Vratila se je. Nakon mjesec dana. Nije mi baš falila. Imam svoj život, svoje naočale, svijet mi je kroz njih kakav-takav, koristim ih svakodnevno i rijetko kada nju pitam za savjet. Gotovo nikada. Još od 14-15 godine, valjda. I nije da se baš slažemo, uvijek je to neka borba za moć. Mene ne brine, sve dok me se ne tiče direktno. Možda sam od nje nasljedila drskost i sklonost slobodi i avanturama, nerazumnim u svojoj biti, ali opravdani onim nečim...voljom da učinim po svojem. A možda i nisam. Nije bitno. Odlučujem sama...otkad se je stari razbolio oslobodilo me presinga, nemaju više ni energije ni snage za ispravljanje i rukovanje samnom. Nekako se nosim sama sa sobom.
Njemu je ona falila...bio je sam sa televizijom, i s nekom zagrijanom hranom, sam ujutro, sam navečer, sam i poluoduzet.
Dovezla je auto pun hrane. Uvijek je tako, domaće ovo, domaće ono, jeftino ono, jeftino ovo. Kad dođe, treba to sve prenijet, smjestit raspodjelit...sve to nešto.
Konačno, došla je, i on se je ustao i došepesao do vrata da je pozdravi.
Otvorila je vrata i umjesto pozdrava kroz zube prosiktala - makni se od vrata da ne smetaš.
Teglila sam vrećice nečega, spustila sam ih na hodnik i kroz poluotvorena vrata vidjela ga kako se povlači s bolnom grimasom na licu.
Teško plačem, ne sjećam se kad sam zadnji puta...a i to kad jesam, bila je zima, nisam imala grijanje a imala sam stvari...slaba budem onda i kenjkava i ranjiva. Inače nisam.
Rekla sam joj samo da je to bilo jako ružno i onda počela grozničavo gutat kendle i uvlačit suze. Išle su nekamo unutra, spuštale su se niz grlo, lagano kao neka viroza i otišle negdje, dole, vjerojatno, gravitacija sve vuče dole, metastaze izlaze na stopala, na kraju, suze nisu pohodile obraze.
Grlo je ostalo stegnuto, s glasom grubljim od najhrapavije voditeljice radija rijeke ponudila sam joj kavu, više nametnula nego ponudila. Naravno, oće kavu.
Izvadila je kolače, donijela sam kavu, stari je sjedio u svojoj fotelji glupo pred televizijom, grubo ga je zazvala na kolače, sjedili smo onda nas troje za stolom krcatim kolačima i pizdarijama, izvadila je onda neki šminkerski mobitel, rekla je da je za mene, umjesto onog mog što redovno crkava, i dalje hrapave glasnice izbacile su neku zahvalu, onda sam dobila i čarape vunene za planinarenje, stari je isto dobio neke čarape ali njegove su bile bzvz, i da, kupila je i Cimki poklončić, ona jako voli Cimku, jer je ova slatka i tako draga i simpatična i nasmijana i stari ju voli, svi koji vole fasadu s maskom koja im se smješka, isto tako vole i Cimku i nemaju vremena ni volje brinuti se što fasada skriva. Fasada je dovoljna sama po sebi, a ako nije baš jako lijepa - uljepšajmo je osmjehom, eh da.
Cimka isto voli kupovati poklončiće, kad god negdje ide, kupi brdo suvenirčića i onda ih dijeli, meni je kupovanje suvenirčića jedna od žešćih debilana i obaveza koje bih najradije preskočila i zaboravila, ali eto...Cimka je jednom kupila suvenir meni dok smo bile zajedno na izletu...meni je to tramak...sve te stvari koje skupljaju prašinu...i ničemu ne služe, uglavnom.
I to što smo nekom kupili poklone, da li nam to daje za pravo da se onda ponašamo ružnije i grublje, jer na kraju krajeva, imamo suvenire za dokaz da smo u nekom trenutku mislili na nekoga, pa nema veze što smo ga poslije tog trenutka bezbroj puta povrijedili...čemu, dovraga, služe pokloni s putovanja osim da nas podsjećaju da je netko bio negdje dok mi nismo? Sjetio nas se netko negdje daleko? Donio nam je i dokaz? Koj je klinac uopće išao negdje daleko i bez nas ako mu toliko falimo? Nije li to samo još jedan prc u mozak?
Rekla sam im nešto na bre u nadi da je mobitel barem na ćirilici, nasmijali su se, kolači su bili dobri, kava je bila dobra, smijeh je isto dobar...razmiče one crne oblake...
