29
nedjelja
travanj
2007
...Antea...
Ukratko, Antea je cura koja me živcira. Mislim, tko mene ne živcira? Al ona me pogotovo.
Ona je čista suprotnost mene.
Kada ona puši, tada ja trčim po šumi. Kada je ona vani i navlači nekog dečka iza ugla, tada sam ja doma i čitam. Kada je doma…. Ona nije nikada doma.
Koliko sam ja brineta toliko je ona plava.
Uvijek je našminkana (e da mi ju je vidjeti u tri ujutro), i uvijek je u nekim haljinama, suknjama, što li već.
I da, ona je sestra Bimba.
Jednom je došla do mene. Kao čula je da pišem.
-„Hej“- rekla je to nekako skrušeno. Malo sam se iznenadila kada se pojavila na vratima moje sobe. Zamalo sam se zagušila jabukom koju sam jela. Bila je u trapkama. Još veće iznenađenje. U rukama su joj bili neki papiri.
-„Ovaj..“- nastavila je dalje prekidajući napetost- „Donijela sam ti neke tekstove.“
-„Tekstove?“- znatiželja me obuzela.
-„Da“- nasmijala se- „Inače, pišem. Neš tipa, kratki romani, ljubavni zapleti. U tom stilu“- nasmijala se iskreno.
Nisam mogla vjerovati. Cura koju baš i ne volim i koja mi se do sada činila probisvijetom, odjednom mi se učinila „velikom“. Od kada se tu doselila mislila sam da nemamo ništa zajedničkog. Zato sam je i izbjegavala, iako smo bile susjede. Kažem, razlika između nas bila je ogromna.
Pozvala sam je da sjedne pokraj mene. Dala mi je te papire i počela sam čitati. Dok sam to čitala, kružila je pogledom po sobi. Pogled joj je zastao na jedan zid koji je oblijepljen člancima te posterima naših rukometaša.
-„Pa i ti navijaš za naše rukometaše“- uzbuđeno se ustala te pošla do zida- „Ne mogu vjerovati. Do sada sam mislila da nemamo ništa zajedničkog. I vjeruj nisam se željela doseliti u ovu provinciju koju vi nazivate gradom. Ali sada mi je drago.“- nasmijala se i pljesnula rukama.
Izgledala je kao dijete kojem su dali tako dugo očekivani bombom. Nasmijala sam se zajedno s njom. A što sam mogla napraviti?
komentiraj (15) * ispiši * #
...My NuMber onE...
Za promjenu evo jedna pjesma...
Nemam neke inspiracije za pisanje.. proljeće me lupilo 
... sljedeći tjedan budem nekaj našvrakala.. a što se tiče Bimba.. on nije mačak .. e kako neki ne čitaju... 
hehehe...
Ova pjesma mi je postala "hit"...
mislim da ju znate... al malo sam "obrnuta" osoba... hihihihi
ok... poz vam šaljem.. iz šume... ahahaha
komentiraj (1) * ispiši * #
21
subota
travanj
2007
...Bimbo...
Danas je Kapljica dovela Bimba. Malog, crnog, vražjeg Bimba.
Sjedila sam u sobi pokraj kompa i navijala glasno glazbu. Tapkala sam prstima u ritmu bubnjeva. Bila sam toliko zadubljena u proučavanje lijepe naše, s više smeća a manje cvijeća, da nisam primijetila kada su se pojavili pred vratima moje sobe. Ako se malo bolje zagledate u lijepu našu, liči na pticu. Samo gledajte u Istru.
Kada je pjesma završila netko se odvalio smijati. Mali, crni dečko.
-„Nismo dugo ovdje“- javila se skrušeno Kapljica. Mali se nastavio smijati, sigurno misleći „Dovoljno dugo da smo te vidjeli kako se blamiraš pred nama!“. Suze su mu bile u očima, blistale su na slabom svijetlu. Kipila sam u sebi.
-„Kap, ovo je Bimbo“- nastavila je Kapljica vidjevši moju promjenu na licu. Sigurno sam bila crvena kao rak. Bimbo se prestao smijati. Tek se na momente sjetio te bi spustio neki zvuk, sličan podsmjehu.
-„Znaš li onu kuću za koju sam mislila da u njoj živi zla vještica a ti si me tješila da unutra živi princ kojega je zaledila vještica“- uzbuđeno je pričala. Malo je zastala da bi došla do zraka. Udah te nastavila:
-„I sada se taj princ probudio“
-„Ti si me probudila“- nasmijao se Bimbo i zagrlio ju oko ramena dok se mala crvenila gledajući ga zaljubljeno. Nakrivila sam glavu udesno i začuđeno gledala neobičan par.
-„E da Kap“- mali se javio, važno-„Možeš me zvati El Bimbo“- nasmijao se važno i prošao rukom po raščupanoj kosi.
