nestašna usidjelica

četvrtak, 28.01.2010.

Umna

Razmišljala sam o tome što želim raditi u životu.
Jesam.
I tako. I sjetila se.
Život je dar.
Život je kratak.
U životu treba raditi ono što te veseli i ono za što si talentiran.
Talentirana sam za crtanje i slikanje.
I jedno i drugo me veseli.
Rijetko to radim. Iako me veseli.
I tako, došla sam do konačnog zaključka.
Zaposlit ću se negdje kao čistačica.
Na pola radnog vremena. Popodnevnog, naravno.
Da imam mirovinsko, zdravstveno i milju kuna, max dvije.
I puno, puno vremena da radim ono što volim.
I za što sam talentirana.
Dugo spavanje i pretvaranje ravne plohe u lažni svijet.
Koji neće biti daleko od stvarnoga.
Dapače.
No, bit će ljepši.
To sigurno.

utorak, 26.01.2010.

Idemo do dna, a možda i malo dalje

Razgovarali smo lijepo danas. Tema me nije uopće iznenadila. Reklo bi se iz vedra neba, ali nije. Mjesecima to već očekujem. Zavod za zapošljavanje. Treba sad samo pronaći neki modus da tamo stignem i dobijem naknadu. Nekakvu. Bilokakvu. Dobro bi mi došla, umanjila stanarinu, nešto. Možda pružila još koji mjesec dana agonije prije nego se vratim roditeljima pod njihov krov gdje mi neće naplaćivati stanarinu, samo će tu i tamo malo piti krv u vlastitoj frustraciji jer oni nemaju unuke, a ja nemam posao. I pitati se zašto sam došla na prag 40-tih da bih se vratila doma bez djece, bez muža, bez karijere, bez ičega...
Piše u novinama da je gospođa Sanader zaradila milijune na reketarenju.
I neki su ljudi nekoć masno ofarbali tunele.
Moja prijateljica Paprena ima brata invalida branitelja. Ona je njegova skrbnica i za to dobiva plaću. Pritom ona ne smije nigdje raditi jer bi onda izgubila status skrbnice. I ostala bez mirovniskog i zdravstvenog i spomenute plaće. Vrijedna je i radno sposobna, ali ne smije raditi. Priznajem, bila bi budala da izgubi povlastice radi nekog klimavog posla. I bolje joj je ništa ne raditi. Njeni roditelji su penzioneri. To sve zajedno broji četvero ljudi koji ne privređuju, a dobivaju novac. Ja ću uskoro ostati bez posla i isto neću privređivati. Masu je ljudi ostalo bez posla. Pitam se, ako toliko radno sposobnih ljudi ne radi, odakle onda dolazi novac ljudima koji isto ništa ne rade... na kakvom to čudu lebdi ova država?
Pnavljao je šefonja unazad godinu dana kako nas je kapitalizam upropastio. Doveo na prosjački štap. Sve je kapitalizam kriv.
Govorila sam mu da nije sistem kriv. Da krivi su ljudi. I da kad bi netko uspio smisliti najsavršeniju organizaciju skladne ljudske zajednice, i dao je nama na probni rok, mi bismo od nje učinili pakleni plan kako da se najbolje ujebemo. I zato ništa nije čudno. I zato nemam srama tražiti od socijalnog naknadu. Za sve te godine rada u raznim firmama u kojima se nitko nije usudio prijaviti me na više od minimalca.
I sreća da su me nekad davno napočetku ubijedili da je u životu važno završiti fakultet.
Jer, znate, kad imate završen fakultet, onda vam je minimalac malo viši...
Moj šefonja nema završen fakultet. Niti jednom u svojoj radnoj karijeri nisam imala fakultetski obrazovanog šefa. Samo fakultetski obrazovane kolege...zanimljivo, moglo bi se reć. Ono što su šefonje znali bolje od fakultetlija bilo je; kako znati smuljati, podvaliti, prevariti, snaći se, biti bezobrazan/na... to nešto na što nas u školskim klupama ne upućuju dok nas tjeraju da budemo poslušni i vrijedno pamtino datume bitaka... i dok nas naivno spremaju da budemo nečije isto tako naivne ovce... dobro su odradili posao, mora im se priznat.
Moj snalažljivi šefonja, koji je surfao na vrhovima svih valova u svim sistemima, i iz svakog uspio izvući i više od mogućeg, više ne vidi izlaz. Unazad godinu dana, samo se stišće i uvlači sam u sebe. Rješava se poslova (čitaj: onog nečeg što napraviš, pa ti nikada ne plate, ali zato moraš Državi platiti 23% posto od te nikad viđene cifre), rješava se ljudi (čitaj: onog nekog kojemu moraš plaćati doprinose i davati plaću koju je taj netko zaradio od onog posla kojeg nisi naplatio, ali si zato Državi platio 23%), rješava se svakog pogleda u budućnost u kojoj nešto raste i uspijeva, papagajski ponavlja koliko je sretan da nije otišao u minus i jer nema kredita, nikome ne duguje, jer je skroman, jer na kraju krajeva, bitno je da ima gdje živjeti i što jesti i da mu to nitko neće oduzeti. I da bi sad, ustvari, bio najsretniji kada bi kod nekoga mogao raditi.
A bio je uspješan poduzetnik.
I priznao mi je danas, da, nije kapitalizam kriv, mi ljudi, mi smo u kurcu. Živjet ću neko vrijeme na krilima tvojeg iskrenog mi priznanja, šefonjo dragi.
I sad se uspješno pokušavamo dogovoriti što ćemo i kako ćemo. I to, što će biti sa mnom. I ima li uopće neke perspektive za mene? Nakon što mi je dobar dio radnog vijeka (najbolji dio, budimo precizni) protekao u svakodnevnoj borbi sa ustajanjem iz kreveta, sve za karijeru, sve za minimalac... ima li u mene uopće volje doći pred nečija vrata sa životopisom u ruci i silnom željom da se dokažem kako mi silno treba taj minimalac? Jer mi to daje smisao u životu. Jer se osjećam bolje kad se svakodnevno mrcvarim pod tuđim frustracijama, nego kad ležim doma lijeno i besposleno. Jer... koji uopće smisao život ima ako me nitko ne gazi i ne tlači? Jer, tako su me učili. Da raditi se mora. Od rada se živi. Od poštenog rada. Arbeit macht Frei. Wir haben Hunger, wir haben Durst. O socijalizmu su nas učili. O partizanima. O iskrenosti. O predanosti. O kol`ko daješ tol`ko ti se vraća. O pravda je dostižna. O istina uvijek pobjeđuje. O strpljen - spašen. O skromnost je vrlina. O farmaceutske tvrtke se brinu za naše zdravlje. O lijepa riječ svaka vrata otvara. O smješkaj se i svijet će se smješkat s tobom. O riba ribi grize rep. O moraš se udati. O moraš činiti sve što čini većina, inače si u krivu.
O jebite se svi vi, dragi moji učitelji...

