utorak, 24.06.2008.
Family magick
Rodiš se. I?
Postoje ljudi koji svo svoje postojanje mrze i koji su pomalo ojađeni što moraju participirati u životu. Najviše jer ne znaju što im je činiti. Kao da ih je netko debelo zajebao što su rođeni i što moraju prolaziti cijelu šaradu. Naravno, imaju oni i posao i školu i djecu i partnera, ali je uvijek rupa. Ne da se ispuniti. Nema se kamo, ne zna se otkuda, ne vidi se smisao. Neki potroše velik dio života u ubijanju samog sebe u alkoholu i drogi, glupavim aktivnostima i životu na rubu. Takvi ljudi nisu dobri roditelji, nisu dobra djeca, nisu dobri kršćani. Jednostavno nisu dobri. Osjećaju prazninu koja se može protumačiti samo kao bol, kao nedostatak. Nekad i kao zlo.
Provodeći život na takav način, dugo godina sam dumao tko me zajebao. Who the fuck is responsible for my misery. Starci, država, društvo, Bog, Vrag. Prisiljen trčati, a da ne znam gdje. Koji je smisao trčanja. Umrijet ću ionako. Moram se prisiliti ići na posao, biti ovakav ili onakav, a osobno ne kontam smisao. I na kraju kad otplatim i zadnju ratu, kad me država iscrpi i starci povrijede po ne znam koji put, tad ću umrijeti. Jebote...i to je to? Gdje je ljepota postojanja, gdje je radost življenja, gdje je ljubav. Nisam stručnjak, ali kao da nešto fali.
Nakon trenutka buđenja sam uspio shvatiti ove gore navedene rečenice i misli i osjećaje. Tragično je što se čak i razmišljati o besmislu smatra neodgovornim, lošim, neprihvatljivim. Kad bi ljudi malo stali i vidjeli ogromnu glupost u kojoj moraju egzistirati, vidjeli bi i da se mogu promijeniti i da se glupost pretvara u perfektni smisao. Ali, ne...zašto da bude jednostavno.
Jeste li primjetili da se vaši starci ponašaju prema vama kao djeci kad njima paše, a prema odraslima opet kad njima paše? Nisu oni krivi, nije u tome point, nego samo pitanje je smisao: jeste li primjetili da jeto tako? Za sve ste odrasli, osim za starce: za direktora firme, za poreznu upravu, za poštu, za umrijeti za domovinu, ali za starce nikad. Mene je to oduvijek fasciniralo, iako me strašno živciralo do trenutka spoznaje. Možeš biti vrhunski iscjeljitelj, doktor, predsjednik upravnog odbora, ali ćeš uvijek biti mamin mali dečko.
Kao to je emocija, dar roditeljstva, ali pitajte svoje starce kad su oni odrasli! Jedni su istjerani iz kuće kad su bili mladi, drugi su se oženili mladi i morali su sami brinuti, treće su starci mlatili i maltretirali i odrasli su kao teenageri. Neki su jednostavno morali raditi kao životinje sa i za svoje starce. Muka, moj sinko, muka...ali ti ćeš biti moj mali mišek dok sam živa...
U jakim sustavima, plemenskim, aristokratskim, arapskim, židovskim, postoje rituali inicijacije koji potvrđuju prijelaz praga zrelosti čovjeka. Većinom se to događa oko 14 godine. Naravno, da je dječak ili djevojčica još uvjek mlad, ali se s njim ili njom računa. Poslovi su ozbiljniji, obaveze su veće, odgovornost prema obitelji puno jača. Takav pristup ima dvojaku ulogu. Prva je da se djetetu odredi smjer u životu i postavi vrijeme 'Sad'. To donosi olakšanje za dijete i omogućuje mu da se razvija u skladu sa svojim mogućnostima, a na opću korist. Druga klorist je korist za zajednicu. Roditelji mogu komunicirati sa svojim potomkom na kvalitetniji način, tražiti od njega ili nje da uradi za zajednicu što je potrebno i nastave razvoj loze. Naravno i davanje roditelja je u skladu s potrebama djeteta, a ne u skladu sa trendovima. Ljubav je temelj takvog odnosa jer potvrda zrelosti od strane roditelja prema djeteu je čin prihvaćanja. Ono što zapadnjak danas traži nisu marke i dolari već prihvaćanje: zajednice, kolega, partnera, a najviše oca i majke. Ukoliko otac i majka nisu formalnim činom jednoga dana rekli sviojem potomku da ga smatraju zrelom osobom koja se još treba razviti, ali zrelom u svakom pogledu, u potencijalu, taj nedostatak osoba osjeća do svoje smrti.