Još sam ih uvijek gledala s kosa. I kada su prošli i rekli mi da idu branit tvrđavu od zmaja još sam gledala njihove obrise.
Tvrđava? El Bimbo?
komentiraj (12) * ispiši * #
...Rođice moja...
Znam da ovo čitaš...
Obriši suze i počni ovo čitat..
Još jednom, žao mi je! Nisam se smjela petljat tamo ki ne smijem...
Imam preeeedug jezik za neke stvari..
Nadam se da nisi ljuta na mene i ako jesi onda si s razlogom..
Ma potkupit ću ja tebe.. možda Milkom čokoladom??
od lješnjaka, možda? hihihihihiii
I da si mi u ponedjeljak došla u komadu... jesi razumjela?? 
i kao što vidiš ovo je moj blogač..
nadam se da ti se sviđa...
i ova maca je za tebe.. nije li slatka??
znam da je
aj pozdrav moja naj rođice
Don't worry be happy
komentiraj (5) * ispiši * #
19
četvrtak
travanj
2007
Pogled iz drugog kuta (1)
Sasvim obično jutro… ili ne?
Dan nije mirisao na dobro. Krafnu koju jedem svako jutro nije imala svoj hrskav okus al svejedno sam je pojela. Navika. Kava okupana mlijekom bila je hladna, čak hladna. Imala je okus olova. Teškog olova. Vijesti na telki nisu bile dobre, čak, preloše. Čak me ni papiga nije živcirala kako to obično radi.
Dan je mirisao na nevolju.
Uzela sam torbu, pozdravila papigu. Ne baš s pretjeranom voljom tek iz neke navike. Zaključala sam stan, ključ stavila na njegovo mjesto i spustila se niz stepenice. Koliko sam ih puta samo prebrojala ali uvijek zaboravim koliko ih ima. 20? 19? Nisam sigurna, možda i 23. Vani je bilo toplo. Pretoplo za ovaj mjesec. „Globalno zatopljenje. Majka Priroda nam vraća. Oko za oko.“- mislila sam u sebi dok sam stavljala sunčane naočale. Prolazim pokraj kuća koje viđam svaki dan. Prije su me fascinirale a sada kao da ih više i ne vidim. Kao da nisu ovdje.
-„Sada ćemo staviti pitu u pećnicu..“ – vrištao je glas sa telke iz kuće starijih ljudi. Očito je da su gledali nekakvu emisiju za kulinarstvo.
„Oh super. Sada moram preći na cestu. Jej!“-ova sarkastična misao bila je kada sam vidjela ljestve nasred kolnika, naslonjene na glavu kuće. Dva starija radnika, sjedeći na krovu, promatrali su moje gibanje prema školi. S lijeve strane bio je izlog namještaja. Tako da sam mogla vidjeti svoj odraz u njemu. Naušnice su mi visile do ramena i svjetlucale su se na suncu. Duga smeđa kosa gibala se s mojim ritmom hoda. Ruke sam sada duboko zakopala u džepove. „A tu si mi“-obratila sam se mislima MP3-iju. Stavila sam slušalice i upalila ga. Svirala je loša pjesma. Preloša. Nije mi se dalo mijenjati je. Bila sam preumorna za bilo što iako je bilo jutro. Pogled mi se spustio na cestu. Gledala sam svoje starke kako se izmjenjuju. Lijeva. Desna. Lijeva. Desna.
komentiraj (4) * ispiši * #
15
nedjelja
travanj
2007
...Biljke...??
-„Eeeej Kap!! Makni me sa toga sunca“- vrištao je Đuro
-„Daj se opusti. Već galamiš pola sata“- mirno mu odgovori Arthur, stavljajući sunčane naočale.
-„Ona te ne čuje, blesane“- narugao mu se Porthos. Uživao je u suncu koliko je mogao.
-„Daj začepi, bodljo jedna glupa. Kaaaaaaaaaaap, makni meeee!!“- opet se zaderao Đuro. Kada je skužio da ga Kap ne ferma ni 2 % samo je ljuto dobacio:
-„Mogla mi je bar dat neki faktor. Izgorjet ću.“
Neko je vrijeme šutio, tapkao sa listovima po prozorskoj dasci u ritmu neke nepoznate glazbe. Gledao je sanjarski u susjednu kuću.
-„E dečki. A da pokušamo zajedno??“- pogledao ih je nadajući se da će pristati. Arthur i Porthos su ga samo pogledali.
-„Ma koji je tebi?“- odgovorio mu Arthur ispod naočala
-„Da, mislim, koji je tebi. Halo, ona te ne čuje“- sada se mali Porthos umiješao-„Mi smo biljke. Shvati!“- to mu je polako slovkao
-„E kada smo već kod toga.“- obratio mu se Đuro s visoka-„Ti nisi biljka, ti si kaktus. Jako ružna imitacija mene savršenog.“
-„Eeej Đuro, nemoj tako“- branio ga Arthur-„Uvrijedit ćeš ga. Znaš kakav je.“
-„Tko je kakav?“- upitao je nedužno Porthos skidajući slušalice MP3-a s ušiju.