Cimka se isto stalno smije, njen smijeh je kao plastično cvijeće, glasan, nametljiv, neprirodan i bez mirisa...
Smijeh je dobar, da ga jebeš. Čak i kad je plastičan.
Pobjegla sam, dosta brzo.
Stari se je već povlačio u svoju sobu, prepustio je srebrnu televiziju, fotelju, kuhinju, cijeli kat njenoj energiji koja suklja kroz svaku poru, čisti i ruši sve pred sobom i plaši sve one male pauke u kutovima dok na sav glas nekome u slušalicu prepričava gdje je sve bila i što joj se sve izdešavalo i kako je ona tako silna da u šejset i nekoj ima toliko snage i volje jurcati okolo.
Rekla sam mu, u šali, na istom onom nesretnom mjestu u hodniku, da je već krenula sa svojom vladavinom, rekao je, uz osmijeh, da je ona takva i da smo svi mi nekakvi i da nam zato treba opraštati.
Da, valjda.
Nisam više mogla dosegnuti svoje suze. Pretočile su se u nešto, negdje duboko, na putu prema stopalima.
Gravitacija i to.
Otišla sam, cesta je bila poluprazna, mjesec se je punio i dičio na praznom nebu, nebo čisto, bura je to sredila, bura se uvlači u kosti i tjera srce da poželi stati i da malo zajauče za toplinom, zagrljajem, toplinom, društvom, toplinom, nečim. Dragim.
Ništa. Prazno sve.
Cimka je pažljivo izabrala svoju najslađu varijantu sladunjavog cvrkuta i svečano objavila da od 1.12. ne želi više biti Cimka nego da bi ona htjela da živimo svaka u svojem stanu. O tome sam ozbiljno razmišljala ljetos, ali sam se onda sažalila na svu količinu namještaja koju je dovukla i s kojom bi onda morala radi mene seljakati okolo. učinilo mi se nefer s moje strane.
Sad sam si ga dobila ravno u guzicu.
Ne razumije ona to. Ona vozi službeni auto, ima službeni mobitel, ima lipu plaju i troši samo na krpice i putovanja. Ne zna što znači registrirati auto i platiti stanarinu i onda isti mjesec preseliti u skuplji stan i sam plaćati režije. Ona zna samo da svaki dan mora po sat vremena meditirati i onda će svijet biti bolji i ljepši. I naravno, da mora udovoljavati svim svojim mušicama, jer kad to ne radimo, onda nismo sretni a kad nismo sretni onda se ne možemo prosvjetliti.
Serem joj se na prosvjetljenje.
A i sebi na svoje obzire prema tuđem seljenju namještaja.
Umro je Kumpanjonu otac. Umjesto sućuti izrazila sam mu ujebote. Šokiralo me. I koljena su mi zaklecala. I sve to. Očekivalo se, ali, opet....ujebote. Dobra stvar kod muslimana je ta što je njima zabranjeno plakati za mrtvima. I što je stari bio veliki vjernik i poštivao je sve običaje...i od poštovanja prema njemu, svi će poštivati običaje po kojima je on krojio svoj život. Sviđa mi se taj običaj...sva se zablesiram pred ljudima koji plaču. I ne znam...što da im kažem, da ih grlim, da ih ljubim, opalim im ćušku...što da radim?
Možda ima to smisla, ako si vjernik i vjeruješ u drugi svijet - nema razloga tuzi, nema mjesta suzama, ako plačeš - slaba ti je vjera, onda...valjda.
Neki običaji imaju smisla, da.
Boronga se fura na prirodu. Nikad se ne šminka, ne koristi kremice zatezačice, nakrivo je ošišana, na jednoj strani glave ima čvor kose koji bi htio izgledati kao dredloks, ali više baca na grumen kose uljepljen žvakom, ona uređuje nokte zubima, a zanoktice pušta da rastu i pucaju. U preziru prema stvarima koje je stiskaju, uglavnom odbija nositi grudnjak, iako njene poveće cice više ne mogu odoljevati snazi sile teže i ozbiljno kreću put pupka.