U zapadnjačkom razmišljanju je uvriježeno da se mladi čovjek treba boriti protiv svojih roditelja, da treba bježati, raditi opscene stvari, negirati ih, što je apsolutna glupost. Tko će dati bezuvjetniju ljubav nego tata i mama, ali ako njih nitko nije naučio,...jebi ga..., nikad neće to dati. Potvrdu danas daju sve institucije OSIM mame i tate. Daje škola, instruktor vožnje, svećenik, šef, stručna komisija, ali tata i mama – ne. Strašno. Dođeš stracima i kažeš da si dobio Nobelovu nagradu, a oni pitaju jesi li oprao ruke. Strašno. Velike tragedije i traume čine da se ljudi potpuno odvoje i ponovo vrate kao odrasla bića. Ali čemu čekati traumu i zlo? Mnogi se nikad ne oporave. Žive kao prosjaci, čeznu za prihvaćanjem neke žene u butiku, koju plaćaju, za prihvaćanjem idiota na poslu. Žive u tuđini jer se boje vratiti kući, jer se ne mogu suočiti da se njihovi roditelji žele održati na višoj poziciji, boje se borbe gdje svi gube.
Ima raznih tehnika kojima se radi upravo liječenje ovih situacija, ali preventiva je najbolja. Pogledajte svoje dijete. Promotrite ga. Zagrlite ga. Ako je u stanovioj dobi, posjedite ga ispred sebe i recite mu da ga volite. I da je došlo vrijeme da uđe u svijet odraslih i da postoje neki benefiti, ali i neke obaveze. Recite mu da je obitelj iznad svega i da je vama drago što je on/ona dostojan da nastavi tradiciju obitelji. Vi ste tu da budete uz njega/nju i ničeg se ne treba bojati.
Domaća zadaća i slobodne aktivnosti i budući brak nikad više neće biti iste. Bit će posvećene obitelji. Bit će Svete. I njihov život će imati smisao. A vi? Vi ćete shvatiti da je put vaših roditelja bio pretežak. I posvetit ćete i vaš odnos s njima. I cijela loza iz koje ste nikli, bit će ostvarena. I svi će vam biti zahvalni.
ponedjeljak, 09.06.2008.
mi bi htjeli...
Htjeli priznati ili ne, postoje određene stvari koje je potrebno znati prilikom razmišljanja o sebi u odnosu s drugima.
Jedna od prvih je pojam ili priroda odnosa. Točnije interesantno je znati radi li se o odnosu s drugim ljudskim bićem (čast onima koji imaju odnos s bundevom) ili se radi o vezi s navedenim.Postoji određena razlika i nije mala. Odnos je nekakav sinkroni titraj, nekakva rezonancija s drugima. Uspostavljanje ravnoteže i frekvencija (vibra, za društvo) su temelji takve povezanosti. Nema tu uvjeta, osim jednog: slično privlači slično. Veza je već nešto svima jasnije i prihvatljivije. Sastoji se od dvoje i lanca. Jednostavno, jasno i funkcionalno. Ono sa dva je jasno, a i lanac je jasan sam po sebi. Za dublju analizu lanca dovoljno je pogledati oko sebe i sebe i vidjeti pregršt raznih uvjeta i nagrada/kazni varijanti. Barem se tu ima štogod za reći.
