Dođoh doma starom ocu i starom psu. Sve pod kontrolom. Počistila po kući. Zalila cvijeće. Nagnula se preko terase. Susjeda ima podstanare u prizemlju. Iz stana im se čuje muzika dok sunce miluje oprane starke na žici. Podsjetilo me na trenutak da sam živjela dolje s Bivšim i na trenutak poželjela opet tako neko lijeno sunčano popodne s opranom robom i s nekim...zajedno. To nešto.
Abortirala želju nabrzaka i otišla pregledati staro pseto. Tumor na laktu još uvijek nije dosegao veličinu nogometne lopte. A tumor na kapku, čak niti pikulu prosječne veličine. Pogled mu je još uvijek bistar. Misli usredotočene, mantra se ponavlja: što si doniijela za jesti, što si donijela, gdje je hrana??? U kućici je još uvijek sve čisto, nasumična govanca razbacana su naokolo po vrtu, još uvijek stiže izaći van na vrijeme, iako kukovi više ne podnose onaj pseći čućeći stav za pražnjenje.
Pokupila govanca. Sjetila se, onomad prije petnaestak godina, spavao je u kutiji u mojoj sobi, po podu su bile rastegnute novine, svako jutro skupljala sam govanca...toliko sam jako željela psa, maštala kako ću ga naučiti svim trikovima koji postoje i onima koje ćemo zajedno izmisliti, i kako ćemo biti nerazdvojni i posvuda ići zajedno...nakon par tjedana jedino što mi je bilo važno je da je zdrav, da je jeo i da je srao. Sve se svelo na jesti i srati i preživjeti.
Na kraju, cijeli smo život samo obične protočne cijevi za hranu i govna. U svojoj goloj tjelesnoj sušini.
Pokušala razgovarati sa starim. Nije išlo. On uvijek vozi istom stazom koja neminovno vodi nikuda. Pitala ga za zemlju, onu njegovu što je dobio u nasljeđe i po kojoj raste korov tamo dolje na sunčanom otoku. Prvi susjed želi je kupiti za sitne pare i pridodati svojoj. Jer njegova ionako nema pristup cesti i ne vrijedi ništa. I onda se je naživcirao. Jer da će tamo u Saboru izglasati da se mora plaćati poreze na zemljište koje se ne obrađuje i da on neće toj usranoj Državi, koju mrzi više od svega i koja mu je odnijela sve dobro što je u životu probao, dati ni lipe. Radije će prodati zemlju triputa ispod cijene nego dati lipe toj glupoj Državi. I da njega oni prisljavaju da proda zemlju. I da se tu ne može ni živjeti ni planirati, ni ništa i da je sve sranje.
Rekla sam da ne razumijem o čemu priča, jer ja ionako živim na Madagaskaru, i život mi je čista poezija. I to što živim kao podstanar bez ikakve nade da ću se ikada negdje skrasiti je isto činjenica koja mi život boji u ružičasto.
Sutra opet bježim u grad i vrtlog živčanih ljudi i njihovih nervoznih zbrkanih života. Isto tako se osjećam i ja među njima. Daleko od lijenih sunčanih popodnevna, čežnji, želja, daleko od reda i mogućnosti pametnog planiranja budućnosti, jurim u nepovezane segmente započetih i prekinutih poslova, zvonjave telefona, histerične škripe guma i jahanja trubi vani na ulici i onog malog prozorčića koji pokušava ostvariti želju da se čujemo uživo i da ne boli jako ono kad se slušalica poklopi jer, netko je eto, ušao...
Odlepršat ću radosno u svoju poeziju od života na dalekom Madagaskaru, zemlju pametnih i širokogrudnih ljudi.