uomo homini lupus

Kad ne moš navući kondom (prezervativ, kurton, gumicu, kabanicu) ta činjenica te ne bedira previše, bar dok si mlađi. Jer ne misliš baš puno.
Kad si bio mlađi, bitno ga je bilo staviti u toplo i vlažno. S gumicom ili bez nje.

Kasnije, kako vrijeme prolazi, postaješ sve svjesniji rizika. Ne samo od "velike bolesti" (brrrr, nećemo ju ni imenovati), već od raznih "običnijih" bakterija i virusa koje također mogu zagorčati život.

Imam baš čudno građen penis. Ništa ogromno, dužina je valjda standardna. No širina ili opseg se bitno razlikuje od standardnog. Građen je kao... Rog.

Do sada sam isprobao nekoliko vrsta prezervativa. Uvijek s istim rezultatom - ako slučajno nakon duže borbe i uspijem navući to čudo, morao bih ga držati rukom cijelo vrijeme da se ne srola ponovo natrag i ne katapultira u unutrašnjost željenog mu cilja.
Kasnije sam malo proučavao dimenzije. Najstandardnija širina prezervativa jest 56 mm. Tražio sam na sve strane šire kondome.
58 mm. Ili, još radije - 60 mm. Mislim da bi ti bili baš OK.

Ne nalazim ih nigdje. Pretragom interneta potražio sam i druge proizvođače kondoma osim ovog monopoliste Durexa. Pronađoh marke Trojan i Lifestyles kao najkvalitetnije, uz već spomenuti Durex. Bez obzira da li se to u nas može nabaviti, zanimale su me samo dimenzije.
Ajme.
Trojan Magnum je pri korijenu širok 54 mm, a u vrhu 60 mm. Zašto nije cijeli 60 mm širok? Dužina mu je 215 mm, meni skroz nebitno. Nemam kitu preko 20.
Pogledah dalje... Lifestyles XL King size... Ime obećava... Kad ono... Dužina 190, a širina... 52 u dnu i 56 mm u vrhu?! Što je tu King size? Faking kišna glista... Jel to japanski XL???


Ponekad poželim u dahu pomesti sve što se miče i reagira na moju pojavu... Samo ponekad... Ispuhati se. Zabrijati malo. Zabaviti se.

Ali ne smijem. Ne mogu biti promiskuitetan. Jerbo za mene nema kabanice. Dakle, samo veze dolaze u obzir.

Iako bi svaki čovjek trebao imati pravo ponekad se ispuhati.

Svaki, osim mene.

Kad žensko napiše post o tridesetima (post čiji je ovo plagijat), sve to zvuči tako nasmijano, samozadovoljno i pomalo bajkovito. Pokušavam se pronaći u pročitanom. Iako znam da imam samo svoje tridesete. Koliko bi one nekom zvučale samozadovoljno, a koliko nasmijano i bajkovito nije moje da prosuđujem.

Kao čovjek u drugoj polovici tridesetih mogu reći da sada uviđam neke prednosti tih godina.
Upitno je koliko su moje prednosti i općenite, ili prihvatljive i ostatku svijeta.
No, kako ćete kasnije shvatiti - ostatak svijeta si svoje mišljenje može zakucati na mjesto koje sunce nikad ne obasja.

Prva polovica tih tridesetih mi baš i nije bila cool. Došle su nekako - prebrzo. Nisam se ni snašao. Također je (ta prva polovica) i prošla prebrzo.

Govorim prije svega o međuljudskim odnosima, a ponajviše o onim međuspolnim. Jer ti su mi najzanimljivije područje.

Ono nešto što sam u dvadesetima markirao (sticanje iskustva), obilato sam nadoknadio u prvoj polovici tridesetih. Barem opsegom. Ne mogu reći da sam tada zapravo stekao iskustvo i u potpunosti shvatio proživljeno, više sam bio kao nošen strujom i sve to se samo nagomilalo, vapeći za obradom i razvrstavanjem.

Zato se sada događa nešto sasvim drugo. Nešto što me ponekad (ali samo ponekad) i uplaši. Više nego dovoljno samopouzdanje, sasvim dovoljna sigurnost u postupcima (iliti snažna logika za kojom se jedino povodim) ponekad učine da se osjećam poput stroja. Stroja koji prouči, odabere, realizira ili odbaci.
Ne, više nisam kao nošen strujom, bujicom... Tek povremeno odlučim malo joj se prepustiti. Ili, da parafraziram cijenjenu Znupi - strojovođa ovdje upravlja vlakom. Kada koči, sam odluči koliko će mu dati da prokliže. Kad nagazi gas, prati kazaljku.

Nekad je tu postojalo i ono dijete, negdje unutra. Postoji još uvijek. Nije više onako potpuno naivno, sad hoda svijetom i ogromnim očima upija, stvara zaključke. Kao da i ono odrasta. Iako tu netko pazi na njega i ne da mu odrasti. Jer dijete je potrebno da bi čovjek bio čovjek.

Ono što obožavam u svojim tridesetima - moja logika nije neki hladni udžbenik iz matematike. Ona je mali sabor sastavljen od racionalnih i onih drugih članova čiji je glas uvijek ravnopravan. Sabor sastavljen od matematičara, hladnog egzekutora, instinkta, razigranog djeteta i totalnog emotivca. Oni zajednički donose sve odluke, samo meni razumljive.

Bilo da odlučim proučiti, suzdržati se, prepustiti se, prigrliti, odbaciti - odluka sabora se uvijek poštuje. Koliko zna uplašiti odlučnost kojom nekog odrežeš, toliko je ohrabrujuća spoznaja da možeš i dati šansu, a i objeručke prigrliti.

Autodestrukcija sigurno nije odlika zdravog čovjeka u kasnijim tridesetima. Samopoštovanje je uzelo maha i ne dozvoljava ti da se dugotrajno osjećaš loše.
Jer, sve što uzrokuje da se osjećaš loše, sabor je ocijenio s 0 bodova. Ostavio trajno pred zaključanim vratima.

Eventualne "greške u proceduri" samo potvrđuju pravilo. Tridesete su godine iz kojih čovjek crpi puno pozitivnoga za sebe.
Čovjek u tridesetima sebično nastoji osjećati se dobro. Netko to čini na jedan, netko drugi na sasvim drugačiji način, ali cijeniti dobro i eliminirati loše je, za mene osobno - sasvim OK spika.