Razgovarali smo lijepo danas. Tema me nije uopće iznenadila. Reklo bi se iz vedra neba, ali nije. Mjesecima to već očekujem. Zavod za zapošljavanje. Treba sad samo pronaći neki modus da tamo stignem i dobijem naknadu. Nekakvu. Bilokakvu. Dobro bi mi došla, umanjila stanarinu, nešto. Možda pružila još koji mjesec dana agonije prije nego se vratim roditeljima pod njihov krov gdje mi neće naplaćivati stanarinu, samo će tu i tamo malo piti krv u vlastitoj frustraciji jer oni nemaju unuke, a ja nemam posao. I pitati se zašto sam došla na prag 40-tih da bih se vratila doma bez djece, bez muža, bez karijere, bez ičega...
Piše u novinama da je gospođa Sanader zaradila milijune na reketarenju.
I neki su ljudi nekoć masno ofarbali tunele.
Moja prijateljica Paprena ima brata invalida branitelja. Ona je njegova skrbnica i za to dobiva plaću. Pritom ona ne smije nigdje raditi jer bi onda izgubila status skrbnice. I ostala bez mirovniskog i zdravstvenog i spomenute plaće. Vrijedna je i radno sposobna, ali ne smije raditi. Priznajem, bila bi budala da izgubi povlastice radi nekog klimavog posla. I bolje joj je ništa ne raditi. Njeni roditelji su penzioneri. To sve zajedno broji četvero ljudi koji ne privređuju, a dobivaju novac. Ja ću uskoro ostati bez posla i isto neću privređivati. Masu je ljudi ostalo bez posla. Pitam se, ako toliko radno sposobnih ljudi ne radi, odakle onda dolazi novac ljudima koji isto ništa ne rade... na kakvom to čudu lebdi ova država?
Pnavljao je šefonja unazad godinu dana kako nas je kapitalizam upropastio. Doveo na prosjački štap. Sve je kapitalizam kriv.
Govorila sam mu da nije sistem kriv. Da krivi su ljudi. I da kad bi netko uspio smisliti najsavršeniju organizaciju skladne ljudske zajednice, i dao je nama na probni rok, mi bismo od nje učinili pakleni plan kako da se najbolje ujebemo. I zato ništa nije čudno. I zato nemam srama tražiti od socijalnog naknadu. Za sve te godine rada u raznim firmama u kojima se nitko nije usudio prijaviti me na više od minimalca.
I sreća da su me nekad davno napočetku ubijedili da je u životu važno završiti fakultet.
Jer, znate, kad imate završen fakultet, onda vam je minimalac malo viši...
Moj šefonja nema završen fakultet. Niti jednom u svojoj radnoj karijeri nisam imala fakultetski obrazovanog šefa. Samo fakultetski obrazovane kolege...zanimljivo, moglo bi se reć. Ono što su šefonje znali bolje od fakultetlija bilo je; kako znati smuljati, podvaliti, prevariti, snaći se, biti bezobrazan/na... to nešto na što nas u školskim klupama ne upućuju dok nas tjeraju da budemo poslušni i vrijedno pamtino datume bitaka... i dok nas naivno spremaju da budemo nečije isto tako naivne ovce... dobro su odradili posao, mora im se priznat.
Moj snalažljivi šefonja, koji je surfao na vrhovima svih valova u svim sistemima, i iz svakog uspio izvući i više od mogućeg, više ne vidi izlaz. Unazad godinu dana, samo se stišće i uvlači sam u sebe. Rješava se poslova (čitaj: onog nečeg što napraviš, pa ti nikada ne plate, ali zato moraš Državi platiti 23% posto od te nikad viđene cifre), rješava se ljudi (čitaj: onog nekog kojemu moraš plaćati doprinose i davati plaću koju je taj netko zaradio od onog posla kojeg nisi naplatio, ali si zato Državi platio 23%), rješava se svakog pogleda u budućnost u kojoj nešto raste i uspijeva, papagajski ponavlja koliko je sretan da nije otišao u minus i jer nema kredita, nikome ne duguje, jer je skroman, jer na kraju krajeva, bitno je da ima gdje živjeti i što jesti i da mu to nitko neće oduzeti. I da bi sad, ustvari, bio najsretniji kada bi kod nekoga mogao raditi.
A bio je uspješan poduzetnik.
I priznao mi je danas, da, nije kapitalizam kriv, mi ljudi, mi smo u kurcu. Živjet ću neko vrijeme na krilima tvojeg iskrenog mi priznanja, šefonjo dragi.
I sad se uspješno pokušavamo dogovoriti što ćemo i kako ćemo. I to, što će biti sa mnom. I ima li uopće neke perspektive za mene? Nakon što mi je dobar dio radnog vijeka (najbolji dio, budimo precizni) protekao u svakodnevnoj borbi sa ustajanjem iz kreveta, sve za karijeru, sve za minimalac... ima li u mene uopće volje doći pred nečija vrata sa životopisom u ruci i silnom željom da se dokažem kako mi silno treba taj minimalac? Jer mi to daje smisao u životu. Jer se osjećam bolje kad se svakodnevno mrcvarim pod tuđim frustracijama, nego kad ležim doma lijeno i besposleno. Jer... koji uopće smisao život ima ako me nitko ne gazi i ne tlači? Jer, tako su me učili. Da raditi se mora. Od rada se živi. Od poštenog rada. Arbeit macht Frei. Wir haben Hunger, wir haben Durst. O socijalizmu su nas učili. O partizanima. O iskrenosti. O predanosti. O kol`ko daješ tol`ko ti se vraća. O pravda je dostižna. O istina uvijek pobjeđuje. O strpljen - spašen. O skromnost je vrlina. O farmaceutske tvrtke se brinu za naše zdravlje. O lijepa riječ svaka vrata otvara. O smješkaj se i svijet će se smješkat s tobom. O riba ribi grize rep. O moraš se udati. O moraš činiti sve što čini većina, inače si u krivu.
O jebite se svi vi, dragi moji učitelji...
Post je objavljen 26.01.2010. u 15:11 sati.