I da, ne koristi dezodorans. To osjetim uvijek kad dolazi po lijepom vremenu, a dolazi uglavnom po lijepom vremenu. Jer, po ružnom su loše energije a ona je tako osjetljiva na te nervozne ljude koji svi imaju nekog posla i nekamo žure i onda njihova loša energija prelazi na nju pa bude i ona nervozna. Onda samo prođe i nešto namrgođeno promrmlja i pobjegne. Boronga nema posla, jer kako se fura na prirodno, tako prezire novac, smog, zgrade, aute i sve što je nepravedno. Ona zato djeluje u udruzi koja potiče...to nešto, neopipljive i neobjašnjive energije, čudne istočnjačke filozofije koje zapadnjaci tako uspješno prilagođavaju svakoj svojoj uvrnutoj mušici, život u zdravom društvu, pravo na lijepi pogled i puuuno drveća, borbu protiv gradskih vlasti, jer da, na vlasti su uvijek neki grdi i pokvareni ljudi koji ne razumiju prirodu nego uvijek gledaju samo na svoj interes. Materijalni i grubi. Ne brinu o drveću i cvijeću.
Izabrala je ovaj današnji krasni dan da bi mi pričala o micamacama tamo kod njih na selu gdje ona jako voli bježati od sve te loše gradske energije. I kako je morala klepiti macu jer je ulovila leptira i onda se igrala s njime. Ali, ali, mace to moraju raditi, one su lovci... NE! maca koja jede whiskas ne smije ubijati i mučiti...mačke u njenoj blizini ne smiju biti ubojice nedužnih leptira. Zato jer im ona kupuje whiskas... Mace to moraju razumijeti!
Boronga silno želi promijeniti svijet...ali, eto...
Fotograf tragično preminuo pred očima Ivice Kostelića. Učinilo mi se po naslovu da se jedan bezveznjak drznuo istraumatizirati nacionalnog heroja skijanja svojom bezveznom smrću. Kako se je usudio to učiniti sirotom Ivici...ma, kakav bezobrazluk!!!
Nije Renco zaslužio takav naslov, nije njemu mali Ivica ni do pancerica bio, ali jebiga...novine su za narod, a tko smo mi da postavljamo svoje ljestvice vrijednosti? Ionako, nitko kao novinarski stupci ne uspijevaju od nas učiniti tako daleke i skoro pa neprepoznatljive likove od papira.
Sanjala sam malog miša koji je imao zadatak pronaći jajnu stanicu. Stavili smo ga na drveni pod prekriven starim suhim lišćem i ponekim smećem, isto tako suhim i starim. I onda je mišonja krenuo. Grozničavo tražio, prevrtao, njuškao, lijevo, desno, uzbuđeno vrtio repićem, pažljivo probirao svaki cm ograđenog mu prostora. Da, bio je ograđen, nije mogao pobjeći, iako, nije mu to bilo ni na kraj pameti, sve što je trebao i jedino za što je bio stvoren bilo je pronaći tu stanicu. No, ono što mali mišonja nije znao, jest da u tom ograđenom mu toru nije bilo jajne stanice. A mi smo to znali, ubacili smo ga tamo samo da gledamo kakav je tragač, i kako to, uopće radi. Eksperiment, neke vrste. Bilo mi ga je žao, naravno, mene nije teško natjerati u žaljenje nekoga, nečega i ostaloga.
Na kraju, kad je shvatio da nema onoga po što je poslan, krenuo se lijeno istezati i valjati na leđima po suhom lišću. Slatke su mi bile te njegove minijaturne rozaste nožice okrenute prema nebu...
Vridna sam bila. Uključila jednom mašinu za veš. Dvaput mašinu sa sudje, skuhala veeeeeliki lonac pun povrća, kupusa uglavnom, jer kupus je njegov namber uan. Kupus i češnjak. C-vitamin i antibiotik.
Jednom dnevno on usitni i par režnja češnjaka, pa to odnese starom psu. Ovaj to pojede. Pojeo bi i masan papir, pojeo bi sve što se stavi pred njega. Inače bih se bunila i zgražala...ne da mi se danas boriti.
I oprala sam štednjak, gorenje, moja generacija, inox i ona žica metalna gore visoko iznad krugića za plin...nekad davno prije toliko desetljeća, nije štednja bila toliko važna, bitno da štednjak radi. I bogami, radi.
I pod oprala. I skrila cvijeće od mraza. I sve nešto.
I očistila sam mu sobu. Smrdila je po nečemu. Nedostatku zraka, valjda, po starom čovjeku, tko će to definirati. Promijenila posteljinu, nisam našla izvor smrada. Otvorila širom vrata. Još uvijek nije okrenulo na jugo.
Učinila nešto. Trudila se ne misliti, ne osjećati, sve nešto kao mašina.
