25
nedjelja
veljača
2007
"Zašto sam to što jesam"
Poslije cjelodnevnog čitanja „Stepskog vuka“, Hermana Hessea (po meni, i nije baš nekaj. Radije bi još jednom pročitala „Zločin i kaznu“ ili možda čak „Patnje mladog Werthera“) te razmišljanja o mojoj budućnosti (upisi na faks…
) i pitanja zašto uvijek sve mora biti tako komplicirano. i ne da mi se čitat "Čuvari" (btw. odlična kniga), odlučila sam malo švrljati po netu i kako inače, na blogu.hr, gledam najzanimljivije blogove (mislim, koji su trenutno "osvježeni" i koje bi voljela pogledati)tak sam došla sam do bloga ->Pegy i tamo vidjela naslov „Zašto sam to što jesam“
. U postu piše zašto je dala naziv blogu „Vjeruj u ljubav“ i zašto joj se si je dala nadimak „Pegy“ te poziva blogere da to naprave (slijedim njen primjer). I tak sam odlučila da pojasnim zašto baš ime bloga „Za sve su krive starke, kava i rukomet“ i zašto „unikatnaja“.
"Za sve su krive starke, kava i rukomet"- pa pošto volim pisati i skoro cijeli dan provedem razmišljajući što i kako nešto napisati, a ovaj naslov pao mi je napamet odjednom (kada sam išla uzimati kruh
). Prvo sam mislila napisati neku zbirku priča s tim naslovom (u njoj bi bile sadržane bilo kakve priče). Ali (uvijek taj prokleti ali) brzo odustanem od neke namjere (jedino ako nisam baš zagrizla za to
, al čini se da za ovo nisam
). I onda sam ga stavila kao za ime bloga, jer smatram da me opisuje. Donedavno sam počela nositi starke (mijenjam se ljudi), volim kavu te ne mogu proći u školu da je ne popijem. Uglavnom, ovisnik o kavi
. A rukomet obožavam!
Nisam propustila ni jednu tekmu naše repke na svjetskom. I bilo mi je žao kada su izgubili. A kome nije?? (i da najbolji igrači su mi Džomba i „ministar obrane“ Špoljarić, slatkica
). u biti cijeli naslov treba bi glasiti "zato što sam takva, za sve su krive starke, kava i rukomet". a to je malčice predugačak naslov
„Unikatnaja“, zvuči malo egoistično. Al uvijek sam htjela biti posebna, drugačija od drugih, imati nešto što drugi nemaju. Ono, nositi pehar kada najjači odustanu, na tron, pred svima da vide da sam posebnija od drugih. Snovi, samo snovi… A kada bolje razmislim, svi smo mi unikatni, posebni, imamo „ono nešto“.
Dizajn „loneliness“ može me isto opisati. Katkada se osjećam usamljenom, bez ikoga. „Sama na svijetu“… Al opet, volim biti sama, otići u svijet knjiga, u moj svijet (koji je inače plav a ne ružičast) i samo se prepustiti užitku.
I to je, društvo drago, to..
Ako netko ima želju napisati to, be my guest. 
komentiraj (4) * ispiši * #
19
ponedjeljak
veljača
2007
Bal vampira- 3.dio
Ta kamena ograda okruživala je mramornu terasu koja je bila osvijetljena ogromnim lampama koje su stajale kao nekakvi čuvari. U dvoranu vodile su stepenice te su na vrhu bile velika staklena vrata koja isto kao i ograda, bila okićena crvenim ružama. „Dobro da još i na krov nisu stavili ruže“- mislila sam u sebi. Sletjeli smo na terasu te se pretvorili u ljude. Svi su imali partnera/partnericu, osim mene. Ali na ulazu u dvoranu stajao je dečko plave kose i plavih očiju. Ni on nije imao pratnje, na moju veliku sreću. Čim je shvatio da nemam pratioca, ugrabio je priliku.
