UKRADENO DJETINJSTVO

Sjedim za laptopom i pokušavam natipkati jedan tekst, povijesni doprinos iz jednog mračnog vremena. Pokušavajući se vratiti u ta krvava vremena koja su mi ostavila u sjećanju samo fragmente, samo mutne slike, ne mogu pojmiti rat i mržnju. Kao da se zlo nadvilo nad krvavim Balkanom i omotalo nas plaštem uništenja, smrti i suza. Danas kad se taj plašt povukao, čini se kao da je sve bio ružan san, ali slike su ovdje, blicevi prošlosti me povremeno prate kroz snove. Pitam se kome je sve to trebalo?! Tko to rado ide u vojnike? Tko se to veseli punih nosnica baruta i leševa? I tko to danas baca sjeme mržnje i poziva u prošlost? Vjerojatno oni koji su u toj prošlosti ostali ostvareni s „kragujevkom“ u ruci i oni koji to vrijeme nisu ni osjetili...
Pokušat ću ovdje od fragmenata, bliceva i priča posložiti jednu priču koja se ne treba zaboraviti. Tek toliko da se sjetimo kako u čovjeku postoji jedan kutak gdje se skriva zlo koje nema granica. Zato ova priča ne bi trebala biti ostavljena duhovima prošlosti i sjećanju na mrtve koji su u ludilu zla progutani, nego živima na opomenu!
Bilo je to ljeto 93., strah se uvukao već duboko u kosti. Ulice su bile prepune paravojnih postrojbi koje su ubijale ljude krivih imena i prezimena. Postalo je sasvim jasno da je život već izgubljen i bilo je pitanje samo vremena kad će smrt pokucati na vrata. U to vrijeme jedan tatin prijatelj bio je regrutiran. Prema dogovoru prije regrutacije, poslao je mom ocu šifriranu poruku koja je značila da se na vojne pozive nikako ne javlja i da obavijesti ostale u selu. Tako je i bilo! Taj isti čovjek uspio je nekako ukrasti nekoliko komada oružja kojim je opskrbio goloruko selo. Ne znam o kojem oružju se radilo točno, ali znam sigurno da je, između otalog, bilo dosta ručnih bombi. Nabava oružja omogućila je muškarcima da se bar malo osjećaju sposobnima zaštititi svoje obitelji. Tako su muškarci noću patrolirali i organizirali straže po selu ako „oni krenu“. Baka je uvijek pekla dva kruha. Jedan za ručak, a drugi za nas djecu jer u slučaju ako „oni krenu“ noć ćemo provesti vjerojatno u šumi ili tko zna gdje. Da, oni su kretali nekoliko puta. Sjećam se kako me mama budi, potiho me u mraku sprema i krećemo. Na izlasku iz sobe vidim sestre i baku spremne, uplašena lica... Nije me strah, uopće se ne bojim, ali pitam gdje je tata. „Doći će“, odgovara mama... U tom času se tata pojavljuje na vratima i kaže: „Idemo!“... Sjećam se još kako me mama nosi, tata nas vodi u mrak, u šumu. Sjećam se još tužnog zavijanja Felixa, njemačkog ovčara koji je ostao i tatinog odlaska nakon što nas je doveo do lokacije. Tada se gasi slika i budim se pred jutro. Bude me tatine riječi: „Otišli su, možete se vratiti kući, a mi ćemo ostati na straži ako krenu nazad.“ Bilo je još nekoliko takvih skrivanja, ali se jedino ovog sjećam, vjerojatno zato što je to bio prvi put. Imao sam samo tri godine, a i sada, kada ovo pišem, vidim kristalno jasne slike. Kasnije se saznalo da jedan od napada nije ni bio napad, nego su „Oni“ u svom selu slavili nešto uz tradicionalni miris baruta. Mrzio sam taj prokleti zvuk eksplozija i pucnjave, bojao sam ga se više nego „Njih“. Sjećam se prizora kako u hodniku jecam i držim tatu za nogu dok razgovara na telefon jer se u „Našem“ selu puca karabitom u svrhu tradicionalne potrebe za pucnjavom. Eh da, tu noć su „Oni“ prespavali u šumi.