Stari je sjedio i gledao Milijunaša. Nije znao odgovore, tu i tamo bi izvalio koju glupost i kreveljio se sam sebi.
Nekad, tako, gledali smo Kviskoteku. Na onom sirotom soc-realističkom programu, to je onda bila rijetka i vrhunska zabava...a i pitanja su bila nekako...ozbiljna...ili se to samo tako meni činilo.
Onda je stari znao skoro sve odgovore na ta teška pitanja. Gledali smo Kviskoteku svi zajedno...u malom toplom stanu od trijes i nešto kvadrata. Sad smo razbacani na nekoliko katova u ogromnoj kući...
Stari sjedi sam u velikom dnevnom boravku pred velikom srebrnom televizijom. Ne zna odgovore na pitanja. Sjedi tako. Sam.
Ujutro se diže rano, šeta psa, a onda prošeta i sebe koji sat po gradu. Onda dođe doma, sjedi i rješava križaljke, rekla je doktorica da je to dobro za mozak. Onda si zgrije ručak, jede. Sjedi gleda televiziju. Šeta psa popodne. Sjedi...
Skuhala sam mu hrane za sljedeća dva dana.
Trudim se da ne osjećam.
Operem, skuham i odem.
Ne znam šo osjećam. Knedlu.
Nema mjestu žaljenju. Ni gledanju unatrag.
Nekad su kvizovi bili ozbiljniji. To je sve.
Burne i ledene noći pune su zvijezda i režu nosnice. Svaki me rez podjseća na prvi seks, na izlaske u noć i na robu koja se noću ledi na žici. Sve u jednom. I na onaj jedan parfem u minijaturnoj ljubičastoj bočici. Ispahan se zvao, jednom sam ga potrošila i nikad više pronašla. Bojala sam njime sve one noći pune iščekivanja i bježanja u nepoznato. I zašto sada slušam alternativu 80-ih? Ne znam.
Jednom sam rekla da treba sve curice malo ozbiljnije upozoriti na onog prvog...nigdje, ni u jednom udžbeniku ne piše što se sve s prvim dogadja, nije to samo himen, nije samo tijelo, to je rana koja deformira jednom zauvijek. Olako.
Nitko ne zna najaviti sve one potrese koji mijenjau sve ono iznutra, okreću nježno mekano tkivo na van i ostavljaju ga otvorenim i hiperosjetljivim na svaki dašak vjetra. A vani uragan.
Sve je to za ljude. Kažu.
Kad bi još samo bili svjesni onog što govore...
I što u njem znači moja mala kap?
.
.
.
.
Rekoše da ja facebook krasno mjesto na kojem možemo provjeraviti živote bivših simpatjia, ljubavi i ljubavnika. Naravno, ne bi ni BB imao toliki uspjeh da u svakom od nas ne čuči onaj mali, zlobni voajer, a gdje bi nam tek kraj bio kada bi svatko od nas mogao imati skrivene kamerice u sobama bivših nam simpatija, ljubavi i ljubavnika. Pa da se možemo potajno i zlonamjerno smijuljiti se svakoj njihovoj gluposti. Bit će i toga valjda, jednog dana. A do tada - živio nam facebook.
Kad me pitaju, ne znam reći zašto sam tamo. Ionako ne stavljam ništa od sebe, tu i tamo koji glupi komentar, tu i tamo lupim koji chat i dogovor za nešto. Imala sam svojevremeno i neku lipu sliju u minjaku, ali onda sam je makla, nije minjak moj svakodnevni medij, a i Amanteova supruga se počela oprezno približavat, nije dobro da mi mjerka gole ekstremitete...bolje da joj ostanem u sjećanju kao neka suha i siva kompleksašica nego...iako, slatko je malo vaditi bivšima mast...ako se to tako može, pokazivat im nedostupno meso... ma ko ih jebe, uostalom.
Nabasala samo tamo i na Bivšeg, nisam ga tražila, našao se među prijateljima od dečka od bivše mi prijateljice, ma debilana je taj fejs.
