četvrtak, 31.12.2009.
Završilo se...
Božićna debilana prošla je...još samo da se predsjednička parodija na normalnu zemlju makne s lica zemlje... I niš, sve će biti kao i prije. Osim, da... ove godine zamrle su petarde. Kao da su u zemlju propale. Baš sad, kad više nije važno. Nije ni lani bilo tako važno, lani je već bio gluh kao top, nije se više bojao ni petardi, ni grmljavine, a ni vatrometa, ništa to više nije dopiralo do njega. Začudo, dobro je vidio. Obično im to prvo strada, vid, a onda se ravnaju po njuhu i sluhu...
Došla sam doma prvi puta nakon...prvi pogled na prazan vrt, tamo gdje su stajale dvije kućice, jedna je bila masivna zimska kolibica, a druga lagana, ljetna, prelagana je bila ta druga, jednom ju je ljetni neverin prevrnuo i kotrljao po vrtu zajedno s njim unutra.. dočekala me je jučer ispred garaže, oprana i rastavljena, plastična kanta u dva dijela. Spremna da je odnesem... Plastika je vječna... Kaže majka da je u njoj umro, i da je propao samo u dva dana i da je plakao, i da mu je pomogla da zadnji puta uđe u kućicu jer se ispred nje srušio, a onda je unutra tiho cvilio svaki puta kad bi mu izmakla iz vida, i šutio kad bi ga mazila i tepala mu, i onda je prestao i cvilit...ujutro ga više nije bilo.
I kaže kako je stari taj dan rekao da mu je ovo bila zadnja šetnja, jer se po šumici cijelo vrijeme osvrtao, kao da se pozdravlja, kao da se nikad više neće po njoj šetati...
I eto, tako, imao je lep dug život, i baš je lepo umro i baš sam srećna jer ga nisam morala uspavati, i uvek sam tako želela da umre prirodnom smrću, objasnila je majka svoje pozitivne stavove o smislu života i onom neizbježnom i eurekovski dodala: eto, završi se tako jedan život...
Uspomene...na bedasto štene i sve njegove nestašluke, brige, beskrajne šetnje, posjeti veterinaru, naravno, kakva je fora imati zdravo štene, mora biti neki falung, nešto da te jače veže, da se više čudiš želji za životom, eh, koliko je taj volio život i kako je znao mahati repom svakom novom danu, kako je to zadrtoj depresivki i prvakinji ulice u pljuvanju po svemu bilo nejasno, ta glupa sreća u tako bezveznom psećem životu...gdje se sve svodi na jesti, šetati, piškiti, kakiti, pobjeći od kuće i prevrnuti sve kante po ulici, utrčati u market i istrčati sa štrucom kruha, polizati sladoled nekom djetetu u prolazu, pojesti sve što iole baca na jestivo, jesti, jesti, jesti, a onda zaleć u fotelju, prditi i hrkati snom pravednika... naučiti kako se cesta ne prelazi tako da te pokupi auto, naučiti da nisu svi psi dobri, ali opet, svima sa veseljem trčati u susret i, ako treba, hrabro se počupati sa svakim napadačem, naučiti da gazdarica neke stvari brani, i onda ih raditi samo kad ona nije u blizini, ali i dalje raditi sve što voliš...i boriti se za sve što želiš, cviliti, plakat, lajat, mahat repom...eh, taj naoko bezvezni pseći život.
U vrtu je još uvijek gola zemlja tamo gdje su bile kućice, na proljeće će ih pokrit trava, gušteri će nesmetano šetat, nitko ih neće naganjati i kratit im repove. Uspomene biti će sve dalje...
Nekako, nekako, ipak...
Nije fer.
subota, 05.12.2009.
Gdje je ta zlatna sredina?
Kad živiš s Cimkom s kojom se uredno izbjegavaš, onda je svaki dan u kojem nje nema, blagdan u stanu, hodniku, kuhinji, pred televizijom...čini ti se da nema ničeg ljepšeg na ovom svijetu od praznog stana.
Kad jednom useliš u svoj stan u kojem nemaš nikog za izbjegavati, to ti se više ne čini nečim posebnim. Prazan stan ko prazan stan. Prazan je.