Školska greška

- mmmmm, u tebe ću, jel može?
- paaa, a ah
- arghhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh
- pa.... valjda možee eh, eeeeeh...

a onda idemo brojat dane....

srijeda, 20.01.2010.

Ma imam potencijala, samo se trebam naspavat...

Počelo je sve još onda, u vrtiću. Prvog dana vrtića. Probudili su me. Nasilno. I onda tako bunovnu i uplakanu odveli negdje, ne sjećam se više ostatka tog prvog dana, osim da sam s tog mjesta, punog preglasne djece, često bježala i lutala gradom na sveopći užas teta odgojiteljica drugarica. (Srećom, onda nije bilo toliko auta, iako se onaj smotanac iz druge grupe, kojemu je tata negdje od nečega poginuo, ipak uspio prepriječit nekom stojadinu.... ) Sjećam se od tog prvog dana samo da sam pobjegla u kut kreveta i na sav se glas dernjala i plakala, a oni su me se dočepali i ugurali u odjeću. I bilo je hladno. Uvijek su bila hladna ta mučna jutra i uvijek je bilo mučno to dizanje i oblačenje i odlasci nekamo. I vrtići i škole i fakultet... eh, fakultet, blaženog li raspašoja u ono razjebano ratno vrijeme...
I još uvijek se nasilno dižem ujutro. Bauljam. Navlačim nešto na sebe. Tu i tamo se sjetim bivše prijateljice Razmažene koja se je običavala dizati prije sedam, e da bi se pola sata ukrašavala i crtala pred ogledalcem, i toga kako sam joj se na tome uvijek divila. Kako se može ustat tako rano i kako može upravljat vlastitom rukom i tako preciznim pokretima? Tako rano. Dok meni cijelo tijelo još uvijek spava, a lice je natečeno do te mjere da bi svaki pokušaj crtanja po njemu ispao grotesknim prizorom...a ona je već sređena, namirisana, obučena i našminkana tako da joj kapci obavezno pašu uz majicu, hlače i čarapice.... suknje ne voli nositi jer ima gadne noge. Ali, svejedno... Ponekad mi se činilo da će tako spremna i oboružana osvojiti svijet, ali je na kraju ispadalo da samo sjedi negdje i ukrašava prostor skladom svojih kapaka, majica i čarapa. A možda ni ona nije bila naspavana, možda je samo bila toliko u banani da ju je to dizalo sat vremena ranije, bila je spremna učiniti sve sve samo da je ne vide neusklađenu, nedajbože.

