nestašna usidjelica

subota, 27.06.2009.

Čini mi se ili...

...zaljubljenost raste i jača proporcionalno s preprekama koje mora svladati, a slabi i umire pred vratima koja joj se otvaraju sama od sebe?

ponedjeljak, 22.06.2009.

Ljubavna priča jedna obična

Malac se pohvalio kako su izmislili priču pravu. O njima dvoma. Kako su se upoznali na nekom aerodromu, slučajno...i krenula priča, i eto romantike. Dudu varalicu zapakirali su u šarene laže za mamu, sestru, baku, tetku i popa... jer nitko od njih ne smije znati da je on u nekoj finoj hotelskoj sobi naručio finu escort damu i tako upoznao njihovu kćer, sestru i unuku. I da su pali u ljubav neplaniranu i da je ona odlučila ostavit se finog posla i vratit se u njihovu zabitu sredinu...i ne smiju oni nikad doznat da to što je ostavila nije više bio onaj fakultet kojeg je davno upisala, već neka druga vrst naukovanja.
A vjerojatno se i mami i seki i tetki svidio onaj film gdje onaj Richard spašava kurvu Juliju i odvodi ju u bolji život...sve je to tako o.k., prihvatljivo i romantično na filmu i tako grozno i neprihvatljivo kad se događa u vlastitoj kući.
I više im možda ne bi bilo tako prihvatljiva njihova tako romantična ljubav.
A naizgled su samo običan, dosadan, zaljubljeni par. Možda će se ženit, možda imati i djecu. Ona silno želi djecu, on još nije siguran, zna samo da želi jedino nju.
Upoznali su se na aerodromu, njoj je ispao šal, a on je ispao gentlemen.

srijeda, 17.06.2009.

Lipo je

ševit se u šumi punoj krijesnica.

utorak, 16.06.2009.

kako se njeguje kult rada u zemlji vrijednih ljudi

Sjedim i tupo zurim u bijeli kamiončić. Kamiončić je ispred dućana, a ispod kamiončića je razrovan pločnik. Takvog sam ga jučer našla... našla sam i smeće na vratima i neke razbijene pleksije koji su od vibracija pali na pod i otišli u paramparčad. Nitko nije kriv, naravno. Od jučer do danas nitko nije dolazio, sad su ovdje dva frajera u bijelim tutama u bijelom kamiončiću i nešto prtljaju. Uglavnom, stoje nasred ulice kao dva balvana u radnim odijelcima i imbecilno se okreću za svakom suknjom i komadom gole kože.
Telefon u dućanu ne radi već tjedan dana. Uključujući vikend i jedan dan praznika. Tko je vidio popravljati i raditi vikendom i praznicima? Jučer je, ipak, malo prije četiri, došao neki malac i svečano objavio da ga je poslalo iz telefonije. Onda je nešto prčkao i rekao da su već četiri sata i da nema smisla nešto sad zaozbiljno raditi i otišao. Od tog trenutka nadalje, nemam ni internet. Jutros mi se malac usudio javiti na mobitel i obećao da će doći unutar sat vremena. Bit će da još nije našao ulaz u taj sat od vremena, jer su od onda prošla tri sata, a njega još uvijek nema. Možda ga je nešto pregazilo...
Frajeri u bijelim tutama su izvadili drndalicu i krenuli kopati po razrovanom pločniku. Jučer su valjda imali slobodan dan. Ili rade po par-nepar sistemu.
Frajera iz telefonije još uvijek nema. Bliži mu se četvrti sat izostanka. Gubitke koje brojim bez kontakta sa svijetom mogu sebi istetovirati na guzicu. Sreća pa nisam ambiciozna, pa me pomalo...uostalom, ovaj čas je projurila mušterija koja danima ne dolazi po ono što je naručila. Isti je obrazac, projure brzo zaleđenog izraza lica, stisnutih usana i pogleda uperenog negdje na kraj horizonta, vjerojatno taj trenutak, koliko im treba da iskorače iz vidokruga i dometa, prestaju i disati. Ma, ni prva ni zadnja koja skuplja da plati...koj` će mi klinac onda i telefon i internet, ionako je sve u kurcu. A blog si mogu pisati i u Corelu. Ništa mi ne treba. Sve super. Idem malo gledati kako se frajeru u bijelom trese guza u tih par minuta koliko se udostoji mrviti pločnik. Možda mu bude neugodno. A možda bude i sretan. Frajeri su navodno sretni dok ih se gleda i dobacuju im se prostote. Prostodušna bića.
Brojim petnaest minuta i onda zovem malca iz telefonije. Malo ću i njemu dobaciti koju prostotu. Sumnjam da će ga to usrećiti, ali izgleda da na brdovitom balkanu, ups, u centru grada jedne tako civilizirane i pametne od stoljeća sedmog eeeuuuropske kuuuulturne države, ne postoji drugi način...

P.S.
Dva balvana u bijelom su otišli, za danas, čini se nepovratno, nakon što su pol sata izdržala grubo stajanje na bučnoj ulici, na malcu se nisam iživljavala, ionako smo oboje sitne ribice u pohlepnom sistemu...došao je u neko doba dana, posuđivala sam škale iz susjednog butika, jer inače ne bi mogao dohvatiti problematičnu kutiju. U problematičnoj kutiji je otkrio da se žice raspadaju, i da je sve trulo i da treba mijenjati...nešto, što on sam, eto, ne može, pa će onda doći kasno popodne s još nekim, pa ni danas, eto, ništa od veze sa svijetom...a sad buljim u gradski autobus, u njemu šofer, na lijevom uhu drži mobitel, a u desnoj ruci cigareta, trese ju kroz prozor. Volan se, valjda, okreće sam od sebe. Putnici mu rezignirani, tupo bleje kroz svoje prozorčiće, isto kao što ja činim sa svojim. Tko zna kome se on inati?