Druga zanimljivost vezana za pojam povezanosti s drugima jest pitanje svrhe s nekim. Iako je naizgled glupavo, nije. Po cipele ne idete u mesnicu, a po opuštanje ne idete na ekstremne sportove. Pa zbog čega bi partner morao trpiti naše razne potrebe i nagone i na taj način uništavao sebe.
Pitanje ima svoju dubinu i širinu. Možemo postaviti slijedeći cilj: imati skladan odnos, biti ostvaren, naučiti neki posao, zaraditi novac, biti siguran, raščistiti odnose sa svijetom...i onda nađemo njega/nju i onda ga/ju tešemo i maltretiramo i mislimo da smo mi bogomdani. Pitanje samokritike nevjerojatno brzo iščezne kad uđemo u vezu ili stupimo u odnos. Nitko, nitko kao ja...Kad pođe po zlu, na pitanje o povezanosti, najčešće se odgovara sa “zar ja nemam pravo na ljubav, ja samo želim dragu osobu da me voli, da mi kuha, da meni...da za mene...da joj ja...”. I Crni Cigan (oprost Romima dragima, ali takva je sintagma) želi sretan brak, želi uspješnu vezu i da mu/joj djeca rastu i da imaju para do neba. Pa šta?! Pa svi to žele i koliko to ljudi ima. Koliko ljudi u vašem susjedstvu živi tako?? Ja ih nisam puno sreo. Postavljao sam si pitanje zašto je tomu tako i godinama pokušavao doći do odgovora. I nakon bezbrojne svađe i prepirke, sjeo sam i razmislio i osjetio to drago stvorenje i nekako je došlo samo od sebe: pa ko sam to ja da se meni svaka želja mora ispuniti, ko sam to ja da se ponašam razmaženo i tražim da žena s kojom živim bude ono što ona nije. Iz sve snage je glupost tražila način da uništi sve ono lijepo i pokušala da pretvori odnos u vezu, nešto adiktivno, nešto što se mora. Dugo vremena je opet prošlo nakon kojih sam postavio osnove odnosa na svoje mjesto i još uvjek traje taj proces, ali nešto se mijenja.
Sjetimo se onih prvih dana kad smo bili zaljubljeni i kad se sve činilo lako, kad smo bili potpuno nesvjesni ičega osim tog dragog bića. I kad je prdnula i kad je podrignuo, bilo je seksi. I onda je zaljubljenost prošla, tj. sami smo je otjerali jer se odnos mora pretvoriti u lanac, takav je program. Mora se graditi, kupovati, štediti, imati djecu pod određenim uvjetima, familija i tako to. Takav je program zajednice. Ima taj program svojih prednosti i kvalitetnih dijelova. Ono što nije zdravo: nezdravo je povjerovati u njega, u lanac. Ako već zajednica traži čvrstu kariku, barem u dijelu intime zadržite slobodu. Nemojte u svog partnera trpati svašta kao u kantu za smeće. S posla, s druženja, iz maštarija...nije on/ona tu zbog toga. Nitko nije prihvatio biti u dobru i zlu da ga/ju onaj drugi jebe u glavu 24 sata. Postoje biološki zakoni, postoje pravila zajednice, postoje univerzalni zakoni i niti jedan ne propisuje zajebavanje. Čak niti kao šalu. Sve naše frustracije, sve naše želje, svi naši strahovi, sve naše perverzije samo čekaju da budi prolivene po najdražima: roditeljima, partnerima, djeci i oni su nam najviše krivi. Mi smo zlatni, a drugi su zakurac i nitko ne vidi kako je meni i sve tako godinama.
