četvrtak, 08.05.2008.
Vječni Veliki Brat - od tetke
Sve je danas reality: show, posao, selo, brak...i razmišljah – kako ljudi pristanu na to? Kako im ne dopizdi? Kako nama ne dopizdi? Psiholozi vele da je voajerstvo veliki stimulans i da je ljudima drago promatrati tuđu muku. I da sudionici rade sve to radi reklame i kamera. Kad se čovjek zapita o takvim emisijama, stalno se spominju kamere, voajerstvo i kak su glupi. Ja sam malo pozabavio svoje moždane sa samim Velikim bratom i njegovim zapovijedima. Tjedni zadatak, dnevni, zadaci za budžet i sra sra...
Jedna prosječna osoba tijekom života – šta radi? Živi. Što to znači? Pa svakom svašta. Neko crta, neko jede, neko pleše, neko trčkara. Ali to sve ljudi rade zamjetno manji dio vremena u svom životu. Pa što onda osoba radi? Izvršava zadatke!!!
Točno, izvršava dnevne zadatke, tjedne zadatke, mora izvršiti određeni zadatak da bi dobio džeparac, budžet, poklone. Ima određeno kad smije ići na odmor. Ima svoj predviđeni sat privatnosti. Sustav izvan 'svijeta' te osobe brine o svemu. Naravno, tako se bar prikazuje cijeli film. Kao najbolja ilustracija je prosječni blagdan. Moraju se ispeći određena jela, određeni kolači, određeni ukrasi, određeni džemperi. Najčešće od sponzora, mame, bake, tate i strica iz Amerike. Osoba naravno ne razumije čemu je to potrebno, ali za mir u 'kući' i z ispunjenje zadatka – sve!
Jeste li se ikad upitali od kuda dolaze ti propisi i šta se događa ako ih ne poštujete? Izolacija i izbacivanje iz kuće. Naravno, oni koji prenose propise nisu oni koji su ih kreirali, već samo pripitomljena čeljad koja ima zadatak pripitomiti drugu čeljad. Zakon je donio netko drugi, naravno. Seže još od Boga osobno. Bog je jednom naredio da kiflice sa sirom moraju biti premazane sa putrom.
Propisi su kao i vicevi. Kad ih netko sam smisli, nije baš neka fora. A većinom nitko ne zn odakle dolaze. Čak je i nečija mama od mame naučila od nekog. OK, priča je i nije zanimljiva. Ali ono što je sigurno zanimljivo jest da osoba – subjekt ima potrebu da je nezadovoljna sa cijelom situacijom koju 'mora' izvršiti. Nitko ne voli regule i pravila, pogotovu kad se ne zna izvorni smisao, osim da se mora... I tada nastupa dijalog sa Bogom. Uključuje Boga, seks, ukućane i osobu koja trpi. Najčešće ide: Svi me jebu, Jebem im mater, stalno moram čistiti za njima, Bože oslobodi, ne zna nitko kako je meni, moram raditi cijeli život za nezahvalnu kopilad.
Zaista, bilo bi zanimljivo kad bi ta osoba čula glas u glavi koji kaže: znam ja kroz šta ti prolaziš, ali izdrži jer te čeka velika nagrada na kraju. Jedna mala opaska: Na ovu prilično čestu maštariju nadovezuje se zaključak da Život vrijedi samo u svojem prolasku i da je Smrt ono čemu se svi vesele. No, iskustva pokazuju da se i ne vesele previše. Daklem, Bog kaže nek bude sve po njegovom, pravila se moraju poštovati, ali nagrada je zagarantirana. Tada osoba dobije snagu, ispeče kiflice i ćurku i ide na posao svaki dan. Nekad se čak i smješka jer osoba zna nešto što drugi ne znaju, svoju tajnu misiju i nagradu koja samo nju čeka.