-„Drago mi je ja sam Luka“
-„Klara“- nasmijala sam se kao nekakva glupača
Luka je bio godina kao i ja. Bio je viši od mene za glavu. Imao je plave oči i plavu kovrčavu kosu. Bio je obučen kao i svi vampiri ali mu je nedostajao jedan detalj. Cilindar. To mi je bilo čudno. No, ubrzo sam zaboravila na cilindar. Pogađate zašto? Stolovi su se nalazili lijevo od staklenih vrata. Otpratio me do mojih te se upoznao s njima. Sjeo je k nama. Da tatu nisam opominjala pogledom, Luka ne bi ni sjeo kod nas. Dvorana je bila puna, a domaćin je bio toliko oduševljen svime da je cijelu noć bio opijen tolikim sjajem. Dvorana je bila okićena crvenim ružama (a čime drugim?), a na stropu se nalazio veliki luster koji je bio krivac zašto sam se osjećala kao da sam zatočena u nekakvoj svjetlici. U pozadini dvorane, s lijeve i desne strane, nalazila su se dva kamena stubišta, s crvenim tepihom, koja su se pri vrhu spajale te opet razdvajale te su vodile na prvi kat, gdje su se nalazile spavaće sobe domaćina. Ovo je bila posebna večer za našeg debeljuškastog i omalenog domaćina grofa Seppija. Naime, njegova kći Martina, večeras se treba zaručiti za baruna Andreja Tanhofnera. U tu čast priređen je ovaj bal, bal vampira.
Luka i ja smo plesali naveliko, kao i Lidija i Marko. Iako smo bili mlađi, mislim da nam je išlo bolje nego njima. Luka je bio izvrstan plesač. Primio me čvrsto oko struka, pokazujući time da sam cijelu večer njegova. Nisam se previše opirala. Pasalo mi je to. Voljela sam gledati njegove sjajne plave oči, bijelo lice i plavu kosu. Bio je savršen za mene. Željela sam ga, iako smo se susreli prvi puta.
Na red je došla i prošnja buduće barunice Martine Tanhofner. Glazba je utihnula. Pogledi su bili uprti u stubište. Moj pogled bio je uperen u Luku. Pogledao me i nasmiješio mi se. Grof i grofica Seppi te buduća barunica Martina, spustili su se s prvog kata, desnog stubišta. S lijevog, spuštali su se barun i barunica Tanhofner te barun Andrej. Obje obitelji zaustavile su se na mjesto gdje su se stubišta spajala. Izmijenili su nekoliko riječi te je Andrej izvadio bijelu kutijicu na kojoj se nalazio grb obitelji Tanhofner. Otvorio je kutijicu a iz nje je zasjao dijamantni prsten. Naravno, Andrej je bio na jednom koljenu. Jedno je on, od svih vampira, bio obučen u bijelo odijelo koje mu je izvrsno stajalo. Martina se sva topila u plavoj svjetlucavoj haljini. Kako romantično! Grofica Seppi nije mogla a da ne ispusti suzu. Pitam se, kako će onda na vjenčanju plakati? E to stvarno ne želim vidjeti.
Stavivši Martini prsten, Andrej ju je strasno poljubio. Dvoranom je zapljusnuo veliki pljesak. Novi zaručnici spustili su se zajedno u dvoranu gdje su im čestitali. Luka me primio za ruku, očekujući da će početi glazba. No umjesto toga, dogodilo se veliko iznenađenje. Na mjesto gdje su gdje su bili, sada već zaručnici, došli su moji rođaci. Moja teta i ujak te s njima moji roditelji, blistajući od sreće. Uzvanici su, kao i ja, ostali zatečeni. Ne, prije iznenađeni. Stajala sam otvorenih ustiju, nesvjesna gledajući što se događa. Nisam ni primijetila da sam se približila Luki te jače stisnula njegovu ruku koja je, do maloprije, čekala za ples.
komentiraj (23) * ispiši * #
13
utorak
veljača
2007
pa..