Postoji i jedna mala, često previđena činjenica (tribute to prof.TB), a koja se zove – povezanost sama. Povezanost sama, kao ljubav, kao brak, kao roditeljstvo, kao bilo kakav odnos dvoje – je apsolutno živo biće. Puno življe nego sudionici odnosa kao takvi. Brak je često na samom početku kao mladica koja strahuje od svega, vremena i suše i žege...ali jednog dana ojača (po meni,to se događa oko sedme godine). I tada je pomalo neovisan od bračnih drugara. Čak i ako oni zaborave da su u braku, Brak ne zaboravlja. I umjesto da postane generator energije dvoje ljudi, transformator u dobro, Brak zna postati Mrak i počne se ponašati kao Grad Tame. Svi akteri su stalno u strahu, stalno se nešto događa čudno, a samo u cilju iscrpljivanja energije. Ali to je i logično. Zamislite da zasadite mladicu šljive ili smokve i nakon sedam godina što je preživjela sve, počnete je zanemarivati, rezati grane, vješati veš...nije drvo glupo. Prije ili kasnije će vam podići temelje od kuće. Eto vam na.
Nisu stvari crne, ali nisu stvari niti bijele. Stvari su direktni odbljesak nas samih. Osoba koju sam odabrao da živi sa mnom zbog njenih kvaliteta, ljepote i duha nije nužno osoba koja bi trebala sa mnom planinariti i razgovarati o znanstvenoj fantastici. Mi smo počeli doživljavati vezu ili odnos kao život u Pevecu. Ispočetka šrafi, a nekoliko godina nakon hoćemo unutra i pršut i vrhnje i cvijeće i ljubazno osoblje i na čekove. Ma da! A mi smo uvjek u pravu. Svi radimo takve neke glupe greške, umjesto da odrastemo i preuzmemo odgovornost za sebe i svoje želje. I da malo više razgovaramo kao ljudi, a manje kao pametniji i još pametniji. Iako je glup gluplji bolja usporedba.
Daklem, ako postoji neka novost u vašem životu bavite se njome. Dozvolite da zaživi. Nemojte uskraćivati partneru pravo na uvid, nemojte skrivati, nemojte se ljutiti ako ne razumije. A kad ta stvar postane dio vas, partner će i onako imati potpunu korist. Crpite energiju iz odnosa sa partnerom, a ne iz partnera. Volite ga. Ja se uvijek ispočetka volim zaljubiti u svoju dragu suprugu. I bez odnosa s njom, upravo s njom, nikako ne bih uspio doći na mjesto gdje se sad nalazim. Došao bih negdje drugdje, ali meni je ovdje dobro. I ima dalje odavde.
Volite se, nek vas Duh blagoslovi sve i prihvatite onoga kojeg ste odabrali u potpunosti. Koliko će trajati i kakav odnos će biti ovisi samo o vama. Birajte pažljivo, prihvatite odabir i uživajte u njemu. Ionako je sve ovo samo San. Lucidni snovi omogućuju ljudima da biraju tijek sna. Ipak, ta mogućnost ovisi o Spavaču.
petak, 06.06.2008.
Mediji i život
Svi nešto čitaju. Malo novina, pa SMSove, pa surf amo-tamo, pa stručna literatura. Pa malo banneri, pa malo telka, pa reality...sve po malo. Čitao ja puno o manipulaciji medijima i manipulaciji medija. I nikad da skontam kako jedna reklama za veš-mašinu utječe na psihologiju jednog glasača. Prolazilo dosta godina. Bavio se ja svim i svačim. I manje više sve isto: kupi, zaračunaj skuplje, prodaj. Napravi, prodaj. Ispričaj nešto. Ali nikako da skontam koji mehanizam utječe na svijest potrošača. Slika mi je jednostavno bila preogromna. I tada pročitam klasik psihoterapije od C.G.J. O psihološkim tipovima i tamo se pojavi jedna rečenica koja kaže ''Čovjek nije u stanju misliti i osjećati u istom trenutku''. I paf. Sve je odjednom imalo smisla.
