Vratila se je. Nakon mjesec dana. Nije mi baš falila. Imam svoj život, svoje naočale, svijet mi je kroz njih kakav-takav, koristim ih svakodnevno i rijetko kada nju pitam za savjet. Gotovo nikada. Još od 14-15 godine, valjda. I nije da se baš slažemo, uvijek je to neka borba za moć. Mene ne brine, sve dok me se ne tiče direktno. Možda sam od nje nasljedila drskost i sklonost slobodi i avanturama, nerazumnim u svojoj biti, ali opravdani onim nečim...voljom da učinim po svojem. A možda i nisam. Nije bitno. Odlučujem sama...otkad se je stari razbolio oslobodilo me presinga, nemaju više ni energije ni snage za ispravljanje i rukovanje samnom. Nekako se nosim sama sa sobom.
Njemu je ona falila...bio je sam sa televizijom, i s nekom zagrijanom hranom, sam ujutro, sam navečer, sam i poluoduzet.
Dovezla je auto pun hrane. Uvijek je tako, domaće ovo, domaće ono, jeftino ono, jeftino ovo. Kad dođe, treba to sve prenijet, smjestit raspodjelit...sve to nešto.
Konačno, došla je, i on se je ustao i došepesao do vrata da je pozdravi.
Otvorila je vrata i umjesto pozdrava kroz zube prosiktala - makni se od vrata da ne smetaš.
Teglila sam vrećice nečega, spustila sam ih na hodnik i kroz poluotvorena vrata vidjela ga kako se povlači s bolnom grimasom na licu.
Teško plačem, ne sjećam se kad sam zadnji puta...a i to kad jesam, bila je zima, nisam imala grijanje a imala sam stvari...slaba budem onda i kenjkava i ranjiva. Inače nisam.
Rekla sam joj samo da je to bilo jako ružno i onda počela grozničavo gutat kendle i uvlačit suze. Išle su nekamo unutra, spuštale su se niz grlo, lagano kao neka viroza i otišle negdje, dole, vjerojatno, gravitacija sve vuče dole, metastaze izlaze na stopala, na kraju, suze nisu pohodile obraze.
Grlo je ostalo stegnuto, s glasom grubljim od najhrapavije voditeljice radija rijeke ponudila sam joj kavu, više nametnula nego ponudila. Naravno, oće kavu.
Izvadila je kolače, donijela sam kavu, stari je sjedio u svojoj fotelji glupo pred televizijom, grubo ga je zazvala na kolače, sjedili smo onda nas troje za stolom krcatim kolačima i pizdarijama, izvadila je onda neki šminkerski mobitel, rekla je da je za mene, umjesto onog mog što redovno crkava, i dalje hrapave glasnice izbacile su neku zahvalu, onda sam dobila i čarape vunene za planinarenje, stari je isto dobio neke čarape ali njegove su bile bzvz, i da, kupila je i Cimki poklončić, ona jako voli Cimku, jer je ova slatka i tako draga i simpatična i nasmijana i stari ju voli, svi koji vole fasadu s maskom koja im se smješka, isto tako vole i Cimku i nemaju vremena ni volje brinuti se što fasada skriva. Fasada je dovoljna sama po sebi, a ako nije baš jako lijepa - uljepšajmo je osmjehom, eh da.
Cimka isto voli kupovati poklončiće, kad god negdje ide, kupi brdo suvenirčića i onda ih dijeli, meni je kupovanje suvenirčića jedna od žešćih debilana i obaveza koje bih najradije preskočila i zaboravila, ali eto...Cimka je jednom kupila suvenir meni dok smo bile zajedno na izletu...meni je to tramak...sve te stvari koje skupljaju prašinu...i ničemu ne služe, uglavnom.
I to što smo nekom kupili poklone, da li nam to daje za pravo da se onda ponašamo ružnije i grublje, jer na kraju krajeva, imamo suvenire za dokaz da smo u nekom trenutku mislili na nekoga, pa nema veze što smo ga poslije tog trenutka bezbroj puta povrijedili...čemu, dovraga, služe pokloni s putovanja osim da nas podsjećaju da je netko bio negdje dok mi nismo? Sjetio nas se netko negdje daleko? Donio nam je i dokaz? Koj je klinac uopće išao negdje daleko i bez nas ako mu toliko falimo? Nije li to samo još jedan prc u mozak?
Rekla sam im nešto na bre u nadi da je mobitel barem na ćirilici, nasmijali su se, kolači su bili dobri, kava je bila dobra, smijeh je isto dobar...razmiče one crne oblake...
Cimka se isto stalno smije, njen smijeh je kao plastično cvijeće, glasan, nametljiv, neprirodan i bez mirisa...
Smijeh je dobar, da ga jebeš. Čak i kad je plastičan.
Pobjegla sam, dosta brzo.
Stari se je već povlačio u svoju sobu, prepustio je srebrnu televiziju, fotelju, kuhinju, cijeli kat njenoj energiji koja suklja kroz svaku poru, čisti i ruši sve pred sobom i plaši sve one male pauke u kutovima dok na sav glas nekome u slušalicu prepričava gdje je sve bila i što joj se sve izdešavalo i kako je ona tako silna da u šejset i nekoj ima toliko snage i volje jurcati okolo.
Rekla sam mu, u šali, na istom onom nesretnom mjestu u hodniku, da je već krenula sa svojom vladavinom, rekao je, uz osmijeh, da je ona takva i da smo svi mi nekakvi i da nam zato treba opraštati.
Da, valjda.
Nisam više mogla dosegnuti svoje suze. Pretočile su se u nešto, negdje duboko, na putu prema stopalima.
Gravitacija i to.
Otišla sam, cesta je bila poluprazna, mjesec se je punio i dičio na praznom nebu, nebo čisto, bura je to sredila, bura se uvlači u kosti i tjera srce da poželi stati i da malo zajauče za toplinom, zagrljajem, toplinom, društvom, toplinom, nečim. Dragim.
Ništa. Prazno sve.
Post je objavljen 31.10.2009. u 23:32 sati.