Quote
utorak , 31.12.2013.Sometimes when you look back on a situation, you realize it wasn't all you thought it was. A beautiful girl walked into your life. You fell in love. Or did you? Maybe it was only a childish infatuation, or maybe just a brief moment of vanity.
Henry Bromel, Northern Exposure, The Big Kiss, 1991
komentiraj (0) * ispiši * #
Naposljetku
subota , 28.12.2013.Ne podsjećaj me na moje slabosti.
Ne želim se sjećati sebe slabe, gledati kako sam pokleknula.
To ćemo zaboraviti, izbrisati. Nije potrebno da ostane u sjećanju. Ne želim.
Neka to ostane u prošlosti.
Svi smo mi ludi. Samo što jedni svoju ludost proživljavaju u sebi, drugi je dijele
sa sebi sličnima, treći sa cijelim svijetom. Ludost znači osjećati i osjećaje prenositi.
Pa pobogu, osjećamo sto stvari u danu. Ja, primjerice, mislim da sam osjetila svaku travku
na ovom svijetu u posljednjih 5 dana.
Toliko je malo toga napisano !!! (Kako mi je žao...imala sam riječi tolike snage)
Sinoć sam rekla puno riječi, a nijednu nisam čula.
Želim se sjećati ljepote.
Još je jučer bila tu dok nije počela jenjavati.
Najdraža mi noć u životu, bila mi je misao, slovo... Sad je valjda prošla.
Nema je. Ne osjećam tu ljepotu više.
Prošla su strujanja duhom i tijelom. Kao kad navlačiš nešto gumeno
i ono na kraju pukne.
Nisam htjela da prođe. Htjela sam tu ljepotu živjeti svaki dan. U zanosu
kročiti zemljom. U zanosu pričati i biti zanesen.
Htjela sam pisati o svemu što se desilo. Opisati večer, grad, nju, riječi, dodire.
Samo zato da mi ostane u sjećanju. Zašto nešto tako divno ne zaslužuje biti zapisano?
Ne mogu. Danas sam prazan stup. Danas sam trula, izmučena.
Bojim se da ću to postati. Bojim se da sam postala čovjek koji je sinoć pustio sebe.
Znaš ono, držiš svoje sve u rukama, sebe, osjećaje, misli i onda...pod svim tim teretom
svojih misli, osjećaja...otvoriš dlanove i ...bum.
Sada. Kada sam to. Kada sam takva. Budimo iskreni - koristiš me.
Ja ću tebe, nadam se, koristiti...još neko vrijeme. I onda ćeš mi ispasti iz dlanova,
kao što sam sama sebi ispala.
Riječi su mi mutave. Moje riječi mi nemaju više snagu. Svejedno.
komentiraj (0) * ispiši * #
Dim
petak , 27.12.2013.Sam sam,
Sam sam sa sobom.
Ne postoje te daljine
O kojima su pricali.
Da prelaze granice
Da su sjajne,lijepe i drage.
O boze kako sam sam
Zar duse nema na svijetu
Kao sto je ta?
Zar je stvorena sam jedna
Kako bih tugovao
Sanjao,pisao.
Zar je jedna dovoljna
Da boli, da gusi, da grci.
Napisao bih
Pjesme i pjesme,
Koliko je samo rijeci u meni!
Pa nisam ni slutio
Da je moglo toliko ostati
Od onoga istog srca
Sto je nekada tako trulo izgledalo.
Zivio bih samo da tugujem
Da nosim pero i list
Putujem kolodvorima
Mracnim sumama
Pustim ulicama
Samo bih zivio da pisem o ljepoti.
O njoj.
komentiraj (0) * ispiši * #
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
četvrtak , 26.12.2013.Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda, Ljubavna pjesma
Tiho je. Samo u tišini mogu pisati. Smetaju mi zvukovi, smetaju mi ljudi. Sada je tiho.
Proždire me bol. Osjećam nešto užasno teško na svojim prsima. Nešto što se steže svaki put kada pomislim na nju. Mislim često. Stalno. Mogla bih hodati, pod mjesečinom, satima i razmišljati o njoj. Razmišljati o onome što se dogodilo i kako je to sve završilo. O boli koju sam vidjela u njenim pokretima. O svojoj boli.
Bila je crvena točka u tom crno-bijelom svijetu.
Ona ima predivnu dušu. Čistu i obzirnu. Njezino tijelo premazano je dobrotom. Ona je dvije različite osobe.
Bila je hladna, bezobzirna, bezobrazna. Sa mnom je bila... sa mnom je zračila ljudskošću, velikom ali predivnom tugom, očaravajućom neizmjernom ljubavlju prema ljudima...prema stvarima. Prema knjigama, prema poeziji...
Toliko je zračilo da...da nisam vjerovala da je ljudsko biće. Da postoji. Da je stvarna.
Kao da je prstima lagano otvarala moje srce. Onako nježno bez prisile počelo se topiti pred njom. Počelo je kucati sve lakše i lakše i sve manje i manje, kao da će stati. Da mi neće umrijeti? Mislila sam da lebdim. Da ju gledam s visine. Od njenih riječi sam otplovila. Odzvanjale su u mojoj glavi - tako predivne. Nikada nisam čula ljepše riječi. Nikada ih nisam osjetila! Da! Osjetiti riječi...nikada do sada. Tople, meke, lagane riječi strujale su mojim žilama. Svaka bi se usadila u misli, svaka bi našla mjesto negdje u sklopu moje glave. Svaka bi bila divnija i jasnija od one prije! Što sam radila sve ovo vrijeme? Zar me nikada riječi nisu toliko takle? Riječi o ljudima, o pjesmama...
Voljela bih ju slušati kako priča. Slušati satima. Slušati i gledati njezino lice - iscrtano tako lijepom boli. Iscrtano, išarano nježnim pokretima. Jačina kojom govori i sve što je držala u sebi ikada...izašlo je. Pojavilo se, tolikom snagom, tako vatreno, žarko, svijetlo, ali mračno. Ono što je rekla...ono što je pričala - nebih mogla ni zamisliti kako će to ispričati. Nedostaju mi te riječi. Nitko nikada nije tako pričao...
"Nisam ovo nikome nikada rekla." govorila je. "Sviđaš mi se.Ja to trenutno ne trebam." bolno. "Kada odem, otišla sam." rekla je. Pogledi nam se nisu dijelili do jutra. Usne nam se nisu dijelile. Znala sam da će otići - i otišla je. I otišla je.
I otišla je. Više nije tu.
Nakon tih riječi - svaka druga riječ je bezvrijedna. Svaka druga je prazna, jadna - nije dostojna slušanja.
Nijedna riječ više nije dostojna slušanja. Nijedna riječ više nije dostojna pisanja.
komentiraj (0) * ispiši * #
Dodir
srijeda , 25.12.2013.Hodala je po meni na prstima
nisam znao
zapravo nisam mislio
da je moguće da se netko
može tako lako
tako skladno
kretati
gubio sam se u njenim pjesmama
prelazio sam granice
nemogućih područja
nesnivanih izgleda, hladnih predjela.
drhtavi glasovi pomicali su me
kao da sam napravljen od perja
kao da sam nešto sasvim lako
sasvim jednostavno
tada sam mogao biti vjetar
mogao sam biti list
letio bih s njom
kružio bih oko njenih misli
doticao bih se njene kose
pa bih padao od snage te blizine
kao što bih pao svake jeseni
ja sam tužna zemlja
crna i hladna
ja sam zemlja po kojoj ona hoda
komentiraj (0) * ispiši * #
