Sidrište. Sigurno mjesto, stijena, spitovi, sponke, špage, uzlovi, sve po knjizi, zavezana, privezana, usidrena i osigurana. Ispod mene strmina, iznad mene stijene. Gledam gore i ne vjerujem. Moram ići dalje, sve sam to već jednom prošla i sjećam se...stijena je bila strma i glatka, nadvijala se nada mnom, htjela me bacit dolje, prijetila da mi neće s njom biti laka. Zaglavila sam negdje na pol, nije mi dala dalje, nekako sam, sva drhtureći, ipak optuzala do vrha. Strašno.
Sigurna sam sada da je u međuvremenu netko bio ovdje i razmjestio te gadne i prijeteće kamene gromade. I još pritom napravio stazicu i raznorazna udubljenja za ruke, noge, prste, pete. A mogla bih se zakleti da svega toga prvi puta nije bilo. Skakućem veselo do vrha i raspitujem se tko je zadužen za razmještanje stijena. Govore mi da sve je to u mojoj glavi.
Ma, da.
Post je objavljen 03.06.2009. u 12:21 sati.