... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Lipo je Renata počela svoj mandat ka ravnateljica Gradske knjižnice, vidi se da su, makar ča se kulturni događanja tiče, zapuvali novi vitrovi. Nadan se da ovi novi izvori svježih ideja neće prisušit kad naiđu na prvi zid nerazumijevanja. Da spomenen samo dva događanja na kojima san bija ovo lito, predstavljanje knjige Julijane Matanović i ovo večeras, koje mi je ipak malo bliže srcu. Naslov manifestacije je već obećavajući, a pogotovo kad san vidija ko bi triba sudjelovat
Požurija san uvatit misto na balaturi da mogu na miru i gledat i snimat, ali nisan pri toga tija propustit zabilužit još jedan mašogradski sumrak, koji je najavljiva brzu prominu vrimena ...
Odma isprid ulaza u Gospojsku štradu, poznata scena, snimanje intervjua sa Žutin ...
... jer ipak je on zvizda večerašnje manifestacije. Ne i jedina, jer se lipo moglo vidit da i Žuti, danas-sutra, jema kome pridat štafetu, malome Arbuniću ...
... koji je večeras izvodija melodramu “Obitelj je svetinja! I posli krupe Bog mi je pomoga!”, nagrađenu na natječaju duhovnog stvaralaštva u križevcima, a ni Mari Vulas nije fermala voda ...
... dokle je ona čitala kratku priču. U glazbenome dilu događanja sudjelovala je ženska klapa “Putalj” iz Kaštel Sućurca ...
... a kad bi i one malo sele za odmorit, onda bi u najboljoj tradiciji iz Barićevi, malo bacili na karte ...
Sa Žutin, ka i uvik, nije ni moglo bit dosadno, a ovi put mu je da ruke, više onako metafizički, i Bare ...
... jerbo je Žuti reka da je on čovik u godinan, pa ga je straj više samoga sidit na pozornici.
Dunkve, Gospojska štrada je i sinoć, ka i na mojoj promociji prošle subote, bila puna “do čepa” pa je naš svit i na oti način pokaza da je gladan ovakovi događanja, a i da bi se, unatoč lipoti prostora same Štrade, moglo razmišljat i o nikome prostoru di more stat malo više svita. Kako je to sve bilo, pokušaću van pridočit sa ovin malin videjon ...
... meni je bilo lipo, po ko zna koji put, među domaćin sviton guštat u domaćoj pismi i besidi, da je kojon srićon ovega više, a ne samo ovako na pressing, stisnuto u ova dva litnja miseca. Ne mogu se nikako otet dojmu ka da mi ovo radimo za naše goste, za furešte, a ne radi nas!
Ko će ga više znat ... u ova doba kad cila Kaštila jemadu manje ležaji vengo u doba Šoulavyja ... jerbo su nan kankari privatizacije i divljačkoga kapitalizma rastočili skoro sve otelske kapacitete, ne znan za koje furešte bi to mi tribali radit
Dovidova, do neki novi događanji u Gospojskoj štradi, a i šire, a dotle ...
Zdravi i veseli bili!!!
Sasvin slučajno, krajičkon oka, u utorak, 20. 8. san vidija plakatić koji sramežljivo najavljuje: večeras na staroseljskome Brcu – GLAS KAŠTELA.
Osjeća san se ka u zoni sumraka, jer san živija u uvjerenju da je ta manifestacija odavno izumrla, malo poslin dinosauri, u svakome slučaju još debelo u doba mraka. Nije mi vrag da mira, pa smo se Zakonita i ja prošetali do Brca, kad ono na kantunu pozornice, ka i uvik za orguljan, u drugome planu, legenda kaštelanske lakoglazbene scene, neuništivi Marin Terzija ...
... dok su ostatak prateće ekipe činile za nijansu mlađe glazbene snage ...
