Marketing
Završilo se...
Božićna debilana prošla je...još samo da se predsjednička parodija na normalnu zemlju makne s lica zemlje... I niš, sve će biti kao i prije. Osim, da... ove godine zamrle su petarde. Kao da su u zemlju propale. Baš sad, kad više nije važno. Nije ni lani bilo tako važno, lani je već bio gluh kao top, nije se više bojao ni petardi, ni grmljavine, a ni vatrometa, ništa to više nije dopiralo do njega. Začudo, dobro je vidio. Obično im to prvo strada, vid, a onda se ravnaju po njuhu i sluhu...
Došla sam doma prvi puta nakon...prvi pogled na prazan vrt, tamo gdje su stajale dvije kućice, jedna je bila masivna zimska kolibica, a druga lagana, ljetna, prelagana je bila ta druga, jednom ju je ljetni neverin prevrnuo i kotrljao po vrtu zajedno s njim unutra.. dočekala me je jučer ispred garaže, oprana i rastavljena, plastična kanta u dva dijela. Spremna da je odnesem... Plastika je vječna... Kaže majka da je u njoj umro, i da je propao samo u dva dana i da je plakao, i da mu je pomogla da zadnji puta uđe u kućicu jer se ispred nje srušio, a onda je unutra tiho cvilio svaki puta kad bi mu izmakla iz vida, i šutio kad bi ga mazila i tepala mu, i onda je prestao i cvilit...ujutro ga više nije bilo.
I kaže kako je stari taj dan rekao da mu je ovo bila zadnja šetnja, jer se po šumici cijelo vrijeme osvrtao, kao da se pozdravlja, kao da se nikad više neće po njoj šetati...
I eto, tako, imao je lep dug život, i baš je lepo umro i baš sam srećna jer ga nisam morala uspavati, i uvek sam tako želela da umre prirodnom smrću, objasnila je majka svoje pozitivne stavove o smislu života i onom neizbježnom i eurekovski dodala: eto, završi se tako jedan život...
Uspomene...na bedasto štene i sve njegove nestašluke, brige, beskrajne šetnje, posjeti veterinaru, naravno, kakva je fora imati zdravo štene, mora biti neki falung, nešto da te jače veže, da se više čudiš želji za životom, eh, koliko je taj volio život i kako je znao mahati repom svakom novom danu, kako je to zadrtoj depresivki i prvakinji ulice u pljuvanju po svemu bilo nejasno, ta glupa sreća u tako bezveznom psećem životu...gdje se sve svodi na jesti, šetati, piškiti, kakiti, pobjeći od kuće i prevrnuti sve kante po ulici, utrčati u market i istrčati sa štrucom kruha, polizati sladoled nekom djetetu u prolazu, pojesti sve što iole baca na jestivo, jesti, jesti, jesti, a onda zaleć u fotelju, prditi i hrkati snom pravednika... naučiti kako se cesta ne prelazi tako da te pokupi auto, naučiti da nisu svi psi dobri, ali opet, svima sa veseljem trčati u susret i, ako treba, hrabro se počupati sa svakim napadačem, naučiti da gazdarica neke stvari brani, i onda ih raditi samo kad ona nije u blizini, ali i dalje raditi sve što voliš...i boriti se za sve što želiš, cviliti, plakat, lajat, mahat repom...eh, taj naoko bezvezni pseći život.
U vrtu je još uvijek gola zemlja tamo gdje su bile kućice, na proljeće će ih pokrit trava, gušteri će nesmetano šetat, nitko ih neće naganjati i kratit im repove. Uspomene biti će sve dalje...
Nekako, nekako, ipak...
Nije fer.
Post je objavljen 31.12.2009. u 20:35 sati.