UKRADENO DJETINJSTVO
četvrtak , 16.03.2017.Sjedim za laptopom i pokušavam natipkati jedan tekst, povijesni doprinos iz jednog mračnog vremena. Pokušavajući se vratiti u ta krvava vremena koja su mi ostavila u sjećanju samo fragmente, samo mutne slike, ne mogu pojmiti rat i mržnju. Kao da se zlo nadvilo nad krvavim Balkanom i omotalo nas plaštem uništenja, smrti i suza. Danas kad se taj plašt povukao, čini se kao da je sve bio ružan san, ali slike su ovdje, blicevi prošlosti me povremeno prate kroz snove. Pitam se kome je sve to trebalo?! Tko to rado ide u vojnike? Tko se to veseli punih nosnica baruta i leševa? I tko to danas baca sjeme mržnje i poziva u prošlost? Vjerojatno oni koji su u toj prošlosti ostali ostvareni s „kragujevkom“ u ruci i oni koji to vrijeme nisu ni osjetili...
Pokušat ću ovdje od fragmenata, bliceva i priča posložiti jednu priču koja se ne treba zaboraviti. Tek toliko da se sjetimo kako u čovjeku postoji jedan kutak gdje se skriva zlo koje nema granica. Zato ova priča ne bi trebala biti ostavljena duhovima prošlosti i sjećanju na mrtve koji su u ludilu zla progutani, nego živima na opomenu!
Bilo je to ljeto 93., strah se uvukao već duboko u kosti. Ulice su bile prepune paravojnih postrojbi koje su ubijale ljude krivih imena i prezimena. Postalo je sasvim jasno da je život već izgubljen i bilo je pitanje samo vremena kad će smrt pokucati na vrata. U to vrijeme jedan tatin prijatelj bio je regrutiran. Prema dogovoru prije regrutacije, poslao je mom ocu šifriranu poruku koja je značila da se na vojne pozive nikako ne javlja i da obavijesti ostale u selu. Tako je i bilo! Taj isti čovjek uspio je nekako ukrasti nekoliko komada oružja kojim je opskrbio goloruko selo. Ne znam o kojem oružju se radilo točno, ali znam sigurno da je, između otalog, bilo dosta ručnih bombi. Nabava oružja omogućila je muškarcima da se bar malo osjećaju sposobnima zaštititi svoje obitelji. Tako su muškarci noću patrolirali i organizirali straže po selu ako „oni krenu“. Baka je uvijek pekla dva kruha. Jedan za ručak, a drugi za nas djecu jer u slučaju ako „oni krenu“ noć ćemo provesti vjerojatno u šumi ili tko zna gdje. Da, oni su kretali nekoliko puta. Sjećam se kako me mama budi, potiho me u mraku sprema i krećemo. Na izlasku iz sobe vidim sestre i baku spremne, uplašena lica... Nije me strah, uopće se ne bojim, ali pitam gdje je tata. „Doći će“, odgovara mama... U tom času se tata pojavljuje na vratima i kaže: „Idemo!“... Sjećam se još kako me mama nosi, tata nas vodi u mrak, u šumu. Sjećam se još tužnog zavijanja Felixa, njemačkog ovčara koji je ostao i tatinog odlaska nakon što nas je doveo do lokacije. Tada se gasi slika i budim se pred jutro. Bude me tatine riječi: „Otišli su, možete se vratiti kući, a mi ćemo ostati na straži ako krenu nazad.“ Bilo je još nekoliko takvih skrivanja, ali se jedino ovog sjećam, vjerojatno zato što je to bio prvi put. Imao sam samo tri godine, a i sada, kada ovo pišem, vidim kristalno jasne slike. Kasnije se saznalo da jedan od napada nije ni bio napad, nego su „Oni“ u svom selu slavili nešto uz tradicionalni miris baruta. Mrzio sam taj prokleti zvuk eksplozija i pucnjave, bojao sam ga se više nego „Njih“. Sjećam se prizora kako u hodniku jecam i držim tatu za nogu dok razgovara na telefon jer se u „Našem“ selu puca karabitom u svrhu tradicionalne potrebe za pucnjavom. Eh da, tu noć su „Oni“ prespavali u šumi.
