petak, 06.06.2008.
Mediji i život
Svi nešto čitaju. Malo novina, pa SMSove, pa surf amo-tamo, pa stručna literatura. Pa malo banneri, pa malo telka, pa reality...sve po malo. Čitao ja puno o manipulaciji medijima i manipulaciji medija. I nikad da skontam kako jedna reklama za veš-mašinu utječe na psihologiju jednog glasača. Prolazilo dosta godina. Bavio se ja svim i svačim. I manje više sve isto: kupi, zaračunaj skuplje, prodaj. Napravi, prodaj. Ispričaj nešto. Ali nikako da skontam koji mehanizam utječe na svijest potrošača. Slika mi je jednostavno bila preogromna. I tada pročitam klasik psihoterapije od C.G.J. O psihološkim tipovima i tamo se pojavi jedna rečenica koja kaže ''Čovjek nije u stanju misliti i osjećati u istom trenutku''. I paf. Sve je odjednom imalo smisla.
Svaki lik koji ima stav, o njemu razmišlja. Može se osjećati u pravu, ići za dobrotom, Bogom...ali misao je prva. Svi imaju potrebu suditi o svemu, imati kritiku na ovo ili ono. Te vlada, te EU, te vozač u susjednom autu, majku mu jebem... Sve su to stavovi i proizvodi mentalne aktivnosti. Naš život u mentalnom smislu podrazumjeva akumulaciju iskustava i slika. Tako se gradi od malena i s vremenom, kako starimo, mi smo jedna banka podataka ili popularno 'data base'. Pa?
Dok mi to sve vrijedno radimo naš sustav potiskuje osjećaje i ne dozovljava im da isplivaju na površinu. Tada je čovjekov status zatvoren, fokusiran ili u konačnom smislu vrlo skučen. Hranimo se sa podacima, strukturama misli, odabirom boja za omekšivač i ocjeni sisa na ekranu. I cijelo to vrijeme ne osjećamo. Ne osjećamo sebe, druge, život, strujanje energije, ljepotu...ništa. Ne osjećamo je li informacija istinita, trebamo lli se pokrenuti ili ne. Mi uz svu tu ekstr-kritičnost presatjemo rasuđivati što je za nas dobro ili ne. Emocije su nam raspadnute i naš sustav trpi velika oštećenja i ugroze.
To je bilo prvo iznenađenje. Drugo se pojavilo kad sam shvatio koliko osjećaji mogu postati divlji kad najedamput krenu u svijest. Mentalna slika se sruši, pometena, i ono što se počinje javljati može se nazvati 'wild ride'. Dugo godina represije i stalne ugnjetavanosti od strane mentala uinile su osjećaje potpuno nepredvidivim i zastrašujućim. Ono što smo koristili kao osnovno sredstvo komunikacije sa svijetom kad smo bili mali, jer baza podataka nije bila baš bogata, znači sve one emocije, intuicija i instinkt su danas u lancima. Reći nekome da ga voliš, da ti je drag, imati povjerenja, osjećati se dobro i smireno, ufati se u život – sve je to danas u kategoriji ludila i pomaknutosti. Nema se dokaza i nitko to nije odobrio.
Ljudi koji ipak na neku foru počnu sa energetskim radom, da li kroz emocionalni razvoj ili koristeći neku od energetskih disciplina, doživljavaju jednu drugu problematiku. Naime, osvijestiti emocije ili barem biti na tom putu, osoba dolazi u stanje povišene frekvencije titraja ili seljački rečeno, kuži stvari drukčije. Klasične mentalne zamke su pre-providne jer su i inače zamišljene za stoku. Međutim takve osobe prolaze jedan drugi put, put integracije u društvo. Naime, smisao razvoja nije osamljenost niti pljuvanje po svima, već oplemenjivanje zajednice kroz svoj život. Naravno da se tu nalaze razne de-indetifikacije, de-automatizacije, de-socijalizacije i razne druge oslobađajuće potrebe. Ipak, osoba koja je ostvarena nije u sukobu sa zajednicom, već njen temelj. Dotle je mukotrpan put i svjetlo se nikad ne nazire na kraju. Naše sitne veezanosti naši nerješeni emocionalni vuzlovi s drugima omogućuju da smo sa svima dobri osim sa dragim osobama. Njih počesto ne razumijemo, želimo ih natjerati da preskoče mjeru koja nije njihova. Ali sve to spada u učenje. Jednako tako, kad je osoba otvorena, nema uvijek kritičku svijest. Taj balans je nasušna potreba svih onih koji ne čitaju ''24 sata'' nađenih u tramvaju.
Pa gdje je onda uloga medija u svemu tome? Pa da nas informira o ulošcima, gdje je rasprodaja i kad su Ratkajevi. Sve ostalo se nalazi u nama. Svaki put kad osjetite da imate stav o nečemu, koliko god to plemenito i kvalitetno bilo, zastanite i osjetite sebe. Vidjet ćete da ispred vas, sugovornik prestaje biti protivnik i netko tko je nedokazan i možda ugledate suprugu, prijatelja ili možda sina. Osjetite taj trenutak u potpunosti. Prigrlite tu osobu i ne recite ništa.
