...Antea...

Ukratko, Antea je cura koja me živcira. Mislim, tko mene ne živcira? Al ona me pogotovo.
Ona je čista suprotnost mene.
Kada ona puši, tada ja trčim po šumi. Kada je ona vani i navlači nekog dečka iza ugla, tada sam ja doma i čitam. Kada je doma…. Ona nije nikada doma.
Koliko sam ja brineta toliko je ona plava.
Uvijek je našminkana (e da mi ju je vidjeti u tri ujutro), i uvijek je u nekim haljinama, suknjama, što li već.
I da, ona je sestra Bimba.

Jednom je došla do mene. Kao čula je da pišem.
-„Hej“- rekla je to nekako skrušeno. Malo sam se iznenadila kada se pojavila na vratima moje sobe. Zamalo sam se zagušila jabukom koju sam jela. Bila je u trapkama. Još veće iznenađenje. U rukama su joj bili neki papiri.
-„Ovaj..“- nastavila je dalje prekidajući napetost- „Donijela sam ti neke tekstove.“
-„Tekstove?“- znatiželja me obuzela.
-„Da“- nasmijala se- „Inače, pišem. Neš tipa, kratki romani, ljubavni zapleti. U tom stilu“- nasmijala se iskreno.
Nisam mogla vjerovati. Cura koju baš i ne volim i koja mi se do sada činila probisvijetom, odjednom mi se učinila „velikom“. Od kada se tu doselila mislila sam da nemamo ništa zajedničkog. Zato sam je i izbjegavala, iako smo bile susjede. Kažem, razlika između nas bila je ogromna.
Pozvala sam je da sjedne pokraj mene. Dala mi je te papire i počela sam čitati. Dok sam to čitala, kružila je pogledom po sobi. Pogled joj je zastao na jedan zid koji je oblijepljen člancima te posterima naših rukometaša.
-„Pa i ti navijaš za naše rukometaše“- uzbuđeno se ustala te pošla do zida- „Ne mogu vjerovati. Do sada sam mislila da nemamo ništa zajedničkog. I vjeruj nisam se željela doseliti u ovu provinciju koju vi nazivate gradom. Ali sada mi je drago.“- nasmijala se i pljesnula rukama.
Izgledala je kao dijete kojem su dali tako dugo očekivani bombom. Nasmijala sam se zajedno s njom. A što sam mogla napraviti?