IDENTITET HRVATA U 21. STOLJEĆU

Kada govorimo o identitetu važno je shvatiti da je to karakteristika, odnosno osobina koja čini pojedinca prepoznatljivim i definira ono po čemu je on drukčiji od drugih, a etnički identitet je temeljni identitet. Razmišljamo li o identitetu Hrvata početkom 21. stoljeća nikako ne možemo izbjeći povijesni kontekst koji je obilježio kraj 20. stoljeća i učinio Hrvate drugačijima od ostalih naroda.
Nakon službenog završetka Domovinskog rata mirnom reintegracijom istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske 1998. godine, hrvatski teritorij je napokon objedinjen. Hrvatima pobjedu u ratu nisu donijele jake kopnene i zračne vojne snage uz pomoć naprednog oružja, već solidarnost i zajedništvo koji su se duboko usadili u identitet Hrvata tih ratnih godina. Osjetila se sloboda i ponos. Usprkos privatizaciji i ratnom profiterstvu, Hrvat je bio ponosan što je Hrvat. Godinu 1998. obilježilo je još nešto, naizgled nešto manje bitno, sporedno, ali je uvelike gradilo identitet Hrvata tog vremena i činilo ga prepoznatljivim u svijetu. Bilo je to nogometno prvenstvo u Francuskoj „France 98 World cup“. Sama činjenica da je Hrvatska mala zemlja koja se tek osamostalila i izašla iz rata, a plasirala se na svjetsko prvenstvo, bila je dovoljan razlog za uzbuđenje i još jednu dozu ponosa. Hrvatska reprezentacija nošena euforijom navijača igrala je i više nego dobro. Od prvog gola Maria Stanića protiv Jamajke, sve do posljednjeg gola Davora Šukera protiv Nizozemske za treće mjesto, ulice su bile prazne osim na javnim mjestima gdje je bio organiziran prijenos svih utakmica. Nakon pobjede 3:0 nad tadašnjim trostrukim svjetskim prvacima, Njemačkom, Baruni su snimili pjesmu „Neka pati koga smeta“, tekst i video spot pjesme su uvjerljivo prikazivali euforiju i ponos u Hrvatskoj. Te godine Davor Šuker osvojio je zlatnu kopačku za najboljeg strijelca svjetskog prvenstva, Hrvatska je završila na trećem mjestu s brončanom medaljom, a crveno-bijele kockice s dresa reprezentacije su obišle svijet i ostavile vječni trag. U to vrijeme mogli su se kupiti samo originalni dresovi koji su bili skupi, tako da se često moglo vidjeti na ulici kako lokalna djeca igraju nogomet u bijelim majicama s improviziranim kockicama nacrtanim flomasterom, a skoro na svakim leđima je bila Šukerova devetka. Iz osobnog iskustva poznajem taj osjećaj kada sam dobio svoju originalnu Šukerovu devetku, koja se nosila samo u posebnim prilikama i imam je još uvijek, sedamnaest godina kasnije.
Svjetsko prvenstvo je prošlo, euforija je splasnula, ali ostao je ponos, Davor Šuker i kockice. Danas u inozemstvu ako sretnete nekoga tko ne zna gdje je Hrvatska ili da uopće postoji, vrlo vjerojatno će prepoznati crveno-bijele kockice, a na riječi The Wizard i Sukerman znat će da se radi o lijevoj nozi osiječkog Gradskog vrta tj. o Davoru Šukeru.
Hrvat u 21. stoljeću možda želi pobjeći od toga kako bi pokazao da Hrvatska nije samo zemlja sporta, već zemlja bogate povijesti, slavonske ravnice, zagorskih brežuljaka, pršuta, sira, maslina i vina te „bisernog“ plavog mora. Ukratko, to je zemlja koja objedinjuje sve najpoželjnije karakteristike koje većina drugih zemalja ne posjeduje. To je ono što bi Hrvat htio istaknuti kao svoj identitet, ali identitet se ne može prikazati onime što netko želi pokazati, nego onime što drugi mogu najbolje vidjeti.
Tko je zapravo Hrvat u 21. stoljeću? Na to pitanje nije teško odgovoriti kao što to na prvi pogled izgleda, dovoljno je prošetati jednim od hrvatskih gradova i dobit ćete odgovore na sva pitanja vezana uz identitet Hrvata u 21. stoljeću.
Hrvat je osoba koja odlazi na kavu, a pri tome u kafiću naručuje pivo, cedevitu, coca-colu ili čaj, to je osoba koja u kafiće ne odlazi sama, ali u njima provodi više vremena od ostatka svijeta. Odlazak na kavu je Hrvatu dio svakodnevice i ritual važniji od religije, a kroz taj ritual pokazuje toplinu, bliskost i povezanost sa zajednicom. Bez obzira na toplinu i povezanost, sklon je kritizirati sve što vidi i što mu se nađe na putu: gospodarstvo, politika, društvo, moral, sve su to teme koje se nađu na ljestvici za kritiziranje i naizgled se čini da je hrvatsko društvo pesimistično, ali da to zapravo nije tako dokazuju nasmijana lica u kafićima prilikom svih negodovanja i raspravljanja. Hrvat je također podijeljen oko političkih, vjerskih i svih drugih mogućih stvari koje mogu dijeliti ljude. U Splitu se nikako nećete pojaviti s Dinamovim dresom, niti u Zagrebu s Hajdukovim, a Domovinski rat je tema zbog koje podjeljenost izlazi iz kafića na ulice i vode se mali prosvjedni ratovi između podijeljenih strana.
No ipak, kad je netko iz zajednice ugrožen i treba pomoć, Hrvat će pokazati istu onu solidarnost i zajedništvo kao i ranih devedesetih kada se nosio s krvavim ratom te na kraju uz pomoć solidarnosti i zajedništva pobijedio. Takvih primjera u 21. stoljeću ima i više nego što je potrebno da potkrijepi tu činjenicu. Neprestani humanitarni koncerti, humanitarna sportska događanja, samo su neki primjeri za to, a dokazuju solidarnost i zajedništvo. Također, kada se Dubrovnik nađe u top pet svjetskih turističkih destinacija ili kada hrvatski sportaši ostvare zapaženi uspjeh, Hrvat će biti euforičan i ponosan kao i 1998. kada je službeno rat završio, a crveno-bijele kockice obišle svijet i ostavile svoj trag u njemu.
U zaključku ovog rada važno je naglasiti kako to nije plod iscrpnih znanstvenih istraživanja, nego samo moje iznošenje shvaćanja i zaključaka stečenih iskustvom. Upravo sam ja bio jedan od dječaka koji su 1998. na ulici trčali za loptom s devetkom na leđima, a danas sam jedan od onih koji „na kavi“ piju pivo, kritiziraju sve što se može kritizirati, a na kraju s osmijehom odlaze svojim kućama. Kada govorimo o svome identitetu vrlo je teško biti objektivan i realan, ali smatram da sam u ovom eseju pružio prilično objektivan prikaz identiteta Hrvata u 21. stoljeću, ako sam negdje nesvjesno bio subjektivan i to je samo dio hrvatskog identiteta.

Oznake: identitet