Marketing
Naposljetku
Ne podsjećaj me na moje slabosti.
Ne želim se sjećati sebe slabe, gledati kako sam pokleknula.
To ćemo zaboraviti, izbrisati. Nije potrebno da ostane u sjećanju. Ne želim.
Neka to ostane u prošlosti.
Svi smo mi ludi. Samo što jedni svoju ludost proživljavaju u sebi, drugi je dijele
sa sebi sličnima, treći sa cijelim svijetom. Ludost znači osjećati i osjećaje prenositi.
Pa pobogu, osjećamo sto stvari u danu. Ja, primjerice, mislim da sam osjetila svaku travku
na ovom svijetu u posljednjih 5 dana.
Toliko je malo toga napisano !!! (Kako mi je žao...imala sam riječi tolike snage)
Sinoć sam rekla puno riječi, a nijednu nisam čula.
Želim se sjećati ljepote.
Još je jučer bila tu dok nije počela jenjavati.
Najdraža mi noć u životu, bila mi je misao, slovo... Sad je valjda prošla.
Nema je. Ne osjećam tu ljepotu više.
Prošla su strujanja duhom i tijelom. Kao kad navlačiš nešto gumeno
i ono na kraju pukne.
Nisam htjela da prođe. Htjela sam tu ljepotu živjeti svaki dan. U zanosu
kročiti zemljom. U zanosu pričati i biti zanesen.
Htjela sam pisati o svemu što se desilo. Opisati večer, grad, nju, riječi, dodire.
Samo zato da mi ostane u sjećanju. Zašto nešto tako divno ne zaslužuje biti zapisano?
Ne mogu. Danas sam prazan stup. Danas sam trula, izmučena.
Bojim se da ću to postati. Bojim se da sam postala čovjek koji je sinoć pustio sebe.
Znaš ono, držiš svoje sve u rukama, sebe, osjećaje, misli i onda...pod svim tim teretom
svojih misli, osjećaja...otvoriš dlanove i ...bum.
Sada. Kada sam to. Kada sam takva. Budimo iskreni - koristiš me.
Ja ću tebe, nadam se, koristiti...još neko vrijeme. I onda ćeš mi ispasti iz dlanova,
kao što sam sama sebi ispala.
Riječi su mi mutave. Moje riječi mi nemaju više snagu. Svejedno.
Post je objavljen 28.12.2013. u 12:08 sati.