Dok čekate treći nastavak "Bal vampira".. stavit ću vam jednu pjesmu koju sam napisala jednom frendu... koji mi se uvukao pod kožu i sada me peče
kao neka rana koje se ne možete riješiti... samo šala.. ...i ja sam njemu kao rana...
ova je pjesma kao i "Kap" na Lidranu.. inače, prvi put sudjelujem na lidranu za pjesme...
nadam se da će vam se svidjeti.. a ako ne... znate gdje su komentari
pozzz
Prijatelju…
Koliko si ono rekao da postoji šahovskih varijanata?
Šaram po bilježnici, mislim na tebe… Bah, puknuo mi špic, napravljen od grafita…
Rekao si da ti izgledam ko' bebač… Simpa ti je to….
…Faster Harder Scooter…
Tebi je dobra I Shot The DJ..
Gledam svoje medalje na zidu, kako bi bilo da ih ti vidiš?
Hrvatska me podsjeća na čekić, tebe?
Ice je pokraj „Bucke“
Imam temperaturu, nije visoka.. ne brini…
„Njupajmo zajedno“ = Winterfresh
Ti si filozof.. Pišem ti pjesmu dok čekam da snijeg padne… Voliš li ti snijeg?
Ispisujem svoje ime, tvoje ne smijem… ne želim da saznaju tvoje ime…ljubomorna sam… Čuvam to…
Grčka je lijepa zemlja, znaš li to?
Dee Dee= moj mačak s velikim ušikama…
Lividraga se nalazi pokraj Gerova
Oči mi se polako mute
Karlovac, grad na četiri rijeke, znaš koje su? ja da…
I je veznik…
I tko je rekao da ću zaboravit pojest pizzu u pećnici?
P.S: Prijatelju... sretan ti novi dan
komentiraj (28) * ispiši * #
09
petak
veljača
2007
Bal vampira- 2. dio
Bilo je pola tri u noć kada sam se probudila, odnosno, probudilo me Lidijino gurkanje i zvanje moga imena:
- Klaro, Klaro! Ustani! Zakasnit ćemo! Idemo!
- Zar je već vrijeme?- upitala sam pospano, a Lidija je izašla iz sobe shvativši da sam se probudila. Crna, sa odsjajem ljubičaste, haljina čekala je da zablista u punom sjaju, viseći na vješalici. Haljina je na prvi pogled bila jednostavna, uska od vrata do struka, a šira od struka do gležnjeva. Još se malo vukla po podu. Cijela je haljina bila svilena osim gornjeg djela koji je od vrata do grudi bio čipkast. Rukavi su se postepeno širili od ramena do zgloba ruka. Na zglobovima je bilo najšire, što se, naravno, podrazumijeva a na kraju svakog rukava visile su crno ljubičaste vezice. Svoju dugu, razbarušenu kosu, stavila sam u pundžu (teškom mukom) te pustila da mi jedan uvojak visi preko lica. Pošto sam neiskusna u šminkanju, dopustila sam Lidiji da to obavi. U stilu haljine, takvi su mi bili i kapci očiju te usne, crno ljubičasti. A ni cipele, više nalik na sandale, nisu zaostajale. Crne sa niskom potpeticom.
- Čekamo te vani- rekla je dotjerana Lidija te izašla. Obučena u prekrasnu plavu, više tamnu nego modru haljinu, te sa kovrčavom spuštenom kosom izgledala je prirodno, opušteno.
- Još samo jedan pogled u ogledalo i mogu ići- stala sam pred ogledalo i nasmijala sam se sama sebi.
- Ah.. Baš sam glupa- gledala sam u prazno ogledalo- Mi nemamo odraz u ogledalo. Mi smo vampiri. Još jednom sam se nasmijala svojoj zaboravljivosti. Uzela sam dugi crni ogrtač sa kapuljačom i izašla.
