Sanjala sam malog miša koji je imao zadatak pronaći jajnu stanicu. Stavili smo ga na drveni pod prekriven starim suhim lišćem i ponekim smećem, isto tako suhim i starim. I onda je mišonja krenuo. Grozničavo tražio, prevrtao, njuškao, lijevo, desno, uzbuđeno vrtio repićem, pažljivo probirao svaki cm ograđenog mu prostora. Da, bio je ograđen, nije mogao pobjeći, iako, nije mu to bilo ni na kraj pameti, sve što je trebao i jedino za što je bio stvoren bilo je pronaći tu stanicu. No, ono što mali mišonja nije znao, jest da u tom ograđenom mu toru nije bilo jajne stanice. A mi smo to znali, ubacili smo ga tamo samo da gledamo kakav je tragač, i kako to, uopće radi. Eksperiment, neke vrste. Bilo mi ga je žao, naravno, mene nije teško natjerati u žaljenje nekoga, nečega i ostaloga.
Na kraju, kad je shvatio da nema onoga po što je poslan, krenuo se lijeno istezati i valjati na leđima po suhom lišću. Slatke su mi bile te njegove minijaturne rozaste nožice okrenute prema nebu...