Nakon ovog bulažnjenja spreman sam za još jednu abominaciju koja kaže: Big brother i sličan mu šov nije nešto na što se ljudi moraju privikavati, već je direktna materijalizacija duhovnosti puka, tj. Prikaz sjedinjavanja Boga i čovjeka u čovjekovoj muci i pogibelji i svjedočenju istoga. Prosječnom čovjeku je glas onog Big Brothera u ispovjedaonici (primjećujete sličnosti) glas Boga na nebesima koji mu govori što da radi i koja kazna/nagrada čeka zaslužnog. Medijsko svjećenstvo je otkrilo ovaj način ispoljavanja potisnutih težnji prosjeka i prosjaka, a BB je magijski ritual približen čovjeku. Čovjeku koji u svojoj BB kući živi zadnjih puno godina, tamo je rođen/a i starci su tamo rođeni, ovo je prikaz Božje volje i simbol zajedništva. BB kuća ima svugdje i dobro se zapitaj koja pravila vrijede u tvojoj kući i koja od njih ne-smiješ prekršiti...
utorak, 06.05.2008.
Arhetipski tijek
Duša – pneuma, Ruah – ima neke svoje značajke. Ona o kojoj želim razgovarati je upravo vezana za disanje. Udah i izdah imaju svoje značenje u skoro svim kulturama i filozofijama. Neke analogije su evidentne kroz progresiju i regresiju:
* populaciju
* kulturu
* umjetnost
Neka doba predstavljaju ekspanziju, a neka druga doba predstavljaju redukciju navedenih stvari. Danas smo svjedoci uništavanja čovječanstva, koje slijedi doba masovne populacije naroda. Nema tu neke simetrije, ali postoji uzorak. Ovo je jedan zanimljiv pokazatelj onoga što želim naglasiti.
Čitajući tekstove o starim filozofima i vođama, nameće se lik i djelo tih imena i njihovih sljedbenika. Međutim, nekako se zanemaruje činjenica da su osim Aristotela i Platona i Demokrita u to doba živjeli i neki drugi ljudi. Ti ljudi su proživljavali aktualnu kulturu i filozofiju i ugrađivali je u svojsvakodnevicu. Proživljavanje kulture atomista ili sofista ili animista u svakom slučaju utječe na kolektivno nesvjesno. Rečenica '...obilježilo je to doba...' ne prikazuje da se u isto to doba pojavilo i stotine drugih eza i ideja koje isto tako nisu zaživjele. Dakle, razlike između zapaženih i ne-zapaženih je isključivo u potencijalu lokalne ekipe da ugrade novu ideju u svoje postojanje i žive u skladu s time.
Mi smo danas svjedoci prikazivanja raznih ideja i svjetonazora koji nastaju i nestaju. Te ideje nalaze sljedbenike i oni daju život idejama. Žive za njih, žive s njima i umiru za njih. Zanimljivo je da se današnje ideje naslanjaju na neke drevne, a opet nisu iste. Slične su i prikazuju vrijeme koje prolazi i svijest koja se razvija. No, to je samo patka. Glupoščina.
Tijekom vremena se događalo puno stvari. Duša čovječja je disala, udah-izdah, i generirale su se ideje koje su kormilarile kolektivom u lokalno-prostornom i lokalno-vremenskom segmentu. Putem kolektivnog nesvjesnog te 'informacije' su izgrađivale ljudski rod. Platon nije bio ništa gluplji od današnjeg filozofa zbog nedostatka tehnologije. Svijet je i tada bio predmetom procjene i promišljanja. I tada se koristila duša kao univerzalni jezik koja svojim putevima prikazuje ustrojstvo svijeta. Tadašnji čovjek nije bio ništa primitivniji od današnjeg. Današnji čovjek ima samo jedan nedostatak: on misli, a ne osjeća. Ima tehnologiju da se brine za njega.
