Rekao je da odlazi. Da me više ne može smisliti. Mislila sam da ću se raspasti. Tolike godine. Zatvorila sam vrata. I zaključala. I o Bože! Kakvo olakšanje!!!
Falio je koji cm da me dotakne. Jureća vespa. 25 da me baci daleko i polomi. Možda i ubije. Sjetila sam se posla nedovršenog, roditelja, posla, nerođene djece, obaveza, tajni skrivenih...I o Bože!!! Olakšanje...
Rekao je da ako želim da možemo prekinuti suradnju. Odmah danas. Zato jer sam opet zakasnila otključati radnju točno u devet. Rekla sam da dobro. Da možemo. Raspadam se ionako već danima. Tijelo me boli, umor mrvi, smišljam sve potencijalne boleštine. I kad ostanem bez posla...auta, podstanarstva, smisla, zdravlja, tijela, svega...jednom kad umrem...o Bože, kakvo olakšanje...