Kad živiš s Cimkom s kojom se uredno izbjegavaš, onda je svaki dan u kojem nje nema, blagdan u stanu, hodniku, kuhinji, pred televizijom...čini ti se da nema ničeg ljepšeg na ovom svijetu od praznog stana.
Kad jednom useliš u svoj stan u kojem nemaš nikog za izbjegavati, to ti se više ne čini nečim posebnim. Prazan stan ko prazan stan. Prazan je.
Kad jedva čekaš vikende i ljubavnike koji će možda doći, čine ti se ti trenuci kao najsvetiji i najljepši i najispunjeniji trenuci koji mogu postojati.
Kad jednom ljubavnik prestane biti ljubavnikom i postane dijelom svakondevice, dijelom stola, stolice, kuhinje i kauča...koliko su onda vrijedni ti trenuci koji su sada tako dragocjeni i sveti?
Post je objavljen 05.12.2009. u 16:52 sati.