Jedan tatin prijatelj bio je njihov pilot i predlagao je da nas avionom prebaci iz „pakla“ u „čistilište“ , ali vrlo brzo je on sam preselio na neki od paralelnih svjetova. Njegov avion je pogođen prilikom nekog mitinga.
Nasumična ubijanja po ulicama su se vrlo brzo pretvorila u etničko čišćenje koje se svaku večer provodilo od kuće do kuće. Zadnji slučaj, slučaj koji je ubrzao proces našeg odlaska, bio je tatin prijatelj. Došli su mu po noći, satima ga premlaćivali, ženu mu silovali, na kraju su ga omotali ljepljivom trakom i živog zapalili. Žena je uspjela pobjeći nekako... To je presudilo! Moralo se odmah otići! Sjećam se večeri i razgovora. Prije odlaska trebalo je dobiti odobrenje nadležnih institucija. Postavilo se pitanje što ako tata ne dobije odobrenje za odlazak. Mama i baka su odmah rekle da ne idu ni one. Tada je nastala rasprava oko toga što će biti poslije i što tada, što kada „Oni“ dođu, zar ćemo gledati jedni druge kako patimo... U tom trenutku sam sjedio na podu dosta dalje od ostatka obitelji i igrao se plavim kamiončićem, podigao glavu i rekao: „Tata, ako ostaješ ti, ostajem i ja!“. O emocionalnoj reakciji roditelja ne moram ni pisati. Tu večer zapaljena nam je sušara za meso i u roku nekoliko minuta je nestala u oblaku dima. Bilo je jasno da se radi o u pozorenju nekoga od „Njih“. Drugi dan mama je otišla srediti dokumentaciju za odlazak, a tata je organizirao radnu akciju obnove sušare kako se ne bi posumnjalo da odlazimo.
Sjećam se večeri prije odlaska i pakiranja bjednih vrećica osnovnih stvari jer se novac i roba nisu smjeli nositi sa sobom. Jutro odlaska je bilo hladno i vrlo maglovito, sjećam se napuštanja dvorišta kao da je jučer bilo. Vožnja autobusom u tišini, tužna lica i nenormalna žeđ! Plave kacige, mislim da sam tada prvi put vidio crnca koji mi je dao bombone, a onda on... Velika, krupna spodoba u maskirnoj uniformi, pištolj, kalašnjikov na ramenu, smrknuto lice...Izvodio je jednu po jednu osobu i odvodio ih u „Sobu za plakanje“. Vraćali su se u plaču i bolovima. Godinama kasnije shvatio sam što je to „Soba za plakanje“, ali neke stvari su preodvratne da bih pisao o njima... Nekoliko sati kasnije, sloboda...dočekao nas je stric i smjestio. Lak san, sigurnost i topla postelja. Ne mogu ni zamisliti osjećaje onih koji nisu znali gdje idu. Tko zna kako su oni te noći prespavali...
Puno toga sam izostavio jer nisam imao snage o svemu pisati... Danas se vrlo često pitam da li je normalno da se toliko detalja sjećam iako sam imao samo tri godine. Rekao bih da je to ukradeno djetinjstvo. Sjetite se koliko se djetinjstva ukrade svaki dan, sjetite se da to ne mora biti tako. Sjetite se da ne postoje ONI, ne postojimo MI, postoje ljudi. Jučer ste se nazivali imenima, nadimcima, a danas smo mi i vi! Sjetite se samo da ste i sami zlu podložni!
Već je kasno, puno sam razmišljao o slikama prošlosti. Znam da ću se u snu vratiti tamo i znam da ću biti opet sretan jer je san. Osjetit ću miris kose svoje djevojke, promatrat ću kako bezbrižno spava, zagrlit ću je i sam zaspati.
Mi smo sretni!
