|
Ovo je jedan stari tekst koji sam nedavno iskopao iz tone smeća koje imam u kompu. Tekst je posvećen curi zahvaljujući kojoj sam odlučio sačuvati tekstove koje sam napisao (jer nekad sam ih odmah brisao -ne pitajte zašto), a po novome i dijeliti sa svijetom ono što napišem. Ovaj pseudonim pod kojim se prestavljam je isto njena zasluga, ne znam jeli uopće toga svjesna.
-----
----
---
--
-
Otrovan sam surovom i neukrotivom stvarnošću. I moje oči su pune blata kao i svima ostalima. Sve se svodi na pipkanje u mraku i nepoštenu nadu. Nekad su mene rado pitali za mišljenje i savjete, što mi je jako laskalo i uvijek sam rado pomagao koliko sam znao, umio i mogao. Do sada. Kako nekoga navesti na pravi put kad si i sam slijep?
Uvijek sam u savjetovanju bio oprezan, ne govorim dvosmisleno, jako slikovito, često objašnjavam poput djetetu uz sve dužno i zasluženo poštovanje. Velika je to odgovornost što rijetki cijene. I meni katkad zatreba dobar savjet i sva sreća da sam okružen kvalitetnim ljudima koji mi mogu pomoći i koji su voljni. Hvala im za to.
Svi su ljudi po rođenju jednaki, ali mali je broj onih koji uspiju prevladati taj urođeni nedostatak...
---
Dosta mi je crnjaka. Svaki put kad krenem pisati uhvatim se kako mi prsti bježe u destruktivne vode. Iskreno, ne znam što pišem sve dok na kraju ne pročitam što je ispalo. Poput opsjedanosti.
Upravo me prijateljica nazvala i prekinula, a najvjerojatnije i spasila večer. Dva teksta koja bi inače obrisao odmah nakon čitanja, ovaj puta neću, zahvaljujući njoj. Neka ih sama čita jer me jednom pitala zašto brišem. Marina izvoli i hvala ti.
A pseudonim koji sam dobio, ma koliko god da je nekima odbojan i mrzak, sad ne mogu pronaći pravi i bolji opisni pridjev za njega, zadržat ću ga jer djeluje mi poput imena nekog antijunaka, a tako se upravo i sam osjećam. Stoga od sada sam
Unholy
|