U donjem hodniku susrela sam tetu i ujaka kako nešto potiho govore. Čim su me spazili odmaknuli su se jedan od drugoga. Gledala sam ih zbunjeno. Ujak mi je nešto želio reći ali ga je prekinula moja mama došavši u hodnik. Tetu i ujaka gledala je ljutito a meni se obratila posve prirodno, sretno:
- Napokon da si spremna. Moramo se požuriti ili ćemo zakasniti. Što misliš? Kako mi stoji ova nova haljina?- rekla je okrećući se oko svoje osi. Haljina joj je predivno stajala. Rasta je kao i ja, samo je krupnije građe. Tamnozelena haljina, sa rukavima kao i mojima, jer su tako sve vampirice morale nositi. Još sa dignutom kosom izgledala je kao princeza koju su njezine osobne frizerke uređivale cijeli dan. No, poznavajući svoju mamu, sredila se u pola sata bez ičije pomoći. Na tome joj je zavidjela moja teta kojoj bi trebalo dva dana da se spremi i još joj ne bi bilo dobro. Sada je obučena u crvenu haljinu, sa crvenim cipelama na visoku petu. Kosa joj je bila spuštena i ispod oka je gledala moga ujaka. Ujak je bio nestrpljivi očima je tražio mjesto gdje će mu se pogled zaustavit. Očito da mu je bio neugodno pred tetinim pogledom. Obučen u crno odijelo te zagrnut crnim ogrtačem koji je sezao do struka i unutra obložen crvenom bojom. Tako su se vampiri, kao i vampirice sa širokim rukavima, morali dotjerati za svečane događaje. U rukama je nervozno vrtio cilindar te kada bi ga stavio izgledao bi kao pravi kavalir.
- Mama- smijući se rekla sam joj- Ti večeras nećeš ni sjesti, svi će željeti plesati s tobom. Tata će biti ljubomoran.
- Tko će biti ljubomoran?- začuo se tatin duboki glas, naravno, šaleći se. Pogledao je mamu. Uspravio se te uozbiljio. Počeo ju je ozbiljno promatrati od glave do pete. Svi smo čekali što će reći na mamin look. Obučen kao i ujak al je mršaviji i viši, samo što je na glavi imao cilindar, izgledao je puno starije i ozbiljnije nego što je bio. Nakon trenutka šutnje, uzeo je maminu ruku, okrenuo ju je za 360 stupnjeva. Mama skoro nije pala, al to je tata kao pravi kavalir spriječio time da ju je strasno privio k sebi i rekao joj potiho:
- Vi ste, gospođo, cijelu večer moji. Pazite, samo moji- ona ga je pogledala zaljubljeno a on ju je tako vatreno poljubio. Mislim da je i iskra pala na pod. Teta i ujak su pocrvenili do ušiju a ja, navikla takvim scenama, samo sam se nasmijala. Pitala sam ujaka gdje je Lidija. Odgovorio mi je, nekako uzbuđeno, da su Marko i ona išli ranije da nam potraže mjesta. Zatim smo i mi krenuli.
- Dame imaju prednost- rekao je tata udvarajući mami. Ujak i teta su se pogledali, kao da su htjeli reći „To je to“. Na ulici nije bilo nikoga. Samo je jedna svjetiljka radila tikove. Ispred vrata stali su moji roditelji raširenih ruku. Napravili su trzaj u laktovima i pretvorili se u šišmiše. Zatim ja. Obožavala sam letjeti. To je bilo nevjerojatno od kada sam saznala da sam vampir. Trznula rukama, kao i moji roditelji, i pretvorila sam se u šišmiša. Poslije mene slijedio je „par iz snova“, a tko drugi nego teta i ujak. Mogla sam se okladiti da nešto muljaju. Jer teta nikada ne bi mogla ni pogledati čovjeka kao moga ujaka, a ujak, kada bi bio zaljubljen bio bi nestrpljiv i bilo mu je neugodno, kao maloprije na hodniku. Kada smo napravili preobrazbu krenuli smo prema dvorcu gdje se održavao bal.
- Jeah… I feeellll sooooo goooood!!- pjevala sam dok sam izvodila svakakve vragolije po zraku .