Oznake: djetinjstvo
komentiraj (3) * ispiši * #
Animus meminisse horret
ponedjeljak , 09.01.2017.In pricipio erat Verbum,
et Verbu erat apud Deum,
et Deus erat Verbum
Tako bismo mogli definirati nastanak povijesti. One čiste, iskrene, istinite, prošle i ne promjenjive!
Što je to istinito i iskreno u povijesti? Ljudi? Historiografi? Ostavštine pisma na komadu pergamene?
Apsolutno ništa od toga! Sve su to laži rođene u različitim namjerama. Einhard piše biografiju Karla Velikoga, a dotični će biti oduševljen objektivnošću? Da, kao i svatko od nas... Tko voli svoje mane? Tko želi da se o njegovim manama piše stoljećima kasnije?!
Rekli bismo, 21. je stoljeće, stvari su se promijenile, znanstveni smo, objektivni smo...
mmmm da baš.... a onda povjesničari izigravaju suce vremena. Zar nas povijest ne bi trebala učiti kako ići naprijed, kako ići prema napretku i kako ne ponoviti greške? Ako da... Onda proučavajmo tu povijest, bilježimo je, ali najvažnije, ne sudimo vrijeme, nego ga shvatimo.
Uzmimo to ovako! Današnja svjetska politika drži vlast po principu podjele "plebsa" i stvaranja netrpeljivosti među podjeljenim stranama. Bosna i Hercegovina je jedan od školskih primjera zavadi pa vladaj. Tri entiteta, skuhaš im kavgu i na Vlasti si, a Vlasta je bogata...i s nje se ne skidaš dok plebs mrzi! Kod nas je isto tako. Imamo mi svoje dežurne Ustaše i Partizane. Uvijek se nekako tu između stoke sitnog zuba i politike mora naći povijest. Tako mi danas slušamo o nekakvom revizionizmu povijesti koji fašistoidni povjesničari na silu žele uglaviti u sustav. Jao jadni ti dušebrižni marksisti koji ljubiše svoj narod više nego same sebe, pogotovo nakon 8. svibnja 1945. Nije li povijest revizionirana do devedesetih?! Naravno da ima usijanih glava fašističke misli koji pokušavaju dokazati ispravnost ideje smrti i uništenja. Apsurdi idu do te mjere da dr. znanosti izjavi kako su se Židovi u logorima duhovno i kulturno uzdizali. Da, eventualno kroz dimnjak... Zamislite samo koliko su Tita i Pavelića razvukli i rastrgali im mrtvačke kapute dokazivajući njihovu uzvišenost.
Primjerice jedan Hrvoje Klasić će nama reći što mi to znamo! On će nas poučiti o žrtvama, dobrim i lošim, "Indijancima" i "Kaubojima" .... Ali... čekajte malo, otkuda toliko medijskog prostora jednom povjesničaru od stotine njih koji se bave tim područjem. Nekolicina njih su eksperti i znanjem i radom... ali da, oni žive od tog rada, njih taj rad hrani jer vole to što rade i njihov put je bilježenje povijesti.
Da li je dovoljno biti objektivan povjesničar? Bio objektivan ili ne, ravan je Einhardu. On bilježi ono što se dogodilo, lažno ili istinito, skoro je svejedno. Mnogi će se zaprepastiti ovom rečenicom, ali je tako.
Takav povjesničar ostaje samo historiograf. Prikuplja dokaze, slaže mozaik i na kraju ostavlja uokvirenu sliku lutajućeg starca sa slamnatim šeširom, a da li na toj slici starcu rastu noge iz šešira, manje je bitno jer će jednog dana povjesničar gledajući sliku znati gdje noge pripadaju, ali i zašto su na šeširu.
Povjesničar ne sudi prošlo vrijeme, on ga tumači i shvaća! On će shvatiti zašto Klasić laže! On će shvatiti da se povijest ne može revizionirati laprdanjem nekoliko budala, bez obzira kojoj strani pripadali i čije perje nosili. Poslije njega na mozaiku su noge na pravom mjestu, ali njega nema, on tek dolazi. Naprosto, on ne može biti suvremen, on uvijek dolazi idućim vlakom!
