritirajuće bedastog osmjeha, kako izmjenjuje crni auto za bež zgradu i nešto prpošno dobacuje u prolazu. Onda kadar oznojene svinje s brkovima i košuljom koja viri iz zgužvanih hlača, dok ovaj trapavo svladava stepenice bež zgrade za negdje gore štatigajaznam.
Ugasila sam teve prvi puta nakon 14 dana. Ne želim da se ta menažerija opet vrati u moj život. Neka samo žive u onoj kockici i neka izmjenjuju svoje osmjehe, sokove, krumpire, kolače i ostale gadarije.
Pustila sam onda portalima da mi malo zagađuju rožnjače. Isti oni ljudi, ali nepomične slike, plus još oni neki koji pokazuju sise, guzice i pičke. I pritom sriču neke riječi koje se onda zarezuju meni u mozak.
Pa se pitam zašto mi je loše.
Pustila sam onda i fejspuk. Da vidim da li je još nekome loše. Nije. Svima super, svima pet. Fine sam si frendove izabrala. A još finijima nabacila hajd status, fala onome tko mi tu mogućnost prosvjetlio.
Došla sam onda na posao.
Prvi puta nakon toliko godina donijela sam sa sobom i čvor u želucu. Onda se taj isti motao i razmotavao cijelo jutro. Prvi dan bio je najsporiji na svijetu, u deset sam mislila da je podne, u podne da je četiri, a u pet mi je bila ponoć.
Ljudi su se izmjenjivali za pultom, nadrkano zahtjevali svoje fotokopije, nosili okolo frustracije, mrzili cijeli svijet, bilo je tu i tamo onih radi kojih je dan ljepši i smisao veći i život lakši... svašta se ukonačnici može nakupiti za tim umazanim pultom.
Došao je i šefonja u neko doba. Pomirbeno mi ponudio da kupim firmu od njega za 100.000 kuna, može i na rate na godinu dana, nema beda. I onda je sve, sve samo moje, moje i onda radim štogod poželim. U pravom trenutku kad mi je kristalno jasno da ništa od toga nema smisla i da ništa od toga ne želim. Ono, da, baš mi to treba - masivni kredit od neke banke, gotovinski promet u mjesečnom prosjeku 10 milja kuna, a na one R-1 bedarije mogu računati samo ako popušim kitu nekom razbijaču koji će zauzvrat cijediti pare iz dužnika, Mislav Bago će za to vrijeme izbacivati oceane još dramatičnijih riječi, gospođa čistačica će se cerit, ka` mačka na grani kričavo našminkanim crvenim ustima, dok ću ja mirno skončavat u niskom letu s nekog mosta bez elastičnog konopa. Idilična scena, baš.
Rekao šefonja da razmislim.
Reći ću mu sutra da jesam.
I mislit ću pritom na one nadrkane, sitničave ljude koje ne možeš usrećit, a niti spriječit da ulaze u radnju i truju zrak i vodu i zemlju i kojima sad, kad zatvaramo, tako silno, i sa tako široko iskrenim osmjehom, želim reći nek se teraju u tri lepe pičke materine i uzmu sa sobom onog tko ih tamo isprve stavio. I da ništa, ama baš ništa ne moraju platiti. Nek` si umjesto toga ubace te lipe u dupe i nek glume đuboks. Grizem lagano jezik i suzdržavam se. Psssst, osmjehić, hvala, doviđenja...
Bila je onda i Paprena popodne, treba joj pomoć ofarbat neki ogromni stan i pomalo ga naslikati. Pobjegle smo od svega, dakle, u ogromni stan i fantazirale, pruge tamo, vitica amo, uoš efekti dolje gdje pas spava i prolazi, ornamenti s pločica gore da se povežu s onim dolje i, u jebote kako smrdi soba od pubertetlije i koliko je u njoj skorenih maramica... a jebote, valjda će nam platiti svu tu muku u cijelom tom veselju.
Fino smo isfantazirale kako će stan na kraju izgledati. Baš fino. I baš obećavajuće.
Na kraju... možda je pretvaranje fantazije u ono što najviše baca na stvarnost jedina alkemija koja mi preostaje.
Pa, hajmo onda, počet...
ajde...
odnekud...