- Klara!- viknula je mama- Prestani, pokvarit će ti se frizura!- mama i nije baš oduševljena letenjem. „Kao da mi se već nije pokvarila!“ mislila sam u sebi te sam prestala i ponašala se pristojno kao što i pristoji mladoj dami. Pri letenju pridružili su nam se mamini prijatelji. Nitko nije vodio nikakav razgovor. U toj šutnji doletjeli smo do dvorca. Dvorac je bio smješten na visokoj stijeni te nikakve ceste nisu vodile do njega. Bio je nedostupan smrtnicima. Dvorac je postajao sve veći. Nalik je na naš Trakošćan, možda malo veći. Razlika je u tome što je oko ovog dvorca stavljena kamena ograda. Oko kojeg su se motale crvene ruže.
komentiraj (18) * ispiši * #
08
četvrtak
veljača
2007
Bal vampira- 1.dio
-Pet! četiri! Tri! Dva! Jedan!! Sretna Nova godina! ! ! – vikali su moji doma punim glasovima držeći u rukama blistave čaše koje je mama dva dana glancala da bi mogli piti šampanjac koji je jedva koštao 30 kuna. Naravno, i ja sam pila šampanjac. Iako mi je 17 godina natočili su mi samo pola čaše.
„A dobro!“- mislila sam u sebi- „Meni neće biti sutra slabo. Jel' tako ujače?“- smješkajući se, gledala sam na ujaka koji je bio poprilično pijan iako je popio samo dvije pive, čašu vina i sada čašu šampanjca. Gledajući njegovu malu pojavu nisam mogla zamisliti kako može naređivati ljudima višim od njega metar. Po zanimanju je arheolog tako da je vidio svijeta koliko ja neću nikada. Njegove crne oči gutale su moju tetu, tatinu sestru, inače jako antipatičnu ženu koja misli da je najpametnija na svijetu a ostali ništa ne vrijede i da joj samo oduzimaju kisik, njegova crna kosa puna gela blistala je na slabom svijetlu kao lampice na našem boru. Obrazi su mu bili crveni kao da je došao izvana. Njegovi crni brkovi skrivale su njegove usnice koje su smiješile svaki puta kada bi mu se ponudilo nešto za jesti ili kada bi pogledao moju tetu odnosno njen dekolte. Obučen u neku šarenu košulju i neke smeđe hlače koju su mu bile pretijesne, s jednom rukom u džepu a u drugoj ruci držeći praznu čašu od šampanjca, teturajući se, približavao se mojoj teti. Teta, inače jako ozbiljna žena koja nikada nije izlazila van sada je bila pijana, rekli bi kao majka (ovdje bi radije upotrijebila izraz, pijana kao krava, što inače i jest). Visoka oko 180 cm, obučena u dugačku crvenu haljinu s dubokim dekolteom i na onim crvenim cipelama kojima je peta visoka najmanje 10 cm, i još sa crnom kosom, inače je plavuša, koja je bila u punđi a sada poslije dočeka bila je razbarušena što inače nije njezin stil te smijući se onim bahatim smijehom sjedila je kraj mene i davala mi neke „savjete“ oko muškaraca, dok me gledala onim njenim crnim očima koju su izdavale njezinu veliku otmjenost a istodobno i neiskusnost u životu.
- Draga moja, svi muškarci su ti.. hehe.. štuc.. svinje!- rekla je to svojim „otmjenim“ glasom, gledajući na mojeg strica koji se trenutno približavao.
„Da, da, teta. Znam ti ja to. Ah, evo i strica, napokon da me netko izbavi. To striko, najjači si!“ – mislila sam u sebi dok je moj tetak, s onim crvenim nosom kao prvi jelen Djeda Mraza, prilazio mojoj teti.
- O, šurjakinjice! Kako ste mi danas?- smijao se tetak gledajući je svojim pijanim očima
- Dobro sam, a kako si mi ti moj najdraži šurjače?