U prvome dolasku san čuja kako zavije jedan od maloljetnih wannabe pivači, pa san uteka u “Love Story“ popit kafu, čisto iz obzira prema vlastitin slušnin organima. Nisan ni ja neki polivalentni stručnjak za sve glazbene pravce, ali pinkica sluha mi je još ostala i ne mislin je potrošit na takve stvari ... nakon brzinske okrepe, ponovo smo povirili na Brce. Ovi put je bilo puno više svita, a i repertoar mi se, uključujući i izvođače, puno više svidija. Bija je to pravi mix veteranski glazbenika i mladih snaga koje ipak nije tovar ugazija na uvo kad su bili mali ...
... tako da se kratkotrajno „pritrčavanje“ priko Brca pritvorilo u skoro jednosatno slušanje prohujalih lakoglazbenih zvukova, a kasnije čak i malo modernije glazbe u izvođenju juniorskog sastava. A kako slučaj ne bira, vidija san tu na Brcu i jednu kolegicu sa faksa, Gitu, ponosnu mamu, koja je došla dopratit ćerkicu na nastup ...
Iako neočekivano, ipak je to na kraju ispala vrlo zanimljiva i sadržajna večer, na malo friškijoj ariji nego inače, jer je ništo zapuvalo sa sjevera .... Biće, jema bit, još tega ovo lito!
Zdravi i veseli bili!
Malo san se naspava, sredija utiske i seja prid ekran. Nikad mi nije teže bilo započet nego danas ... najprin od naslova ... nisan tija da ispadne da je ka ništo završilo, da nima više i slične bombastične floskule koje punidu naslovnice oni novin ča opasno balansiradu oko broja od 25.000 iljad besid unutra, a ni ove druge nisu daleko, barenko u doba kiseli krastavaca.
Daleko je od kraja utakmice, sad je samo počelo drugo poluvrime, uvik ću moč reč „prije i posli libra“.
Odavno san se primišlja ovo napravit, otkad mi je zdravlje narušeno, ča se tiče noge, i okad mi nisu svi prsti na broju. Bar koze još jesu
Sve je ispalo lipo, da lišpe ne more bit, od ambijenta, do vrimena koje je bilo taman, ne privruće za ovo doba godine.
Onda, kad se ideja samo krčkala u mojoj glavi, moran priznat da san bija skeptičan da će libar ugledat svitlo dana. Ali zafaljujuć mojin prijateljican i prijateljima ča su u sve to virovali deboto i više od mene, upustija san se u avanturu zvanu knjiga. Fala Sandri ča mi je dala oni zadnji impuls da se u ovo sve upustin ... a kad san krenija, više ni jedna prepreka nije bila nesavladiva. Najprin, bez namjere da koga uvridin, tija san da svi, od ginekologa do babice, kod poroda ovoga libra, budedu makar jednin nokton vezani sa Mašograd.
Brez obzira na veličinu i kvalitetu ideje, ne more se ništa učinit brez šoldi, zato najprin fala sponzorima koji su dali šolde da se ovo more oštampat, a to su bili: Grad Kaštela, Županija Splitsko-Dalmatinska, Matica Hrvatska – ogranak Kaštela, DVD Mladost, Corona copy, Dental Centar Marušić, KPU "Kampanel" i „Trial“ – K. Stari
Fala i onima ča bi rado bili dali, ali u ova gruba vrimena nimaadu ni za se
Samo slaganje libra mi je bilo mačji kašalj. Kad san već u zadnji dvadesetak godin složija bar tri metra knjiga za druge, moga san sebi dat truda da i ovi libar ispade kako triba. Pogotovo ča san, radi učestali bolovanja, jema mašo vrimena na raspolaganju. Kod izbora korice san se mislij između dva rješenja, ali kipar Marko Gugić me je uvjerija da je prava ona ča je sad prid Vama. Jedinu tehničku stvar koju nisan sam moga obavit, učinila je Dijana Putnik, korekturu i lekturu, i to ne onu klasičnu. Kako knjiga nije pisana na književnome jeziku, a ni onon trvrdokornon čakavicon, tribalo je obavit ujednačavanje i još neke stručne stvari u koje se ne razumin, ali se zato razumi Dijana, prekaljena novinarka, koja je to odradila na obostrano zadovoljstvo.
