Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.


Pablo Neruda, Ljubavna pjesma



Tiho je. Samo u tišini mogu pisati. Smetaju mi zvukovi, smetaju mi ljudi. Sada je tiho.

Proždire me bol. Osjećam nešto užasno teško na svojim prsima. Nešto što se steže svaki put kada pomislim na nju. Mislim često. Stalno. Mogla bih hodati, pod mjesečinom, satima i razmišljati o njoj. Razmišljati o onome što se dogodilo i kako je to sve završilo. O boli koju sam vidjela u njenim pokretima. O svojoj boli.

Bila je crvena točka u tom crno-bijelom svijetu.



Ona ima predivnu dušu. Čistu i obzirnu. Njezino tijelo premazano je dobrotom. Ona je dvije različite osobe.
Bila je hladna, bezobzirna, bezobrazna. Sa mnom je bila... sa mnom je zračila ljudskošću, velikom ali predivnom tugom, očaravajućom neizmjernom ljubavlju prema ljudima...prema stvarima. Prema knjigama, prema poeziji...
Toliko je zračilo da...da nisam vjerovala da je ljudsko biće. Da postoji. Da je stvarna.

Kao da je prstima lagano otvarala moje srce. Onako nježno bez prisile počelo se topiti pred njom. Počelo je kucati sve lakše i lakše i sve manje i manje, kao da će stati. Da mi neće umrijeti? Mislila sam da lebdim. Da ju gledam s visine. Od njenih riječi sam otplovila. Odzvanjale su u mojoj glavi - tako predivne. Nikada nisam čula ljepše riječi. Nikada ih nisam osjetila! Da! Osjetiti riječi...nikada do sada. Tople, meke, lagane riječi strujale su mojim žilama. Svaka bi se usadila u misli, svaka bi našla mjesto negdje u sklopu moje glave. Svaka bi bila divnija i jasnija od one prije! Što sam radila sve ovo vrijeme? Zar me nikada riječi nisu toliko takle? Riječi o ljudima, o pjesmama...

Voljela bih ju slušati kako priča. Slušati satima. Slušati i gledati njezino lice - iscrtano tako lijepom boli. Iscrtano, išarano nježnim pokretima. Jačina kojom govori i sve što je držala u sebi ikada...izašlo je. Pojavilo se, tolikom snagom, tako vatreno, žarko, svijetlo, ali mračno. Ono što je rekla...ono što je pričala - nebih mogla ni zamisliti kako će to ispričati. Nedostaju mi te riječi. Nitko nikada nije tako pričao...

"Nisam ovo nikome nikada rekla." govorila je. "Sviđaš mi se.Ja to trenutno ne trebam." bolno. "Kada odem, otišla sam." rekla je. Pogledi nam se nisu dijelili do jutra. Usne nam se nisu dijelile. Znala sam da će otići - i otišla je. I otišla je.
I otišla je. Više nije tu.

Nakon tih riječi - svaka druga riječ je bezvrijedna. Svaka druga je prazna, jadna - nije dostojna slušanja.
Nijedna riječ više nije dostojna slušanja. Nijedna riječ više nije dostojna pisanja.