Svaki lik koji ima stav, o njemu razmišlja. Može se osjećati u pravu, ići za dobrotom, Bogom...ali misao je prva. Svi imaju potrebu suditi o svemu, imati kritiku na ovo ili ono. Te vlada, te EU, te vozač u susjednom autu, majku mu jebem... Sve su to stavovi i proizvodi mentalne aktivnosti. Naš život u mentalnom smislu podrazumjeva akumulaciju iskustava i slika. Tako se gradi od malena i s vremenom, kako starimo, mi smo jedna banka podataka ili popularno 'data base'. Pa?
Dok mi to sve vrijedno radimo naš sustav potiskuje osjećaje i ne dozovljava im da isplivaju na površinu. Tada je čovjekov status zatvoren, fokusiran ili u konačnom smislu vrlo skučen. Hranimo se sa podacima, strukturama misli, odabirom boja za omekšivač i ocjeni sisa na ekranu. I cijelo to vrijeme ne osjećamo. Ne osjećamo sebe, druge, život, strujanje energije, ljepotu...ništa. Ne osjećamo je li informacija istinita, trebamo lli se pokrenuti ili ne. Mi uz svu tu ekstr-kritičnost presatjemo rasuđivati što je za nas dobro ili ne. Emocije su nam raspadnute i naš sustav trpi velika oštećenja i ugroze.
To je bilo prvo iznenađenje. Drugo se pojavilo kad sam shvatio koliko osjećaji mogu postati divlji kad najedamput krenu u svijest. Mentalna slika se sruši, pometena, i ono što se počinje javljati može se nazvati 'wild ride'. Dugo godina represije i stalne ugnjetavanosti od strane mentala uinile su osjećaje potpuno nepredvidivim i zastrašujućim. Ono što smo koristili kao osnovno sredstvo komunikacije sa svijetom kad smo bili mali, jer baza podataka nije bila baš bogata, znači sve one emocije, intuicija i instinkt su danas u lancima. Reći nekome da ga voliš, da ti je drag, imati povjerenja, osjećati se dobro i smireno, ufati se u život – sve je to danas u kategoriji ludila i pomaknutosti. Nema se dokaza i nitko to nije odobrio.
Ljudi koji ipak na neku foru počnu sa energetskim radom, da li kroz emocionalni razvoj ili koristeći neku od energetskih disciplina, doživljavaju jednu drugu problematiku. Naime, osvijestiti emocije ili barem biti na tom putu, osoba dolazi u stanje povišene frekvencije titraja ili seljački rečeno, kuži stvari drukčije. Klasične mentalne zamke su pre-providne jer su i inače zamišljene za stoku. Međutim takve osobe prolaze jedan drugi put, put integracije u društvo. Naime, smisao razvoja nije osamljenost niti pljuvanje po svima, već oplemenjivanje zajednice kroz svoj život. Naravno da se tu nalaze razne de-indetifikacije, de-automatizacije, de-socijalizacije i razne druge oslobađajuće potrebe. Ipak, osoba koja je ostvarena nije u sukobu sa zajednicom, već njen temelj. Dotle je mukotrpan put i svjetlo se nikad ne nazire na kraju. Naše sitne veezanosti naši nerješeni emocionalni vuzlovi s drugima omogućuju da smo sa svima dobri osim sa dragim osobama. Njih počesto ne razumijemo, želimo ih natjerati da preskoče mjeru koja nije njihova. Ali sve to spada u učenje. Jednako tako, kad je osoba otvorena, nema uvijek kritičku svijest. Taj balans je nasušna potreba svih onih koji ne čitaju ''24 sata'' nađenih u tramvaju.
Pa gdje je onda uloga medija u svemu tome? Pa da nas informira o ulošcima, gdje je rasprodaja i kad su Ratkajevi. Sve ostalo se nalazi u nama. Svaki put kad osjetite da imate stav o nečemu, koliko god to plemenito i kvalitetno bilo, zastanite i osjetite sebe. Vidjet ćete da ispred vas, sugovornik prestaje biti protivnik i netko tko je nedokazan i možda ugledate suprugu, prijatelja ili možda sina. Osjetite taj trenutak u potpunosti. Prigrlite tu osobu i ne recite ništa.
