...Zlatne godine...

Noć bez zvijezda, gradovi bez imena
i moja sjećanja


Prije neku godinu, otprilike 3 ili 4 godine, išla sam u vrtić nekim poslom. Tamo sam i išla u vrtić. Prije nekih 15. godina, da se razumijemo.
-„Ti si Kap, zar ne?“- upitala me jedna teta koja me čuvala.
-„Da, jesam.“- smiješeći sam joj odgovorila.
-„A ti si ona koja je stalno na glavu padala. Skala si i onda padala. Ali nisi pala na noge već na glavu. I morala sam na to paziti“ - ovdje sam se okinula smijati- „I stalno si bježala kod bura u njegovu grupu.“- i dalje smijanje.


Tragovi kočenja na cestama
što vode do neba


Jedan dan me mama pitala koliko imam godina. Pokazala sam joj prstima 8.
-„Pif, da barem imaš toliko“- odmahnula je rukom
-„Ma nemam ja 8. Imam 4. Ali zato što sam toliko visoka, mama je rekla da drugima moram govoriti da imam 8.“- da da, tako sam joj rekla
-„Da, opet je mama kriva.“


A bio sam na kraju svijeta sam
bez tebe korak do dna
sam protiv svih na kraju vremena
a gdje si ostala ti?


Jučer sam se dotjerala. Zurka, odijelo i neke sandale (liče na rimske ali imaju više pete, tako da sam pored frendice izgledala kao div, ili se to meni samo činilo… a i slikaše me s mobom).
Još me je jedan stariji gospodin pozdravljao preko ulice. Više mi se dero. Da, izgledala sam kao mlada zrela osoba. Spremna? Ne… još sam dijete…


Zlatne godine i duge sjene
pomoli se za naše vrijeme
jednu svijeću ljubavi zapali za mene


Danas sam mislila: „Neka me svi puste na miru. Želim se začahuriti i ne izaći. Nikada.“
Previše mi se toga skupilo. Željela sam plakati i derati se. Ali nije išlo. Nešto u meni je govorilo da će sve biti ok.


Hladna kiša moje noći umiva tvojim suzama
nije život posuo sa ružama sva moja sjećanja


Sat vremena kasnije zvala je mamina sestra (moja teta. Bila je ista ja u mladosti). Pitala da li mama ide kod svojih. Oooo da, super prilika da vidim baku i dedota. I da, mačora. Posvojili nekog malog, sivo bijeloga. I da, izgrebena sam.


A bio sam na kraju svijeta sam, bez tebe korak do dna
sam protiv svih na kraju vremena, a gdje si ostala ti?


Kada smo se vraćali. Mislila sam na njega. Kako bi bilo dobro da se zaletim u njega i da me miluje. No on nije tamo, znam. Oči su mi milovale drveća. A uši su mi milovali stihovi Thompsona, „zeleno je bilo polje, zlatno sunce iznad nas…“. Poznato?


Zlatne godine i duge sjene
pomoli se za naše vrijeme


I sada ostajem sama. Gutam suze. Da, tek sada teku. To su one kojima je temelj ljutnja… To je ono kada te neko pritišće, a ne možeš van iz toga kruga. Dereš se, a nitko te ne vidi, a još manje čuje. Želiš olakšat dušu, ali ne možeš. To se ne može opisati riječima.


Jednu svijeću ljubavi zapali za mene


Da, to je samo pubertet…
Tješim se?
Možda, ali to je najbolji način.


Zlatne godine i duge sjene
pomoli se za nase vrijeme
jednu svijecu ljubavi zapali za mene, za mene...


Sutra je novi dan... I sve će biti u redu...

Ooh da... da barem uvijek bude uz mene...