„Vou, moja teta se ulizuje mojem stricu!? Pa to je nešto nečuveno, lijepo mi je počela Nova godina! Ali, moja otmjena teta i moj razbarušeni ujak… ajde nek' im bude.“ – mislila sam u sebi, gledajući moje rođake kako se smješkaju jedan drugome- „Možda bude još nešto od toga.“
Maknula sam se od njih jer se ujak uvukao do moje tete. Išla sa do svoje zamišljene sestrične koja je sjedila sama u dnevnoj sobi sa čašom šampanjca. Bilo mi ju je žao gledati samu jer je ona vesela osoba. Bila je viša od mene kojih pet centimetara, imala je lijepe crne oči i dugu crnu kosu. Trenutno je bila sama jer je njezin zaručnik bio na Wc-u, odnosno u njemu, ako me razumijete.
- Lidijo- tako se zvala moja sestrična- Zašto nisi sa drugima u kuhinji, tamo se slavi na veliko?
Inače po struci pravnica, sada je govorila opušteno,a ne kao u sudnici kada bi trebala dobivati parnice kada je govorila oštro i vatreno.
- Spava mi se i čekam Marka pa da idemo doma. – nasmijala mi se i pritom pokazivala svoje bijele zube. Njen zaručnik i ona bili su mi najljepši par na svijetu i jako su se voljeli, te u ovih 7 godina, koliko su bili zajedno, ostali su vjerni jedan drugome. Marko je bio pravi veseljak iako se to na njemu ne opazi jer je vrlo ozbiljan i tih, a kada dođe kod nas uvijek smije se i priča na veliko. Upravo je ušao Marko, bljeđi nego ikada. Pozdravili su se te otišli. Uskoro sam i ja otišla u svoju „veliku“ sobu. Inače, moja soba je bila na drugom katu, tamo se nalazio još jedan stan, potpuno prazan, koji imao kuhinju i jednu veliku sobu i naravno moj kutak, gdje sam boravila većinu vremena. Po stepenicama išla sam teturajući. Očito da mi je i pola šampanjca bilo previše. A moglo biti da mi je i od same pomisli na druženje tete i ujaka bilo slabo. Do sobe imala sam proći mali hodnik, kuhinju i jednu malu prostoriju u kojoj smo držali stari namještaj. S desne strane te sobice nalaze se vrata iza kojih je moja soba, odnosno polutavan, jer je s jedne strane zid a s druge krov, koji ne seže do samoga poda već je podignut pola metra. Tako da se ispod njega smjestio moj krevet, vječno nepospremljen. U podnožju kreveta nalazi se mali ormar za robu, na kojem je svjetiljka koja je obasjava pola moje sobe. Isto tako, tamo se nalazi i stolica na koju stavljam robu koju bi se presvukla. Sada je ta stolica bila puna robe koju je trebalo posložiti. Obećala sam mami da ću je pospremit još prije dva tjedna, ali kako se kaže :“Obećanje ludo radovanje“. Nasuprot kreveta nalazi se radni sto (vječno nepospremljen) na kojem se nalazi prijenosni kompjuter te hrpa knjiga i malih nepotrebnih stvari koje mi ne trebaju, a ovdje stoje samo da bi sakupljale prašinu. Iznad stola nalazi se ogroman poster Van Helsinga. To mi je jedan od najboljih filmova. Stalno zamišljam da se nalazim u njegovo doba te da zajedno lovimo vampire, vukodlake. Kakva bi to bila soba da nema prozora? Ipak volim svjetlost tako da imam jedan mali prozor koji se nalazi lijevo od radnog. S njega imam pogled na susjedova ulazna vrata i unutrašnjost dnevnog boravka. Tako da mogu gledati što moji susjedići rade. Sada su stavili neke zavjese tako da ih više ne mogu vidjeti. Samo njihove sjene. Zaključila sam da su vrlo nemirni. Stalno se šeću po dnevnom. Zaboravila sa, jedan mali, ali za mene bitan detalj koji je činio moj, tako zvani, polutavan. Čim uđete, na desno, u moj sobičak, možete se vidjeti u velikom ogledalu. Jednostavno, volim ogledala. Visoko je i široko.