Oznake: povijest o povijesti
komentiraj (4) * ispiši * #
ŽIVJETI OD ŽIVOTA, UMRIJETI OD SMRTI
nedjelja , 04.12.2016.Citat E. Morina kojim se može razumjeti smrt
Neprestano propadanje sastavnih dijelova molekula i stanica slabost je koja ujedno omogućuje superiornost živog bića nad strojem. Ona je izvor neprestanog obnavljanja života. Ona ne znači samo da se poredak živoga održava zahvaljujući neredu. Ona također znači da je ustrojstvo živih bića prije svega neprestano preustrojavanje.
avanje.
Pitanje smrti i umiranja pojavljuje se u mnogim djelima i znanstvenim istraživanjima. Premda s biološkog aspekta više gotovo da i nema tajni, smrt i umiranje su idalje emocionalno neprihvatljivi danas, kao i tisućama godina u prošlosti, a žalovanje i opraštanje od pokojnika zauzima posebno mjesto u svim kulturama i društvima kroz povijest.A osnove pogrebnih obreda, kao što je inhumacija, inflamacija i mumifikacija, gotovo da su nepromijenjene tisućama godina.
Prema Edgaru Morinu, tijekom razvoja ljudskog društva odnos čovjeka prema umiranju i smrti mijenjao se i prolazio tri faze. Prva faza vezana je uz razdoblje života u arhajskom društvu, u kojem smrt nije bila nešto konačno. Ona je bila uvod u novo rađanje. Pokojnici su nastavljali živjeti na drugom svijetu, ali u isto vrijeme kao dvojnici tj. duhovi ili utvare bili su prisutni u svakodnevnom životu arhajskog čovjeka. Oni su i dalje bili dio čitave zajednice pa je otuda polazio i određeni odnos i obveze prema pokojniku, njegovoj duši i tijelu.
Da je takva tvrdnja postojana proizlazi iz arheoloških nalaza gdje se jasno vidi postojanje više pogrebnih rituala i odavanja počasti pokojnicima. Tu pronalazimo pelud različitog cvijeća na grobovima što jasno pokazuje odavanje počasti grobovima pokojnika kao znak prisutstva u zajednici, ali i tragove koji upućuju na endokanibalizam. To su posmrtno otvarane lubanje gdje možemo zaključiti kako je zajednica konzumirala mozak pokojnika kako bi naslijedili njegove osobine te se na taj način može vidjeti način na koji pokojnici nastavljaju živjeti duhom unutar zajednice.
U drugoj fazi, koja obuhvaća metafizičko društvo, dolazi do korjenitog odvajanja živih od pokojnika, a među mrtvima dolazi do raslojavanja na one važne i manje važne, pa je taj odnos odredio i stavove prema pokojniku, ali sada samo kao o osobi koje više nema i kojoj se daju određene počasti prilikom ukopa i o obljetnicama ali ona nema više nikakva udjela i utjecaja u životu zajednice.
Ovdje se može reći da se radi o razdoblju religija. Razdoblju gdje se život zajednice jasno odjeljuje od života poslije smrti tj. oni su povezani na metafizičkoj razini u smislu da stratifikacija pokojnika ovisi o položaju i zaslugama na zemlji ili u obliku molitve koju upućuju pokojnicima koji su proglašeni svetima što je slučaj kod kršćana. Tu dolazi do vjerovanja npr. u raj, pakao, čistilište, kao prvi oblik raslojavanja, a zatim do raslojavanja prema položaju u raju. Ono što ovdje možemo izjednačiti s prethodnom fazom jest sami obred pogreba kao načina odavanja počasti pokojniku s posebnim poštovanjem. Kod kršćana je praksa da se tijelo pokojnika izlaže jedan ili dva dana gdje mu se odaje počast i obitelji pruža utjeha, a sami obred sprovoda je slavlje Kristova uskrsnuća te tako i uskrsnuća pokojnika. Muslimanski sprovod je nešto neformalniji jer obred može obaviti bilo koji pripadnik islamske vjeroispovijesti. Pokojnikovo tijelo se umata u plahtu i pokapa isti dan kada je preminuo,očiju usmjerenih prema Meki. Muslimani smatraju da pokojnika treba ostaviti da počiva u miru i bez poštivanja kulta ličnosti. Iz tog razloga ne dekoriraju grob.