Kakova bi to bila knjiga brez recenzije. i palo mi je napamet da bi, možda, moga jemat i dvi, od dvoje povjesničara umjetnosti. Kako dame imaju prednost, najpri san zamolija moju bivšu profesoricu umjetnosti i razrednicu, Vjekoslavu Sokol, ča je ona sa gušton prihvatila, a onda san to isto zamolija i Zlatka Galla, koji je to isto vrlo rado napravija.
Kad san već „sredija“ štampavanje, tribalo se mislit o promociji. Klapa „Podvorje“ mi je, naravno, prva pala na pamet, i kad san iša o tome proćakulat sa Antonon Kovačen Peškovin, reka mi je da se nisan njemu javija da više ne bi sa menon govorija. A oko same organizacije promocije i tijeka događaja, dugo san se primišlja, dokle nisan zamolija Marijanu Vulas, koja je to sve sredila na moje i mislin na opće zadovoljstvo. I za samo vođenje i za raspored događanja. Još je samo ostala jedna „sitnica“. Nije mi bila namjera izdat knjigu samo radi knjige, pa da onda skuplja prašinu u kojemu skladištu. Izdavač, Matica hrvatska, ne prodaje svoja izdanja, a trista knjig ne moreš podilit. Zato smo se dogovorili da prepustimo dvista primjeraka knjige Župi „Sv. Jurja Mučenika“ u K.Sućurcu, točnije župnoj karitativnoj udruzi „Kap ljubavi“ koja bi primala dobrovoljne priloge za knjigu. Danas niko ne more reč da mu je ono baš DOBRO, osin kojega lupeža ili bolesnoga čovika. Ni meni baš situacija nije sjajna, ali neka onda bar na koji način pomožen onima ča in je gore od mene
I tako je doša i ti dan ... ajme, uznojilo me, nikad ovoliki uvod nisan jema, a ovo mi je, u zdravlju, petstoišezdeseti (560) post na blogu.
Dan prije san skupija u štampariji "EKOGRAF", kod Ivice Antunovića prvi par primjeraka libra, i osta san ka trica. Nije ča je moja, i još prva knjiga, nije ni ča san zna ča je Ivica u stanju učinit sa štampavanjen, ali san ferma i blejia u knjigu ka u osmo čudo svita. Giovanni,. svaka ti dala, reka bi jedan moj drugi prijatelj ... odlično odrađeno tiskanje i kompletan posal oko knjige!
Uvečer san bija povirit tradicionalni koncert klape „Podvorje“ na sv. Roka, čisto onako za izvidit teren, a i obeća san ljudima iz klape da ću provat ča i snimit.
Sve san napravija ča je tribalo, razveza, odveza, doveza, donija i čeka ka na iglan subotu uvečer u osan uri. Mogu van reč da mi je laknilo kad se sa razglasa začula špica „Radio Krknjača“ i kad je Marijana progovorila prve beside ...
... a ja isprid sebe ugleda Gospojsku štradu, ispunjenu sa meni dragin ljudima ...
Žaj mi je samo ča je teško liti ubost pravi termin, pa je deboto u isto vrime na drugi kraj Kaštili, u Štafiliću, bila „Salsa & Šalša“, a zakoni fizike su jedini koje ne moreš zajebat ni sa najboljin advokaton: ne more niko bit od bote na dva mista! Ali ne vridi se nervat oko onega ča ne moreš prominit ... zadnji tragovi treme su pomalo nestali kad mi je iza leđa zapivala klapa „Podvorje“ ...
Pomalo smo mi sa stola počeli govorit ...
Najprin u ime izdavača Milan Hodžić, pa onda karikaturista Nikola Listeš. Dvi pisme je otpivala klapa, i Sandrin govor ča me je, moran priznat, malo badnija, pa je doša red i na moju malenkost. Izabra san tekst „Mašograd i ostale bajke“ ...
A onda je na red došlo pravo „muštranje“, priredili su mi kviz ala „Milijunaš“ di je Žuti Bija „Tariković“ ...