Izgradnja ljudske duše ne prestaje od dana prvog do danas i neće prestati dok se ne integrira u Jedno. Duša nije Sve, duša je Jedno. Unutarnje ustrojstvo ljudskog kolektiva opisano u arhetipskim varijablama služi se karakteristikama pojedinih arhetipova da ubrza ili uspori ili bolje rečeno da generira disanje Duše. Svi mi odvajkada predstavljamo komponente ili progresije ili regresije ljudskog roda. Zato i imamo suprotstavljene, dualne likove u predajama i surovoj stvarnosti. I ljudski rod ima svoj vrlo lako prepoznatljiv tijek složen od rađanja i umiranja. Civilizacije rastu i umiru. Ljudi opstaju. Izmjenjuju se određeni parametri, ali disanje ostaje. Zar nije i prethistorijski čovjek imao strah od smrti i želju da mu potomstvo preživi? Koja je razlika između nas i njega? Nameće se odgovor da je tehnologija, kultura i kojekakve druge suvremene gluposti stvari koje nas dijele. Međutim uvidom u isto vidimo da je i tadašnji čovjek imao kulturu i tehnologiju i umjetnost. Vrlo praktičnu i vrlo upotrebljivu.
Kako se vrijeme mijenjalo i kako su civilizacije dolazile i prolazile, ideje su se mijenjale. Dolazile su progesivne ideje – o stvaranju svijeta, o napretku, o moći. To su bila vremena udaha i boljitka. Tada je društvo gradilo sustave, razvijalo umjetnost i talente. Arhetipovi su se stvarali, mladi bogovi su dolazili na tron. A onda se pojavljuju regresivne ideje. Ideje redukcije, kazne, rata, depopulacije. Vrijeme izdaha i vrijeme povraka na staro. Skoro kao borba Jupitera i Saturna. Arhetipski modeli su strah, kazna, starost i iskustvo. Mrak. Vjekovna borba dobra i zla i dana i tame je naravno prisutna ovdje.
Pa gdje je onda problem? Zašto mi mislimo trenutno da smo nešto posebno od nekih pređašnih stanovnika duše? Gdje leži ignorancija? Mi se nalazimo u trenucima u kojima se čovječanstvo nalazilo odvajkada. Sumnjamo u stare bogove, Saturn gubi moć, ali žanje sve što stigne. Redukcijska snaga kolektivnog nesvjesnog ruši sve ono što je čovjek maštao. Pojavljuju se proroci kao i u sva druga vremena čovjekova. Spominju se godine. Neki spominju Sudnji dan. Neki spominju Dan skoka Svijesti. Svatko ide svome Bogu. Ali ova situacije se pojavljivala puno puta i spada u životni princip Duše čovječje. Možda je stvarno Duša došla u jednu novu fazu u kojoj ne treba tijelo ili prirodu, ali Duša diše. Današnji tirani nisu drukčiji od svih drugih tirana kroz povijest, osim po jednom: Duša iz kolektivnog nesvjesnog lagano prelazi u svijest ljudi. Tirani modernog doba su zaslužni da se Duša prikazuje ljudima i da ljudi postaju svjesni. Da nema Lex Luhora, ne bi ni Supermena bilo. Današnji tirani i manipulatori su izmanipulirani od strane Ljudske Duše da na krvav način i eksplozijom svijesti izvedu rađanje novog Udaha i novog progresa ljudskog roda.. Nikad u povijesti nije bilo toliko ljudi udruženo u projekt progresa i slobode kao danas. Nikad, u poznatojpovijesti, ljudi nisu stvorili tehnologiju koja bi im omogućila da se udruže.
Novo doba je došlo. I proći će. I doći će smrt i tuga i hladno. Ali zato da uživamo u onom što jest i onom što će biti. Sve je bilo i bit će. Mladi bogovi će doći i donijeti slavu. Poslovi se javlju i poslovi propadaju. Život nema alternativu. On je potentan i moćan i postojan. Stari bogovi idu na počinak.
ponedjeljak, 05.05.2008.
Panda rei...
Kažu prosvjetljeni da je svaka misao, sve što se pojavi u umu – nedostojna pažnje. Svaki konstrukt uma je smeće nagomilano godinama kondicioniranja, dresure i sjećanja. Jednostavno ne-bitna.
S druge strane uronjeni smo svakodnevno u kašu gluposti, bola i tendencija i pomalo je glupavo ne primjetiti sustav koji mi ljudi održavamo živim. Stoga smatram da je određena nepristrana i objektivna opservacija potrebna. Za duševno zdravlje.
Prateći malo medije i prijenos financijskih kretanja, napisa na webu, priča ljudi po kuloarima, počela se pojavljivati slika odgovora. Pitanje je glasilo: what the fuck is going on?