Jedan tatin prijatelj bio je njihov pilot i predlagao je da nas avionom prebaci iz „pakla“ u „čistilište“ , ali vrlo brzo je on sam preselio na neki od paralelnih svjetova. Njegov avion je pogođen prilikom nekog mitinga.
Nasumična ubijanja po ulicama su se vrlo brzo pretvorila u etničko čišćenje koje se svaku večer provodilo od kuće do kuće. Zadnji slučaj, slučaj koji je ubrzao proces našeg odlaska, bio je tatin prijatelj. Došli su mu po noći, satima ga premlaćivali, ženu mu silovali, na kraju su ga omotali ljepljivom trakom i živog zapalili. Žena je uspjela pobjeći nekako... To je presudilo! Moralo se odmah otići! Sjećam se večeri i razgovora. Prije odlaska trebalo je dobiti odobrenje nadležnih institucija. Postavilo se pitanje što ako tata ne dobije odobrenje za odlazak. Mama i baka su odmah rekle da ne idu ni one. Tada je nastala rasprava oko toga što će biti poslije i što tada, što kada „Oni“ dođu, zar ćemo gledati jedni druge kako patimo... U tom trenutku sam sjedio na podu dosta dalje od ostatka obitelji i igrao se plavim kamiončićem, podigao glavu i rekao: „Tata, ako ostaješ ti, ostajem i ja!“. O emocionalnoj reakciji roditelja ne moram ni pisati. Tu večer zapaljena nam je sušara za meso i u roku nekoliko minuta je nestala u oblaku dima. Bilo je jasno da se radi o u pozorenju nekoga od „Njih“. Drugi dan mama je otišla srediti dokumentaciju za odlazak, a tata je organizirao radnu akciju obnove sušare kako se ne bi posumnjalo da odlazimo.
Sjećam se večeri prije odlaska i pakiranja bjednih vrećica osnovnih stvari jer se novac i roba nisu smjeli nositi sa sobom. Jutro odlaska je bilo hladno i vrlo maglovito, sjećam se napuštanja dvorišta kao da je jučer bilo. Vožnja autobusom u tišini, tužna lica i nenormalna žeđ! Plave kacige, mislim da sam tada prvi put vidio crnca koji mi je dao bombone, a onda on... Velika, krupna spodoba u maskirnoj uniformi, pištolj, kalašnjikov na ramenu, smrknuto lice...Izvodio je jednu po jednu osobu i odvodio ih u „Sobu za plakanje“. Vraćali su se u plaču i bolovima. Godinama kasnije shvatio sam što je to „Soba za plakanje“, ali neke stvari su preodvratne da bih pisao o njima... Nekoliko sati kasnije, sloboda...dočekao nas je stric i smjestio. Lak san, sigurnost i topla postelja. Ne mogu ni zamisliti osjećaje onih koji nisu znali gdje idu. Tko zna kako su oni te noći prespavali...
Puno toga sam izostavio jer nisam imao snage o svemu pisati... Danas se vrlo često pitam da li je normalno da se toliko detalja sjećam iako sam imao samo tri godine. Rekao bih da je to ukradeno djetinjstvo. Sjetite se koliko se djetinjstva ukrade svaki dan, sjetite se da to ne mora biti tako. Sjetite se da ne postoje ONI, ne postojimo MI, postoje ljudi. Jučer ste se nazivali imenima, nadimcima, a danas smo mi i vi! Sjetite se samo da ste i sami zlu podložni!
Već je kasno, puno sam razmišljao o slikama prošlosti. Znam da ću se u snu vratiti tamo i znam da ću biti opet sretan jer je san. Osjetit ću miris kose svoje djevojke, promatrat ću kako bezbrižno spava, zagrlit ću je i sam zaspati.
Mi smo sretni!

Oznake: djetinjstvo