Đuro ga je samo blijedo pogledao i nastavio se drečat:
-„Kap, makni me od ovih luđaka!!“
komentiraj (8) * ispiši * #
13
petak
travanj
2007
...Samo petak... 13.
-"Kap, a zašto plačeš?"- upitala me Kapljica jedući marelicu.
Mala se sva zapackala od nje.
-"Daj da te obrišem"
-"Maaa ne moraš"- odmaknuvši se od mene rekla je to
onim svojim piskutavim glasom.
Gledala sam je sa zahvalnošću što postoji,
suznim očima dok je lizala prste, zamrljanim marelicom.
-"A zašto se sada smiješ?"- gledala me svojim velikim
crnim očima
-"Ma zar je bitno?"
Privukla sam je k sebi i zagrlila.
-"Znaš, čudna si ti osoba."
"A mala, jesi pametna"- mislila sam u sebi.
Nastavila je kopati po marelici sa prstima.
komentiraj (11) * ispiši * #
11
srijeda
travanj
2007
...O Pismu...
Pismo je nastalo jednog subotnjeg poslijepodneva. Ta priča je za ovaj natječaj Besteler
U početku sam mislila nešto ljubavno napisati. Možda koji drugi put.
Kao što ste vidjeli tj. pročitali, mogli ste zaključiti da se radi o djevojci koja ubija svoje roditelje, majku i očuha. I bježi. Isto tako, ova priča je puna osjećaja, vulgarizma (nadam se da vam se nisam zamjerila time. Ipak je u književne svrhe ).
Zašto sam napisala takvo nešto?
Prvi je razlog taj što imam za maturalnu radnju, temu koja u sebi sadrži zlostavljanja ("Obiteljsko zlostavljnje u književim djelima". Da, maturalna iz hrvatskog ). Imam četiri knjige u njoj. A to su "Dijete zvano "ONO", Dave Pezler- potresna priča o zlostavljanom dijetetu, "Ledene magnolije", Mirjana Moškrič- ispovijesti zlostavljane djevojčice, "Bucka", Janja Vidmar- iskaljivanje majke na kćeri pošto ona nije uspjela u manekenskom životu te "Rose Madder", Stephen King- zlostavljanje žene od strane muža.
Čak bi mogla reći da je Pismo nastalo od nekih dijelova iz tih romana. Nije mi bilo u cilju prepisivati. Jednostavno je tako ispalo.
Drugi razlog je taj što me živcira to nasilje. Pa ljudi mi živimo u 21. stoljeću. Nismo nikakvi primitivci. Ali očito je da neki jesu. Ići se iskaljivati na ženi. Ne znam primjer gdje se žena iskaljuje na muža.
Pa k vragu, idi se iskalit na onome tko ti je to nešto nažao učinio, a ne na druge koji nemaju veze s time.
Znate onu reklamu "Drugi put udari loptu..". Da, to bi mogli napraviti. Jer lopta ništa ne osjeća a ljudi da.
Sada znate razloge.
Ovu priču pročitao je moj razred. 
I jako sam im na tome zahvalna.
Oni su među prvima koji su pročitali. I profa iz hrvatskog je pročitala . I svima se svidjelo. Ali mislim da još to nije to. Moram se još malo brusit .
A kako je ovu priču ocijenio jedan sudac iz tog natječaja (inače, ima ih tri)?
"Elem: zlostavljanja, modrice, prcanje u mozak i čupanje kose, sve u prvom odlomku. Osamnaestogodišnjakinja? Pogodili ste! Emocije u Pismu su snažne, pisanje solidno, ali ne više od toga. Sigurno će biti bolje, nastavi li autorica pisati. Ne nastavi li, vidjet ćemo je za dvadeset godina kad se pisanja ponovi prihvati, nakon životne inventure."
Zahvaljujem na tom komentaru.
I vama zahvaljujem na tolikim komentarima. Nisam mislila da imam tako široku publiku.
Drago mi je da vam se svidjelo.
Ali ovo nije samo ubojstvo i ovo nije super. Ovo je, možda, samo dio koji se događa u našoj blizini. Osvrnite se...
Pozdrav
...kap...
Nadodano u 22:45
Ajd mi napišite u komentaru kak vam se sviđa novi dizajn.
Hvala...
komentiraj (10) * ispiši * #
08
nedjelja
travanj
2007
...Sretan Uskrs...
Sretan i radostan Uskrs želi Vam ...kap...
komentiraj (4) * ispiši * #