Slika prikazuje dijete od 5 godina pomalo retardiranog, sa zrelosti dvogodišnjaka, kako se igra odraslog čovjeka. Nije to čudno. Prosječan čovjek prikazan kroz neku jednadžbu sveden je na emocionalnog idiota. Takav homo autofuckus proživljava svoj život kroz san u kojem sanja da se nešto bitno događa. Ipak, kad bi jednadžbu njegovog života sa svim događajima i situacijama počeli skraćivati matematičkom operacijom, tada bi došli do nekog razlomka koji je pomalo bijedan. Sedamdesetak godina bi se svelo na dva-tri dana iskustava i prilagođavanja, a svo ostalo vrijeme je neka masa ponavljanja, karmičke zajebancije i propuštenih šansi. Nije to lijepo reći. A bogme nije lijepo to niti proživljavati.
I onda se takvoj osobi daju prava, resursi. Počne odlučivati, počne zastupati...počne dizati kredite. Većina ljudi diže kredite jer se može!? Jer su kreditno sposobni!? I tada nastupa nerazvijeno, retardirano dijete na scenu. Klincu koji se godnama igra sa šest kocki, stavite par 'iljada komada. Logično bi bilo da si netko tko mašta ''...eh, da je meni...kad bih barem...zašto ja nikad...?'' jedva čeka priliku da ostvari svoje snove. Na nauče nešto. Da otputuju negdje. Na napokon jebu kak se šika. Ali ne! Prvo k'o pravi mali retard, pogledaju u hrpu i ne znaju kaj bi s tim. Tada traže drugog retarda i gledaju kaj je on složil. Pa probaju. Nema kule, nema vlaka, nema svemirskog broda. Grade se črčke i điđe. Dobile se kocke pa nek se igra. Svi tužno danas gledaju GROBEX. Svima je muka. Ali jednom se živi. Pa kud puklo da puklo. Svi su tako veseli što mogu stvarati. Ali znaju stvarati samo sa nacrta. I to ne makete broda ili automobila. Nacrt ne smije biti zahtjevniji od olovke ili kotača. Prosječni idiot mora biti sretan i uspješan.
Ne bi priča bila tužna kad bi bilo dvije lude u Hrvata, pa kao seoske lude, da primaju svo emocionalno smeće seljana. Problem je epskih razmjera. Nema hlada danas za nikoga, jer ono dijete koje dolazi na površinu svakog pojedinog poreznog obveznika svaku pogrešno složenu kockicu uništi. A na kraju ih mora platiti. Platiti jako puno. Svi danas seru o lošoj državi. Lošoj fiskalnoj politici. Onima 'gore'. Nažalost, priča je jako daleko od istine. Oni 'gore' su samo dobili kockice koje netko drugi plaća. Nema onih i ovih. To je inverzna slika seoske lude, gdje luda nije retard, već poglavar sela. Koji vlada ludama.
Gledao sam starce. Čuo priču o njihovim starcima. Gledam okolo ljude. Svi su se nadali najboljem. Prolazile vojske i tirani i dušmani i komiteti i bauštele. Sve se mijenjalo. A rezultat uvijek isti. Pomislio sam da ne gledam možda u krivom smjeru. Samo je jedna stvar uvijek ista: ljudi – akteri gluposti. Slijedeća misao je bila: da nije to neka greška, pa ne mogu svi biti u krivu. A onda se sjetih slike kao odgovora. I slika postade film, dobila je život, dinamiku.
Nema ovdje gorčine. Ovo je jednostavna opservacija. Zato je vrijedna. Nema krivca, nema suca. Samo glumci koji se stvarno trude. Vjerojatno tako treba biti u široj priči. Nemam ništa protiv filma. Jedina potencijalna opasnost leži u mogućoj želji da se pomisli da je to stvarnost. Jedan frend mi je u kinu rekao da s vremena na vrijeme pogledam u zvučnike sa strane platna, kako bih pažnju odvratio od projekcije i hipnoze. Dobar savjet. Slušam ga i danas.
Ne gubi se puno od ugođaja!