Židovi svog pokojnika dva sata poslije smrti spuštaju na pod nogu okrenutih prema vratima. Tada se obavlja ritual očišćenja (tahara) prilikom čega se čitaju odlomci iz Tore. Nakon toga se tijelo pokriva lanenom plahtom i smješta u kovčeg. Ako je pokojnik umro izvan Izraela, tada mu se u kovček stavlja šaka pjeska iz Izraela.
U budizmu, smrt se smatra prelaskom iz jednog života u drugi. Smatra se da pokojnik tada započinje novu egzistenciju te se tada koncentrira sva njegova karmička energija iz prethodnog života koja određuje njegovo ponovno rođenje. Obredi se razlikuju od zemlje do zemlje, ali im je zajedničko 49 dana molitve i rituala.
Kod hinduista se tijelo pokojnika uvijek spaljuje na lomači, pepeo se skuplja u urnu i polaže u rijeku. Poslije obreda obitelj preminulog prolazi obred očišćenja i poštuje 13 dana žalosti. U ovoj fazi se jasno vidi, kako i sam Edgar Morin kaže, da se smrt shvaća kao spasenje pokojnika.
Treća je faza faza modernog čovjeka, koji niječe duh i dušu, obezvređuje mitove i obrede pokojnika. Čovjek modernog doba, nalazeći se tehnički na najrazvijenijem stupnju, na izazov smrti reagira strahom, koji je veći od ljudi iz prijašnjih epoha. Njegova negacija smrti samo je lice, a ne i naličje, koje je zapravo preplavljeno strahom od umiranja i smrti do te mjere da neki ljudi ne mogu otvoriti knjige koje govore o smrti. Današnji čovjek obogaćen je brojnim spoznajama temeljenim na znanstvenim otkrićima, ima spoznaje od smrti s biološkog stajališta, od stanice, organa, do čitavog tijela, posjeduje objektivne pokazatelje da utvrdi trenutke biološke smrti, dakle kognitivno može razumjeti, ali emocionalno može prihvatiti manje nego ikada ranije.
Ovdje možemo zaključiti kako utjecaj sekularizacije i kapitalizma utječe na odmak od religijskih i tradicionalnih obreda. Sve veća pojava pogrebnih poduzeća koja se pojavljuju i konkuriraju na tržištu omogućuju individualizaciju pogrebnih obreda. Mnogi danas žele da njihovi sprovodi budu slavljenje života i da se stvori pozitivno raspoloženje kod ljudi koji ih ispraćaju. Prema anketnom istraživanju britanske pogrebne kuće Funural Care, svaki deseti lijes je po individualnoj narudžbi, a oblici znaju biti čak avioni ili gliseri. Mnogi žele da njihovi sprovodi odražavaju ono čime su se bavili pa tako dolazimo do toga da prisutni budu obučeni u ronilačka odjela ili biciklističku opremu. Također svaki deseti ispitanik ne želi nikakva religijska obilježja na sprovodu, a trećina ispitanika bi klasičnu glazbu zamjenila popularnom. Među top tri pjesme nalaze se Frank Sinatra—My Way, Andrea Bocelli—Time to say goodbye i Bette Midler -wind beneth my wings.
Unatoč takvom pristupu pogrebnim obredima, emocionalno ne prihvaćanje smrti puno je veće nego u prethodnim epohama. Tim pitanjem bavila se neuropsihijatrica Dubravka Hercigonja-Kocjan u svom članku Psihološki aspekti umiranja i smrti. U navedenom članku opisala je niz događaja iz svoje prakse te zaključila kako strah od smrti i gubitak bližnjih ostavlja traume i šteti mentalnom zdravlju zbog društvenog izbjegavanja prisutnosti smrti i smrtnosti.
