nestašna usidjelica

petak, 04.12.2009.

našla stan, našla stan, našla stan...

Stan jedanaest i dvanaest bili su noćna mora svaki za sebe, jedan s onim klasičnim tapetama baršunastih ornamentalnih ukrasa, boje i mirisa požutjelih pušačkih prstiju, s nabubrenim ljuskama žbuke na kuhinjskom zidu, prastarim linoleumom i bez grijanja, naravno.
Drugi je zračio mirisom neke crknute životinjice, danima već zakrabuljeni stan s centralnim grijanjem, "a znate, tu su živjela tri dečka, a dečki ko dečki, znate kako je..." i otvori gospodin vrata od kuhinje gdje su dečki ko dečki u sudoperu pokušavali uzgojiti penicilin, jer u kanti za smeće nije više bilo mjesta, ono smeće po podu se još uvijek dalo preskočiti... ali, ipak, centralno grijanje, dao bi se stan srediti, pofarbati, oribati masni dokazi da su dečki sposobni vlastitim rukama otvarati i zatvarati ormare, kad već nisu u stanju odnijeti smeće...što je to tako vrijedno u tim dečkima da im se ovakav svinjac sa smješkom dadne tolerirati, dok se od cura očekuje da su genetski modificirane spremačice i čistačice...zar se osim kroz pijančevanje i riganje cure moraju emancipirati i bolesnom prljavštinom...?
300 € plus režije nisu bili dovoljni mamac da se ulovim u koštac s mladenačko mužjačkom ostavštinom u starom neboderu otužnog pogleda na nogometni stadiončić....

Stan 13
Da je imao grijanje, uzviknula bih da to je to, pa čak je i to grijanje bilo manje-više...iako, stara zgrada, strop visoko gore 4 metra, samo spavaća soba 25 m2, dugi hodnik, ipak, najvažnije od svega, gazdarica simpatična i mlada i draga i nasmijana....i već sam se vidjela kako farbam ogromne površine zidova u raznorazne šarene veselice, i kako se gubim u svim tim prozračnim metrima i kako sam pomalo usamljena i, kvragu, kako biti sama u velikom hladnom stanu, a bez interneta, kako su to ljudi nekad mogli, jel su se ono sijela zvala ona okupljanja u noćnom satima, onomad davno bez tv-a i neta...jel tako uopće moguće živjeti...nešto je u svemu tome govorilo da i ne i da i ne... i jebemu, umorna od svega...

Stan 14
Očajnički pokušaj. Ono baš, zadnje, zadnje, zadnje u zadnjem tjednu prije nego što trebam iseliti jest nazvati oglas koji je potpisan imenom neke agencije. Ali, ajde, ovaj put, da probam i to.
Odvelo me u garsonijeru, rekao je da je slatka i uređena i sve. I zbilja...novouređena, miriši na čisto, nova perilica, i silna potreba za ljestvama ili barem košarkašem koji bi otvarao i spremao sve one police visoko gore ispod stropa...ali, opet, slatko, da.
250 €, kao, neki elitniji dio grada, 10 min od centra, ima mjesta za parkanje, sitne režije, ima tv, ima priključak za net, moje je samo da izaberem mrežu, ima super gazdaricu, ima super sve...i onaj krasni običaj da sam agentu dužna udijeliti njegovu „proviziju“ od jedne mjesečne stanarine. Dakle, poželim li useliti u krasni mali stančić, odnekud moram izvući 750 € za sretan početak...u mjesecu u kojem sam se već odrekla tri milje kuna za registraciju limenog, i platila već jednu stanarinu...rignuti još tu lovu i više je nego izazov.
Najlakši potezi su oni koje činimo kada nemamo izbora.
Bacih se u minus.
Naglavačke.