P.P.S.
Došao je malo kasnije Kompanjon i nazvao malca i objasnio mu kako mi ne funkcioniramo bez interneta. I bez telefona. Ali bez interneta je to nemoguće. Pa je malac došao za po ure, promijenio sve što je trebalo. Ne razumijem tu mušku spiku. Kao da nema istu snagu kad mu ja govorim to isto što je on rekao.
I odman smo potom, uključeni u virtualni svijet, navalili rješavati zaostatke...ja pojurila na sve moguće portale, a on na Facebook.
Stvarno ne znam kako bismo inače preživjeli ovaj dan...

ponedjeljak, 08.06.2009.

Na pravdi boga

Zalijepila sam susjedu natpis. Malo nahero, naravno. Dok sam se guzinjala i krivila po škalama, njegova me žena iz susjednog butika cijelo vrijeme mrko mjerkala. Dotrčao je i susjed kasnije, sav sretan i veseo, pitao koliko para duguje, i potom odjurio po navedene pare. Nije se više vratio. As usual.
Dobili smo danas kaznu, još od one inspektorice nepodnošljivog glasa i bolesno arogantnog nastupa koja se je rastezala po dućanu prije šest mjeseci. U kazni piše kako je ona osobno zamijetila da mi, poduzeće i direktor mu, nisu uručili prijavu u roku od 15 dana nakon što sam prijavljena. Iako sam uredno prijavljenja i uredno izjavila da su svi papiri koje sam potpisala kod mene doma. Iako je od onda prošla godina dana. Piše u tužbi kako sam oštećena tim postupkom kojeg je revna inspektorica naslutila i nadljudskim pogledom u prošlost nanjušila. Zato je sad premudra Država odlučila kazniti poduzeće i poslodavca. I odvalila cifru triputa veću od prosječnog stanja na računu. Iako sam oštećena, što lijepo piše crno bijelo na 80 gr papiru, ja neću dobit nikakvu odštetu. Ali ću zato uskoro imati na raspolaganju blokiran račun, jer će Država s njega skidati sve što može dok ne napuni svoju od stijene odvaljenu cifru, a za to vrijeme, nit ću imati sebi za plaću, a niti za plaćanje računa. Dakle, kao oštećena u tom postupku neuručivanja papirića u roku od 15 dana, koje uopće nije dokazano, nego je to gospođa sa značkom i hrvatskim grbom, na pragu lagano dementnog 7 desetljeća naslutila i zaključila, odjednom se nalazim u situaciji da krenem u laganu šetnju na zavod za zapošljavanje.
Ili sam nešto u ovom cijelom postupku propustila ili mi još uvijek nije jasno kako živim u zemlji debila, idiota i imbecila, u Državi, koja tako glupo i pohlepno uništava, kao neko gigantsko trapavo dijete koje tek uči hodati i ruši sve pred sobom. Trpa u usta, u guzicu, gdje god stigne. Bez znanja, mozga i iskustva. A rodilo se pred dvadeset godina. Uzalud, moglo bi se reć.
Kumpanjon kaže da je navikao, da su njemu uzimali i puno više, i to sve tako, na pravdi boga.
Vidjela sam neki blog o životu u Australiji. Nije da me zanima, ali idem ga malo pročešljat.

nedjelja, 07.06.2009.

Neizrečeno

Pitala sam Kumpanjona da hoće li nalijepiti natpis onom dosadnom čovjeku iz susjedstva koji svaki dan, od dana narudžbe pa nadalje, zvoca da da li je gotovo, da li je gotovo, kako nije gotovo. Rekao mi Kumpanjon da mu se sad baš i ne da i nastavio prevrtati you tube filmiće. A onda je odlučio otić` malo u popodnevnu šetnjicu.
Sutradan sam rekla onom dosadnom čovjeku da je gotovo, ali da to lijepi Kumpanjon, pa kad dođe da će zalijepit. Drugi dan rekla sam mu isto. Treći dan je ulovio Kumpanjona i ovaj je ostao više nego zatečen mojim bezobrazlukom. I još je uvijek u šoku i nevjerici.
U ponedjeljak ću iznijet škale i zalijepit mu natpis.
Sigurna sam da će stajati malo nahero.

Ma jebeš to

Krug je moja staza.

srijeda, 03.06.2009.

Pa ti reci

Sidrište. Sigurno mjesto, stijena, spitovi, sponke, špage, uzlovi, sve po knjizi, zavezana, privezana, usidrena i osigurana. Ispod mene strmina, iznad mene stijene. Gledam gore i ne vjerujem. Moram ići dalje, sve sam to već jednom prošla i sjećam se...stijena je bila strma i glatka, nadvijala se nada mnom, htjela me bacit dolje, prijetila da mi neće s njom biti laka. Zaglavila sam negdje na pol, nije mi dala dalje, nekako sam, sva drhtureći, ipak optuzala do vrha. Strašno.
Sigurna sam sada da je u međuvremenu netko bio ovdje i razmjestio te gadne i prijeteće kamene gromade. I još pritom napravio stazicu i raznorazna udubljenja za ruke, noge, prste, pete. A mogla bih se zakleti da svega toga prvi puta nije bilo. Skakućem veselo do vrha i raspitujem se tko je zadužen za razmještanje stijena. Govore mi da sve je to u mojoj glavi.
Ma, da.