Onda sam našla i staru supatnicu iz srednjoškolskih dana koje sam pokopala duboko na dno škrinje od sjećanja, a lica ona sam pobrisala odavno, i eto, natjerala me, ne bi ja, nego ona, te što je s ovim, što je s onim, a gdje ti je onaj tvoj, a ček da pogledam, e onaj moj nije na fejsu, ali eto...djeca mu jesu. Mali je umalo pa punoljetan, nije stavio svoju sliku, da li je to uopće on, koliko uostalom, ima djece s takvim imenom...Iako, sve se poklapa, ima neku galeriju sa slikama, nije on ni na jednoj slici, sve su slike crno bijele, mali se igra umjetnika...a na slikama...brdo kadrova s uvalama, sunce, travke, izlasci, zalasci, prepoznala sam uvalu, toliko sam je puta gledala dok smo se skrivali u autu i upražnjavali prvi najtrapaviji seks na svijetu, taj mali onda nije postojao, onda dok smo se mi kao djeca igrali slinom i dodirima, sad on ima isto toliko godina, i neke siluete na svojim slijama koje izgledaju isto kao mi onda...jebo život.
I facebook, zajedno s njim.
Rekao je da odlazi. Da me više ne može smisliti. Mislila sam da ću se raspasti. Tolike godine. Zatvorila sam vrata. I zaključala. I o Bože! Kakvo olakšanje!!!
Falio je koji cm da me dotakne. Jureća vespa. 25 da me baci daleko i polomi. Možda i ubije. Sjetila sam se posla nedovršenog, roditelja, posla, nerođene djece, obaveza, tajni skrivenih...I o Bože!!! Olakšanje...
Rekao je da ako želim da možemo prekinuti suradnju. Odmah danas. Zato jer sam opet zakasnila otključati radnju točno u devet. Rekla sam da dobro. Da možemo. Raspadam se ionako već danima. Tijelo me boli, umor mrvi, smišljam sve potencijalne boleštine. I kad ostanem bez posla...auta, podstanarstva, smisla, zdravlja, tijela, svega...jednom kad umrem...o Bože, kakvo olakšanje...
Dođoh doma starom ocu i starom psu. Sve pod kontrolom. Počistila po kući. Zalila cvijeće. Nagnula se preko terase. Susjeda ima podstanare u prizemlju. Iz stana im se čuje muzika dok sunce miluje oprane starke na žici. Podsjetilo me na trenutak da sam živjela dolje s Bivšim i na trenutak poželjela opet tako neko lijeno sunčano popodne s opranom robom i s nekim...zajedno. To nešto.
Abortirala želju nabrzaka i otišla pregledati staro pseto. Tumor na laktu još uvijek nije dosegao veličinu nogometne lopte. A tumor na kapku, čak niti pikulu prosječne veličine. Pogled mu je još uvijek bistar. Misli usredotočene, mantra se ponavlja: što si doniijela za jesti, što si donijela, gdje je hrana??? U kućici je još uvijek sve čisto, nasumična govanca razbacana su naokolo po vrtu, još uvijek stiže izaći van na vrijeme, iako kukovi više ne podnose onaj pseći čućeći stav za pražnjenje.
Pokupila govanca. Sjetila se, onomad prije petnaestak godina, spavao je u kutiji u mojoj sobi, po podu su bile rastegnute novine, svako jutro skupljala sam govanca...toliko sam jako željela psa, maštala kako ću ga naučiti svim trikovima koji postoje i onima koje ćemo zajedno izmisliti, i kako ćemo biti nerazdvojni i posvuda ići zajedno...nakon par tjedana jedino što mi je bilo važno je da je zdrav, da je jeo i da je srao. Sve se svelo na jesti i srati i preživjeti.
Na kraju, cijeli smo život samo obične protočne cijevi za hranu i govna. U svojoj goloj tjelesnoj sušini.
Pokušala razgovarati sa starim. Nije išlo. On uvijek vozi istom stazom koja neminovno vodi nikuda. Pitala ga za zemlju, onu njegovu što je dobio u nasljeđe i po kojoj raste korov tamo dolje na sunčanom otoku. Prvi susjed želi je kupiti za sitne pare i pridodati svojoj. Jer njegova ionako nema pristup cesti i ne vrijedi ništa. I onda se je naživcirao. Jer da će tamo u Saboru izglasati da se mora plaćati poreze na zemljište koje se ne obrađuje i da on neće toj usranoj Državi, koju mrzi više od svega i koja mu je odnijela sve dobro što je u životu probao, dati ni lipe. Radije će prodati zemlju triputa ispod cijene nego dati lipe toj glupoj Državi. I da njega oni prisljavaju da proda zemlju. I da se tu ne može ni živjeti ni planirati, ni ništa i da je sve sranje.
Rekla sam da ne razumijem o čemu priča, jer ja ionako živim na Madagaskaru, i život mi je čista poezija. I to što živim kao podstanar bez ikakve nade da ću se ikada negdje skrasiti je isto činjenica koja mi život boji u ružičasto.