Na kraju, promatrajući djelo Edgara Morina, Čovjek i smrt i podjelivši ga na 3 vremenske epohe, možemo zaključiti kako je pristup smrti i pogrebni obred pokazatelj društvenog pogleda na individuu u određenom razdoblju. Tako u prethistoriskoj epohi vidimo kako se fizička potreba za pojedincem i njegovim doprinosom opstanku zajednice očitava kroz endokanibalizam i željom za njegovim sposobnostima i prisutstvom. Zatim u historijskom razdoblju, koje sam nazvao vrijeme religija, smrt se objašnjava kao spasenje pojedinca da bi konačno u trećoj epohi - epohi modernog čovjek, pokazo jaz između tehničkog i emocionalnog napretka, gdje unatoč kognitivnom razumijevanju smrti ipak ostaje emocionalno neprihvaćanje i strah.
Oznake: smrt
komentiraj (1) * ispiši * #
IDENTITET HRVATA U 21. STOLJEĆU
ponedjeljak , 28.11.2016. Kada govorimo o identitetu važno je shvatiti da je to karakteristika, odnosno osobina koja čini pojedinca prepoznatljivim i definira ono po čemu je on drukčiji od drugih, a etnički identitet je temeljni identitet. Razmišljamo li o identitetu Hrvata početkom 21. stoljeća nikako ne možemo izbjeći povijesni kontekst koji je obilježio kraj 20. stoljeća i učinio Hrvate drugačijima od ostalih naroda.
Nakon službenog završetka Domovinskog rata mirnom reintegracijom istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske 1998. godine, hrvatski teritorij je napokon objedinjen. Hrvatima pobjedu u ratu nisu donijele jake kopnene i zračne vojne snage uz pomoć naprednog oružja, već solidarnost i zajedništvo koji su se duboko usadili u identitet Hrvata tih ratnih godina. Osjetila se sloboda i ponos. Usprkos privatizaciji i ratnom profiterstvu, Hrvat je bio ponosan što je Hrvat. Godinu 1998. obilježilo je još nešto, naizgled nešto manje bitno, sporedno, ali je uvelike gradilo identitet Hrvata tog vremena i činilo ga prepoznatljivim u svijetu. Bilo je to nogometno prvenstvo u Francuskoj „France 98 World cup“. Sama činjenica da je Hrvatska mala zemlja koja se tek osamostalila i izašla iz rata, a plasirala se na svjetsko prvenstvo, bila je dovoljan razlog za uzbuđenje i još jednu dozu ponosa. Hrvatska reprezentacija nošena euforijom navijača igrala je i više nego dobro. Od prvog gola Maria Stanića protiv Jamajke, sve do posljednjeg gola Davora Šukera protiv Nizozemske za treće mjesto, ulice su bile prazne osim na javnim mjestima gdje je bio organiziran prijenos svih utakmica. Nakon pobjede 3:0 nad tadašnjim trostrukim svjetskim prvacima, Njemačkom, Baruni su snimili pjesmu „Neka pati koga smeta“, tekst i video spot pjesme su uvjerljivo prikazivali euforiju i ponos u Hrvatskoj. Te godine Davor Šuker osvojio je zlatnu kopačku za najboljeg strijelca svjetskog prvenstva, Hrvatska je završila na trećem mjestu s brončanom medaljom, a crveno-bijele kockice s dresa reprezentacije su obišle svijet i ostavile vječni trag. U to vrijeme mogli su se kupiti samo originalni dresovi koji su bili skupi, tako da se često moglo vidjeti na ulici kako lokalna djeca igraju nogomet u bijelim majicama s improviziranim kockicama nacrtanim flomasterom, a skoro na svakim leđima je bila Šukerova devetka. Iz osobnog iskustva poznajem taj osjećaj kada sam dobio svoju originalnu Šukerovu devetku, koja se nosila samo u posebnim prilikama i imam je još uvijek, sedamnaest godina kasnije.
Svjetsko prvenstvo je prošlo, euforija je splasnula, ali ostao je ponos, Davor Šuker i kockice. Danas u inozemstvu ako sretnete nekoga tko ne zna gdje je Hrvatska ili da uopće postoji, vrlo vjerojatno će prepoznati crveno-bijele kockice, a na riječi The Wizard i Sukerman znat će da se radi o lijevoj nozi osiječkog Gradskog vrta tj. o Davoru Šukeru.
