ŽIVJETI OD ŽIVOTA, UMRIJETI OD SMRTI

nedjelja , 04.12.2016.

Citat E. Morina kojim se može razumjeti smrt
Neprestano propadanje sastavnih dijelova molekula i stanica slabost je koja ujedno omogućuje superiornost živog bića nad strojem. Ona je izvor neprestanog obnavljanja života. Ona ne znači samo da se poredak živoga održava zahvaljujući neredu. Ona također znači da je ustrojstvo živih bića prije svega neprestano preustrojavanje.
avanje.

Pitanje smrti i umiranja pojavljuje se u mnogim djelima i znanstvenim istraživanjima. Premda s biološkog aspekta više gotovo da i nema tajni, smrt i umiranje su idalje emocionalno neprihvatljivi danas, kao i tisućama godina u prošlosti, a žalovanje i opraštanje od pokojnika zauzima posebno mjesto u svim kulturama i društvima kroz povijest.A osnove pogrebnih obreda, kao što je inhumacija, inflamacija i mumifikacija, gotovo da su nepromijenjene tisućama godina.

Prema Edgaru Morinu, tijekom razvoja ljudskog društva odnos čovjeka prema umiranju i smrti mijenjao se i prolazio tri faze. Prva faza vezana je uz razdoblje života u arhajskom društvu, u kojem smrt nije bila nešto konačno. Ona je bila uvod u novo rađanje. Pokojnici su nastavljali živjeti na drugom svijetu, ali u isto vrijeme kao dvojnici tj. duhovi ili utvare bili su prisutni u svakodnevnom životu arhajskog čovjeka. Oni su i dalje bili dio čitave zajednice pa je otuda polazio i određeni odnos i obveze prema pokojniku, njegovoj duši i tijelu.
Da je takva tvrdnja postojana proizlazi iz arheoloških nalaza gdje se jasno vidi postojanje više pogrebnih rituala i odavanja počasti pokojnicima. Tu pronalazimo pelud različitog cvijeća na grobovima što jasno pokazuje odavanje počasti grobovima pokojnika kao znak prisutstva u zajednici, ali i tragove koji upućuju na endokanibalizam. To su posmrtno otvarane lubanje gdje možemo zaključiti kako je zajednica konzumirala mozak pokojnika kako bi naslijedili njegove osobine te se na taj način može vidjeti način na koji pokojnici nastavljaju živjeti duhom unutar zajednice.
U drugoj fazi, koja obuhvaća metafizičko društvo, dolazi do korjenitog odvajanja živih od pokojnika, a među mrtvima dolazi do raslojavanja na one važne i manje važne, pa je taj odnos odredio i stavove prema pokojniku, ali sada samo kao o osobi koje više nema i kojoj se daju određene počasti prilikom ukopa i o obljetnicama ali ona nema više nikakva udjela i utjecaja u životu zajednice.
Ovdje se može reći da se radi o razdoblju religija. Razdoblju gdje se život zajednice jasno odjeljuje od života poslije smrti tj. oni su povezani na metafizičkoj razini u smislu da stratifikacija pokojnika ovisi o položaju i zaslugama na zemlji ili u obliku molitve koju upućuju pokojnicima koji su proglašeni svetima što je slučaj kod kršćana. Tu dolazi do vjerovanja npr. u raj, pakao, čistilište, kao prvi oblik raslojavanja, a zatim do raslojavanja prema položaju u raju. Ono što ovdje možemo izjednačiti s prethodnom fazom jest sami obred pogreba kao načina odavanja počasti pokojniku s posebnim poštovanjem. Kod kršćana je praksa da se tijelo pokojnika izlaže jedan ili dva dana gdje mu se odaje počast i obitelji pruža utjeha, a sami obred sprovoda je slavlje Kristova uskrsnuća te tako i uskrsnuća pokojnika. Muslimanski sprovod je nešto neformalniji jer obred može obaviti bilo koji pripadnik islamske vjeroispovijesti. Pokojnikovo tijelo se umata u plahtu i pokapa isti dan kada je preminuo,očiju usmjerenih prema Meki. Muslimani smatraju da pokojnika treba ostaviti da počiva u miru i bez poštivanja kulta ličnosti. Iz tog razloga ne dekoriraju grob.
Židovi svog pokojnika dva sata poslije smrti spuštaju na pod nogu okrenutih prema vratima. Tada se obavlja ritual očišćenja (tahara) prilikom čega se čitaju odlomci iz Tore. Nakon toga se tijelo pokriva lanenom plahtom i smješta u kovčeg. Ako je pokojnik umro izvan Izraela, tada mu se u kovček stavlja šaka pjeska iz Izraela.
U budizmu, smrt se smatra prelaskom iz jednog života u drugi. Smatra se da pokojnik tada započinje novu egzistenciju te se tada koncentrira sva njegova karmička energija iz prethodnog života koja određuje njegovo ponovno rođenje. Obredi se razlikuju od zemlje do zemlje, ali im je zajedničko 49 dana molitve i rituala.
Kod hinduista se tijelo pokojnika uvijek spaljuje na lomači, pepeo se skuplja u urnu i polaže u rijeku. Poslije obreda obitelj preminulog prolazi obred očišćenja i poštuje 13 dana žalosti. U ovoj fazi se jasno vidi, kako i sam Edgar Morin kaže, da se smrt shvaća kao spasenje pokojnika.

