Centralno mjesto tržišta rada.
Jednom sam našla posao preko mojeg/njihovog posla i rekla da neću nikada više. Nikad ne reci nikad, reci cvrčak, reci more, reci ecipecipec, reci bilošto, osim da šutnja je zlato. Nitko ne voli ljude koji šute. Kao ni one koji baljzezgaju previše. Ma ljudi se općenito ne vole... reci što god želiš, svejedno je.
Isto kao što mi, poslolovci, ušminkavamo svoj jednostavni kurikulum, to čine i posločuvari. Šminka, kez, profesionalnost, znanje-imanje, iskustvo, krijetiv, medija, lenguiđ, fluentli, oh jes, of kors, gomila sranja i govana pometena pod tepih, i mi tražimo radnika do jaja, a ja tražim posao da ginem za njega, bit će da nas je to neki usud sa svetim poslanjem i višim ciljem spojio ovako čudesno.
Aha.
Onda nekad davno, čini mi se sad, svijet je bio uređeniji i ljepši i vjerovala sam da posao se dobar može naći preko oglasa, da pravi dizajneri rade na mekintošu u nekim svemirskim programima, prave firme kupuju prave profi strojeve, na njima rade pošteno i kad se sve to tako fino postavi na svoje fine nožice, i kad iskreno daješ sve od sebe, onda ne možeš propasti, onda to sve savršeno funcioniše.
Funkcioniše kurac moj nepostojeći.
Dokazano. Probalo se, naučilo se, a znanje je moć.
Aha.
I svijet se promijenio. Nije više onako zgodan i uređen.
Svijet se raspada.
Ili se to meni čini.
Ili ja to samo previše vremena provodim na portalima i crnim blogovima. Ili sam si sama kriva što ne volim one raspamećene debilane sa puno smajlića i frenetičnih nebuloza.
Možda je svijet baš krasno uređen i sve to... samo ja gledam na krivu stranu...
Danas se na centralnom tržištu rada u hrvatskoj nudi jedno jedino mjesto za grafičkog dizajnera negdje u okolici Karlovca.
Nije to neko čudo.
Danas je ljeto, krasan sunčan dan, život je lagan i svi su na godišnjem, i tko je vidio radit nešto.
U državi koja se raspada, propada, ili se to samo meni tako čini, na jesen prijeti skupa struja, skupo meso, skupi kruh... i ovo ljeto svi su na godišnjem. Ili se i to samo meni tako čini.
Ovo ljeto ću i ja biti na godišnjem. Prvi puta nakon pune dvije godine. To je sigurno, to mi se ne čini. Nakon godišnjeg susrest ću se sa svojom radnom knjižicom i odnijet je pokazati na biro. Da vide oni da je i ja imam. Pa ću im se malo kočoperit i pravit važna.
A onda ide jesen i struja poskupljuje i krediti rastu i snijeg pada i sve ide u kurac krasni do sljedećeg ljeta i do sljedećeg godišnjeg.
I sve tako dok se konačno cijela zemlja ne nađe na kolektivnom godišnjem. I sve u trenu prestane funkcionirati i kad se sve konačno raspadne, bit će napokon jednom za svagda dostignut vjekovni cilj svakog pravog Hrvata.
Tko je vidio usred ljeta raditi? Tko je vidio uopće raditi?
Danas, na centralnom tržištu hrvatskog portala za rad i muku, traži se još petero grafičkih dizajnera u regionu: 2 u Sarajevu, 2 u Beogradu, 1 u Novom Sadu.
No, kome to nešto govori, koga boli kara, mirno zaklopimo svoje snene okice i odajmo se svojoj čemernoj godišnjoj uživanciji.
Za to vrijeme, ključ u bravu...
Post je objavljen 04.08.2010. u 22:43 sati.