Hrvat u 21. stoljeću možda želi pobjeći od toga kako bi pokazao da Hrvatska nije samo zemlja sporta, već zemlja bogate povijesti, slavonske ravnice, zagorskih brežuljaka, pršuta, sira, maslina i vina te „bisernog“ plavog mora. Ukratko, to je zemlja koja objedinjuje sve najpoželjnije karakteristike koje većina drugih zemalja ne posjeduje. To je ono što bi Hrvat htio istaknuti kao svoj identitet, ali identitet se ne može prikazati onime što netko želi pokazati, nego onime što drugi mogu najbolje vidjeti.
Tko je zapravo Hrvat u 21. stoljeću? Na to pitanje nije teško odgovoriti kao što to na prvi pogled izgleda, dovoljno je prošetati jednim od hrvatskih gradova i dobit ćete odgovore na sva pitanja vezana uz identitet Hrvata u 21. stoljeću.
Hrvat je osoba koja odlazi na kavu, a pri tome u kafiću naručuje pivo, cedevitu, coca-colu ili čaj, to je osoba koja u kafiće ne odlazi sama, ali u njima provodi više vremena od ostatka svijeta. Odlazak na kavu je Hrvatu dio svakodnevice i ritual važniji od religije, a kroz taj ritual pokazuje toplinu, bliskost i povezanost sa zajednicom. Bez obzira na toplinu i povezanost, sklon je kritizirati sve što vidi i što mu se nađe na putu: gospodarstvo, politika, društvo, moral, sve su to teme koje se nađu na ljestvici za kritiziranje i naizgled se čini da je hrvatsko društvo pesimistično, ali da to zapravo nije tako dokazuju nasmijana lica u kafićima prilikom svih negodovanja i raspravljanja. Hrvat je također podijeljen oko političkih, vjerskih i svih drugih mogućih stvari koje mogu dijeliti ljude. U Splitu se nikako nećete pojaviti s Dinamovim dresom, niti u Zagrebu s Hajdukovim, a Domovinski rat je tema zbog koje podjeljenost izlazi iz kafića na ulice i vode se mali prosvjedni ratovi između podijeljenih strana.
No ipak, kad je netko iz zajednice ugrožen i treba pomoć, Hrvat će pokazati istu onu solidarnost i zajedništvo kao i ranih devedesetih kada se nosio s krvavim ratom te na kraju uz pomoć solidarnosti i zajedništva pobijedio. Takvih primjera u 21. stoljeću ima i više nego što je potrebno da potkrijepi tu činjenicu. Neprestani humanitarni koncerti, humanitarna sportska događanja, samo su neki primjeri za to, a dokazuju solidarnost i zajedništvo. Također, kada se Dubrovnik nađe u top pet svjetskih turističkih destinacija ili kada hrvatski sportaši ostvare zapaženi uspjeh, Hrvat će biti euforičan i ponosan kao i 1998. kada je službeno rat završio, a crveno-bijele kockice obišle svijet i ostavile svoj trag u njemu.
U zaključku ovog rada važno je naglasiti kako to nije plod iscrpnih znanstvenih istraživanja, nego samo moje iznošenje shvaćanja i zaključaka stečenih iskustvom. Upravo sam ja bio jedan od dječaka koji su 1998. na ulici trčali za loptom s devetkom na leđima, a danas sam jedan od onih koji „na kavi“ piju pivo, kritiziraju sve što se može kritizirati, a na kraju s osmijehom odlaze svojim kućama. Kada govorimo o svome identitetu vrlo je teško biti objektivan i realan, ali smatram da sam u ovom eseju pružio prilično objektivan prikaz identiteta Hrvata u 21. stoljeću, ako sam negdje nesvjesno bio subjektivan i to je samo dio hrvatskog identiteta.
Oznake: identitet
komentiraj (0) * ispiši * #