Na kraju, čini mi se kako mi je cijeli život jedna latentna borba s ustajanjem. I neshvaćanjem tog nasilnog čina kojim moram prekinuti nešto što je tako prirodno i potrebno. I toga što moram tako nedovršena otić u neki dan...radit nešto...neki kurac...mora se...
I otprilike to izgleda ovako.
Ponedjeljak, ajde, nekako...ima još rezervi od vikenda, može se. Dapače. Ostajem budna još do u kasno u noć. Nosi me taj ponedjeljak.
Utorak. Jedva. Tijelo se digne, prodrma ga onaj duboko usađeni osjećaj nečega...kasnit ću, moram stić, ne smijem, ovo, ono, tijelo se digne i po navici ode na posao. Obično i zakasni. U glavi muk. Štogod da pokušam raditi u glavi je muk. Nema nikoga. Ili je netko jako usporen. Ili odsutan. Pa iz tog razloga gledam raditi što manje, da učinim manje štete. Negdje oko pet sati popodne i glava se razbudi. Ili je tome pomoglo onih pet kava s kojima sam se pokušala prizvati?
U svakom slučaju, u utorak mi je najbolje nadati se da se nikada neću razbuditi, jer je to jedini način da navečer zaspim u neko pristojno vrijeme malo prije ponoći.
Srijeda. Isto kao i utorak, samo budem mrvicu razdražljivija....
Četvrtak. Obično u srijedu uvečer uspijem past u nesvijest oko 23. Četvrtak je ok. I zato jer je oke, ostanem budna do kasno, kasno, kasno.
Petak. Koma. Isto kao utorak. I naravno, razbuđivanje oko pet popodne.
Vikend...jupi.

I ne mogu si pomoć.
Sve što mogu jest nastaviti svoju uzaludnu borbu s nenaspavanim tijelom i sve većim manjkom ambicija. I vući se na posao na kojem nisam uopće prisutna, I biti sretna da imam tako nezahtjevan posao....i pustiti vrijeme neka tiho klizi...jer koga briga, za sto godina ionako nitko neće znati za kvaziprobleme jedne nenaspavane usidjelice.

nedjelja, 17.01.2010.

A zašto Hanibal Lector ne koristi kapke?

Uigrani scenarij. U neko doba zime sjetim se da bi bilo dobro bavit se nekim sportom. A "baviti se" znači prvo ispitati granice mogućnosti, a odmah potom ih bezobrazno pregaziti. Hrabri juriš preko granica vlastitih mogućnosti traje cca dva tjedna, a završava temperaturom i sveopćim kolapsom. Prošle godine bilo je to bjesomučno jurcanje na skvoš, badminton i još nešto zlunetrebalo. Ove godine na red su došle ozbiljne pripreme za proljetno veranje po stijenama i raznorazna planinarenja. Sve zaozbiljno. Pa udri po trbušnjacima, leđnjacima, bočnjacima, čučnjevima, sklekovima, zgibovima i trčanju po stadionu, bila kiša, bila bura, bilošto, naravno. Uostalom, kakav je to trening ako isključuje najgore uvjete?
Prošla su dakle, uobičajena dva tjedna. Grlo me bojažljivo pecka. Nešto tvrdo dole ispod glasnica silno želim iskašljati. Ne ide. Pokušavam zapjevati. Krasan bariton. Tješim se da nije gripa, samo sam se nasisala ledenog zraka u junačkim pokušajima da se dokopam zraka i pritom zadržim ritam trkaće kornjače. Eto, uspjela sam. Sad ležim i razmišljam koliko je pametno ići sutra na posao. Možda jednako pametno kao i trčati po buri iznad svojih mogućnosti. Nije ni pametno, a nije ni zabavno. Bezvez.
Barem mi je Amante uljepšao hripavi vikend. Kao što mu to i inače polazi za rukom i ostatkom tijela i uma i svega ostaloga. I još jednom ponovio kako sam mu baš lijepa u svojem tijelu tako nalik velikom vodozemcu sa sisama, i tako delikatnim bijelim mesom... i opet mi je sinulo... da, on je zaljubljen. I kad priča svojim prijateljima o meni...kad se silno trudi opravdati što ga je to privuklo neuglednoj, neuspješnoj, ni po čemu osim po malo trknutosti naglašenoj, u žabljem tijelu začahurenoj, i kad ne može naći ništa posebno što se u žena hvali i veliča, jasno je... ponekad bih se voljela vidjeti njegovim očima... bar na trenutak, prije nego se slajd izmjeni...možda ne bih onda svake godine u neko doba odlučila postaviti nedostižne ciljeve pred svoje lijeno tijelo...vodozemačko....
Ipak, neću odustati, ne ovaj put.
Valjda...