Fiju, napokon u sobi. Presvukla sam se u pidžamu koju mi je baka dala za svetog Nikolasa te se legla u krevet. Nisam stigla ni razmišljat o lovu na vampire s Helsingom, kad sam utonula u san kojega ni top ne bi probudio.
komentiraj (8) * ispiši * #
Hallo...
pa evo.. rekla sam da ću stavljat neke priče. započet ću sa jedom pričom koju sam napisala prije godinu dana. "Bal vampira", tako je ime ovoj priči. Inače, ova je priča bila za jedan natječaj, ali nije dobro prošla...
i bila sam malo u komi.. al i to je prošlo...
Odlučila sam je staviti na blog iz razloga jer želim da uživate u toj priči, da objavim naciji moju maštu (ehehehehee ) a istodobno da je i iskritizirate .. neću ništa zamjerit
Izvukla sam je iz starog kompa i još je moram prepisati tako da, najvjerojatnije, neću staviti odma drugi dan nego kada će biti napisano.. a možda će i odma drugi dan biti.. ko zna
ne znam koliko će biti dijelova.. al se nadam malo
pozdrav....
komentiraj (2) * ispiši * #
07
srijeda
veljača
2007
Pismo moja...
Pismo moja iscidi san dušu u tebe
I pustija te u svit zbog ljubavi moje
Nesritne da mi svitliš put dok tražim je
Svu lipotu svita ja stavija san tu
U ovu šaku riči u moju nevolju
I sudbinu da mi svitliš put dok tražim je
Jer ova duša dalje bez nje više ne može
Pismo moja leti mi do nje
I šapni joj riči najlipše
Da još uvik nosin za nju
Po sri srca živu ranu
Koja samo ona ličit zna
Svu lipotu svita ja stavija san tu
U ovu šaku riči u moju nevolju
I sudbinu da mi svitliš put dok tražim je
Jer ova duša dalje bez nje više ne može
Pismo moja leti mi do nje
I šapni joj riči najlipše
Da jos uvik nosin za nju
Po sri srca živu ranu
Koja samo ona ličit zna.....
Oliver Dragojević
ova mi se pjesma mota po glavi danas cijeli dan pa sam je morala.. da, morala.. stavit na blog
uzela sam je sa jednog foruma.. ne znam točno koji, al dobro mi je došao 
mislim, pjesma je fantastična...
al kada to pjeva klapa... ajme... kako je to dobro...
stvarno lijepo... fantastično.... morate to čut...
šteta što klapa nije pjevala nešto od Gibonnija.. al i ova pjesma je supperr...
presuper... tako je lijepa.. iako jednu osobu živciram s time.. baš me briga....
komentiraj (10) * ispiši * #
06
utorak
veljača
2007
...Kap...
Nisam Ujević, nisam Matoš.
Nisam Tadijanović niti Kovačić.
Ne znam pisati, ne znam govoriti.
Znam tek jedno. Volim pisati. Volim govoriti.
Neću biti kao oni niti želim biti.
Želim izraziti svoje osjećaje. Zabilježiti ih.
Možda se netko poželi i mojih pjesama, pisane u kasnu noć.
Nisam Dostojevski, nisam Tolstoj.
Nisam Brlić- Mažuranić niti Koontz.
Ja sam samo kap što čini vodopad koji nježno pada
U jesensko poslijepodne.
Samo kap koja voli ući u svoj svijet maštanja
I kap koja voli pisati i voli govoriti.
Nisam, niti ću biti kao oni.
Samo sam kap.
Tako malena a s toliko puno snova.
P.S. ova pjesma je razlog zašto se moj blog tako zove.. i zašto se tako nazivam....
komentiraj (2) * ispiši * #
6. veljače...
ovo je moj novi blog...
i happy saaaaam
pa ovako... na ovom blogu pisat ću o onome što ja najviše volim a to su KNJIGE!!! ne mislim na one za učenje....
ma znate na što ciljam.....
isto tako, ovdje će se naći moje pjesme i priče... pa ih slobodno iskritizirajte koliko gooooood možete
idem još malo uređivati blog...
pozdraaaaaavvvvvv
komentiraj (4) * ispiši * #