Treća je faza faza modernog čovjeka, koji niječe duh i dušu, obezvređuje mitove i obrede pokojnika. Čovjek modernog doba, nalazeći se tehnički na najrazvijenijem stupnju, na izazov smrti reagira strahom, koji je veći od ljudi iz prijašnjih epoha. Njegova negacija smrti samo je lice, a ne i naličje, koje je zapravo preplavljeno strahom od umiranja i smrti do te mjere da neki ljudi ne mogu otvoriti knjige koje govore o smrti. Današnji čovjek obogaćen je brojnim spoznajama temeljenim na znanstvenim otkrićima, ima spoznaje od smrti s biološkog stajališta, od stanice, organa, do čitavog tijela, posjeduje objektivne pokazatelje da utvrdi trenutke biološke smrti, dakle kognitivno može razumjeti, ali emocionalno može prihvatiti manje nego ikada ranije.
Ovdje možemo zaključiti kako utjecaj sekularizacije i kapitalizma utječe na odmak od religijskih i tradicionalnih obreda. Sve veća pojava pogrebnih poduzeća koja se pojavljuju i konkuriraju na tržištu omogućuju individualizaciju pogrebnih obreda. Mnogi danas žele da njihovi sprovodi budu slavljenje života i da se stvori pozitivno raspoloženje kod ljudi koji ih ispraćaju. Prema anketnom istraživanju britanske pogrebne kuće Funural Care, svaki deseti lijes je po individualnoj narudžbi, a oblici znaju biti čak avioni ili gliseri. Mnogi žele da njihovi sprovodi odražavaju ono čime su se bavili pa tako dolazimo do toga da prisutni budu obučeni u ronilačka odjela ili biciklističku opremu. Također svaki deseti ispitanik ne želi nikakva religijska obilježja na sprovodu, a trećina ispitanika bi klasičnu glazbu zamjenila popularnom. Među top tri pjesme nalaze se Frank Sinatra—My Way, Andrea Bocelli—Time to say goodbye i Bette Midler -wind beneth my wings.
Unatoč takvom pristupu pogrebnim obredima, emocionalno ne prihvaćanje smrti puno je veće nego u prethodnim epohama. Tim pitanjem bavila se neuropsihijatrica Dubravka Hercigonja-Kocjan u svom članku Psihološki aspekti umiranja i smrti. U navedenom članku opisala je niz događaja iz svoje prakse te zaključila kako strah od smrti i gubitak bližnjih ostavlja traume i šteti mentalnom zdravlju zbog društvenog izbjegavanja prisutnosti smrti i smrtnosti.
Na kraju, promatrajući djelo Edgara Morina, Čovjek i smrt i podjelivši ga na 3 vremenske epohe, možemo zaključiti kako je pristup smrti i pogrebni obred pokazatelj društvenog pogleda na individuu u određenom razdoblju. Tako u prethistoriskoj epohi vidimo kako se fizička potreba za pojedincem i njegovim doprinosom opstanku zajednice očitava kroz endokanibalizam i željom za njegovim sposobnostima i prisutstvom. Zatim u historijskom razdoblju, koje sam nazvao vrijeme religija, smrt se objašnjava kao spasenje pojedinca da bi konačno u trećoj epohi - epohi modernog čovjek, pokazo jaz između tehničkog i emocionalnog napretka, gdje unatoč kognitivnom razumijevanju smrti ipak ostaje emocionalno neprihvaćanje i strah.

Oznake: smrt

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.