ponedjeljak, 11.01.2010.

Smjena

Desetak godina prije.
Sjedimo za Bjondinim stolom, ona je došla malo na par dana iz Njemačke, odavno je tamo otišla i sad samo dolazi na praznike i pokušava nam objasniti kako je tamo gore u odnosu na ono što je nama dolje. Uglavnom se smijemo. Bolje nego da plačemo. Bjonda je uvijek radije birala smijeh. Čak i onda kad su joj objasnili da ono nije sezonska prehlada koja traje par mjeseci, nego početak multiple skleroze. Tu je i Bjondin prijatelj, poodavno i nesretno zaljubljen u nju, a tek odnedavno odlučan u ideji da se životom može i upravljati svojom voljom. U tu istu svrhu, skinuo je tupe i zablistao nam svima glatkom mu ćelenkom, a možda je i sjaj iste u njegov život prizvao i novu curu, tko će ga znat? Ili je to sve u paketu s čvrstom odlukom da se život može izvrnuti naglavačke. Kao što je to George Costanza učinio u svojem najgenioziijem ispadu.
Nova cura preobraćenog pijatelja jako je kompetentna. Ona radi na radiju i ima savršenu dikciju. Jedina je od svih Bjondinih južnjačkih prijatelja koju njen muž Nijemac uspjeva razumjeti. Jer naše je dijalektalno mrmljanje miljama daleko od svega onoga što je on na onim hrvatskosrpsko-njemačkim kazetama, zalud, slušao. Nova cura nam svojom savršenom dikcijom pokušava objasniti kako je izbor Sanadera za premijera prava stvar koja će Hrvatsku odvesti daleko od balkanskog blata i primitivizma. Jer, ako to nismo znali, a ona to pouzdano zna, jer njeni su roditelji prijatelji od nekih ljudi na vlasti, gospodin ponosnog držanja i uglađenih manira je, ustvari, pssssst, pssst, znate, on je gay. A gayevi su svi odreda liberalni, senzibilni, kulturni, i oni dolaze sa zapada. I na zapad će nas odvest... daleko, daleko od dlakavih, primitivnih, balkanskih ljudojeda.

Desetak godina nakon.
Bjonda i dalje dolazi praznicima. Muž Nijemac više ne dolazi, rastaju se. Iako, mora mu se priznati, naučio je sasvim ispravno i razgovijetno izgovoriti riječ PRDAC. Što je za jednog Nijemca hvalevrijedan uspjeh. Umjesto njega Bjonda sad dovodi simpatičnog Grka. Simpatični Grk neka je velika faca u njemačkoj autoindustriji. I potkožen. Bjonda se sad vozi u dobrim kolima, jes` da su posuđena iz auto salona... ali ionako na ovom svijetu posjedujemo stvari samo onda kad ih koristimo, zar je bitno čija je vlasnička knjižica. Bjonda razmišlja i o djetetu, po prvi puta u životu. Ali prvo mora proslaviti okrugli rodjendan. Sa četvorkom na početku. Prije djeteta kupit će kuću, i da imati će kuća i domaćicu. Jer on je pravi Grk i neće joj dozvoliti da se zamara debilanama kao što je brisanje prašine i pranje prozora.
Bilokakobilo, Bjonda nam dolazi za mjesec dana, nadam se nekoj kavi i kopčanju svih pogubljenih poveznica, a možda bih mogla svoju šutljivu pojavu priključiti nekom od okupljališta s kompetentnim ljudima koji sigurno imaju nešto za reći o gospdinu anemičnom ili, barem, gospodji u sijedom izdanju. Sve iz prve ruke. Znate, ono, pssssst, pssssst....