Kad jedva čekaš vikende i ljubavnike koji će možda doći, čine ti se ti trenuci kao najsvetiji i najljepši i najispunjeniji trenuci koji mogu postojati.
Kad jednom ljubavnik prestane biti ljubavnikom i postane dijelom svakondevice, dijelom stola, stolice, kuhinje i kauča...koliko su onda vrijedni ti trenuci koji su sada tako dragocjeni i sveti?
petak, 04.12.2009.
našla stan, našla stan, našla stan...
Stan jedanaest i dvanaest bili su noćna mora svaki za sebe, jedan s onim klasičnim tapetama baršunastih ornamentalnih ukrasa, boje i mirisa požutjelih pušačkih prstiju, s nabubrenim ljuskama žbuke na kuhinjskom zidu, prastarim linoleumom i bez grijanja, naravno.
Drugi je zračio mirisom neke crknute životinjice, danima već zakrabuljeni stan s centralnim grijanjem, "a znate, tu su živjela tri dečka, a dečki ko dečki, znate kako je..." i otvori gospodin vrata od kuhinje gdje su dečki ko dečki u sudoperu pokušavali uzgojiti penicilin, jer u kanti za smeće nije više bilo mjesta, ono smeće po podu se još uvijek dalo preskočiti... ali, ipak, centralno grijanje, dao bi se stan srediti, pofarbati, oribati masni dokazi da su dečki sposobni vlastitim rukama otvarati i zatvarati ormare, kad već nisu u stanju odnijeti smeće...što je to tako vrijedno u tim dečkima da im se ovakav svinjac sa smješkom dadne tolerirati, dok se od cura očekuje da su genetski modificirane spremačice i čistačice...zar se osim kroz pijančevanje i riganje cure moraju emancipirati i bolesnom prljavštinom...?
300 € plus režije nisu bili dovoljni mamac da se ulovim u koštac s mladenačko mužjačkom ostavštinom u starom neboderu otužnog pogleda na nogometni stadiončić....
Stan 13
Da je imao grijanje, uzviknula bih da to je to, pa čak je i to grijanje bilo manje-više...iako, stara zgrada, strop visoko gore 4 metra, samo spavaća soba 25 m2, dugi hodnik, ipak, najvažnije od svega, gazdarica simpatična i mlada i draga i nasmijana....i već sam se vidjela kako farbam ogromne površine zidova u raznorazne šarene veselice, i kako se gubim u svim tim prozračnim metrima i kako sam pomalo usamljena i, kvragu, kako biti sama u velikom hladnom stanu, a bez interneta, kako su to ljudi nekad mogli, jel su se ono sijela zvala ona okupljanja u noćnom satima, onomad davno bez tv-a i neta...jel tako uopće moguće živjeti...nešto je u svemu tome govorilo da i ne i da i ne... i jebemu, umorna od svega...
Stan 14
Očajnički pokušaj. Ono baš, zadnje, zadnje, zadnje u zadnjem tjednu prije nego što trebam iseliti jest nazvati oglas koji je potpisan imenom neke agencije. Ali, ajde, ovaj put, da probam i to.
Odvelo me u garsonijeru, rekao je da je slatka i uređena i sve. I zbilja...novouređena, miriši na čisto, nova perilica, i silna potreba za ljestvama ili barem košarkašem koji bi otvarao i spremao sve one police visoko gore ispod stropa...ali, opet, slatko, da.
250 €, kao, neki elitniji dio grada, 10 min od centra, ima mjesta za parkanje, sitne režije, ima tv, ima priključak za net, moje je samo da izaberem mrežu, ima super gazdaricu, ima super sve...i onaj krasni običaj da sam agentu dužna udijeliti njegovu „proviziju“ od jedne mjesečne stanarine. Dakle, poželim li useliti u krasni mali stančić, odnekud moram izvući 750 € za sretan početak...u mjesecu u kojem sam se već odrekla tri milje kuna za registraciju limenog, i platila već jednu stanarinu...rignuti još tu lovu i više je nego izazov.
Najlakši potezi su oni koje činimo kada nemamo izbora.
Bacih se u minus.
Naglavačke.