Sutra opet bježim u grad i vrtlog živčanih ljudi i njihovih nervoznih zbrkanih života. Isto tako se osjećam i ja među njima. Daleko od lijenih sunčanih popodnevna, čežnji, želja, daleko od reda i mogućnosti pametnog planiranja budućnosti, jurim u nepovezane segmente započetih i prekinutih poslova, zvonjave telefona, histerične škripe guma i jahanja trubi vani na ulici i onog malog prozorčića koji pokušava ostvariti želju da se čujemo uživo i da ne boli jako ono kad se slušalica poklopi jer, netko je eto, ušao...
Odlepršat ću radosno u svoju poeziju od života na dalekom Madagaskaru, zemlju pametnih i širokogrudnih ljudi.
Uvod u vikend bio je zamišljen divljim seksom u stanu, za početak. No, stan je zauzet. Sve aliene koji su odlepršali zamijenio je novi Cimkin dečko, ili gej frend, nešto novo u njenom životu, ali s tako nonšalatnim običajem pozivanja samog sebe u goste, kao da je u najmanju ruku, naš gost već dugi niz godina...a ne neki poznanik jedva mjesec-dva.
Iskreno, ne znam što je s njima dvoma, spavaju svaki u svojoj sobi, pričaju kao stari bračni par, djeluju blisko, a ne diraju se. Valjda se ševe ujutro, jednom kad odem na posao i zaključam vrata za sobom. Nije bitno. Bitno je da su mi digli na živac, zato jer se ne moraju skrivati, i ne moraju bježati od ostatka svijeta i mogu mirno sjedit za stolom i večeravati i pričati o tako dosadnim, kurtoaznim stvarima.
Dosadno, dosadno do bola, ali da, pogled na njih mi diže tlak.
Čelsa je kupila lipi fotoaparat. Došla mi je pokazati ga kako je lip i pametan. Može slikati i pod vodom, ako joj se prohtije. Ima čak i opciju uljepšavanja. Sam prepoznaje lica i onda ih malo zategne, pobriše bubuljice i makne podočnjake. Onda me je slavodobitno i uslikala. Nije pomoglo.
Čelsa je jedna od rijetkih koja zna za Amantea. Odlučila sam je uvući u svoj mali tajni svijet, onako, nekako možda više instinktivno nego promišljeno. Djeluje mi sigurna, jer je daleko od "moje" ekipe koja ionako nešto sumnja, i dovoljno tolerantna da ne pada u prenemaganje i zgražanje. A i ja isto znam za neke njene "izlete" i tako se nekako čvršće povezujemo, valjda. Nagrađujemo se povjerenjem.
A ponekad, valjda kad ni sami više ne znamo gdje se nalazimo, dobro je imati uvid sa strane. GPS frenda. Ponekad.
Pitala me Čelsa, pametna i praktična mala, da zašto se Amante ne razvede. Kad ionako više ne opći sa ženom i kad im je brak, navodno, dobar samo zato jer se jedva viđaju i sve manje brinu gdje je onaj drugi bio i što je radio.
Zbog djeteta, naravno, odvalih puna plemenitog suosjećanja.
Rekla je da bi ona poludila da je ona to dijete i da joj roditelji jednog dana kažu da su ostali zajedno samo radi nje. Da ne bi mogla podnijeti da joj uvaljuju toliku odgovornost. Kakvo bi onda ona imala mišljenje o njima???
Čelsa možda to zna bolje od mene. Ona je dijete razvedenih roditelja. I ne podnosi laži i muljanje.
Rekla sam joj da uopće ne želim utjecati na njegove odluke i na život njegovog djeteta, da mi je to preosjetljivo područje i da ni ja ne bih htjela snositi odgovornost za nečije sjebano djetinjstvo.
Fino je to, jedno govoriti, drugo raditi.
Pitala me kad ćemo se vidjeti. Za vikend, naravno. Opet će doći? Mora biti silno motiviran...tajnovitim smješkom uljepšala je svoj već ionako lijepi zaključak.
Čelsa je otvoreno djevojče. Isto tako otvoreno ulazi u odnose. Odnosi joj kratko traju, kao da se ti dečki zasite brzo. Onda ona pati i krpa svoj povrijeđeni ego. Možda brzo bježe od nje, jer im je često dovoljno da znaju kako neka želi s njima i da joj nešto znače, pa da izgube motivacuju. Ne moraju je osvajati, ionako maše bijelom zastavom i hrli prema njima. A možda sam u krivu.