I naravno, uručilo mi je nagradu, Milijun dobri želja od mojih prijatelja koji su se potpisali na veliki „ček“ kojega mi je Marijana uručila ....
Jesan se malo umeja, radi velikoga formata, dokle san ga uspija skenirat, ali to bi tribalo ovako izgledat ... na kraju san ga potega sa fotoaparaton
@pechina je pročita djelić knjige koji priča o našoj zajedničkoj avanturi zvanoj "Radio Krknjač" ...
... naravno, uz pokoji svoj dodatak.
Zvizde, šlag, ili kako van drago, uvik dolazi na kraju ... i ona ča je radi nje sve počelo, moja Vinka, jemala je reč koju besidu ...
Nakon toga smo zaključili službeni dil, Marijana nas je pozvala da se malo osvježimo ...
... a ja san mora potpisat knjige ...
... onima ča su odma večeras uzeli knjigu kod gospođa iz udruge „Kap ljubavi“ ...
Da san prvi intervju u životu, za TV Jadran ...
... a da bi ovo izvješće jemalo glavu i rep, pobrigala su se ova dvojica na balaturi ...
... ka i moj kum @pečina čija je većina slika od početka teksta, uz di koju onega mlajega sa balature, Nenada Sokola.
I ča bi još jema dodat ovome, možda di koju sliku, ako je skupin po fejsu ... i naravno, najlipša fala @iskreni za videjo!
Virovali oli ne, osta san bez texta, deboto je vrime za u krpe, sutra je nova šetemana, novo vrime, novi ljudi, nove priče ... ako ko nije uspija nabavit libar, neka se javi u Župni ured ili meni, rado ćemo poslat knjigu, a žiro-račun Župe sv. Jurja K.Sućurac, na koji se more uplatit eventualni dobrovoljni prilog je: 2390001-1100362357
Libar samo ča nije izaša iz štamparije, sve je više/manje dogovoreno, taman se sad dogovaramo ko će kraj koga sidit, a ko ni pod razno neće kraj toga i toga njanci u istu rečenicu bit atroke sidit ako i to uspijen uskladit, deboto san postiga čisti zen!
Vidimo se u subotu, dan poza sv. Roka u Gospojskoj štradi.
Zdravi i veseli bili!
Kako bi rado bija na plaži u ovo vrime, ali moran činit kuco, likar je izričito naredija da nima na sunce i moran se toga držat neka okolo iskače živa iz termometri od rekordne vrućine, ja ne gren u more pri sedan uri, kad ladovina pokrije Gabine.
Za ne falit, u ova neljudski vruća vrimena mora san nosit duge gaće ... silon prilika.
Časna starina, najstarija u familiji, teta Mile, blago u Gospodinu je sklopila oči u devedesetoj, pokopali smo je u subotu ...
... sa ove stare slike iz 2008. godine ostala mi je samo Vinka, partili su pape i teta ...
... pa kako je Zakonita u subotu radila, uputili smo se svi troje danas put Splita. Srića da san povirija na Fejs pri polaska, pa vidija slike koje je meknija PGK (Portal Grada Kaštili, za neupućene) ... sprema se fešta, užežin sutrašnjega praznika, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.
A za uveličat feštu, na portu u Starome bija je vezan jedan od jači brodov naše HRM ...
... koji ponosno nosi ime Krešimirova grada.
Sve do osan uri su bile dozvoljene posjete, i naravno da smo se tamo uputili, ne pruža se svaki dan prilika učinit đir po ratnome brodu ...
Usput smo zamolili jednoga od mornari za grupni portret familije Garbin ...
Nije baš bilo vrime za detaljniji obilazak, pa smo samo učinili još par sličica ...
¸
I krenili lagano rivon do naše kobile Suzi. Nije mi vrag da mira, pa san i ovo ovjekovječija: plaža u Starome puna ka šipak!
A kad san seja u auto, bilo mi je jasno i zašto, iako san bija parkiran u debeloj ladovini, skoro me prikinilo kad san upalija motor i vidija kolika je vanjska fibra, u šest uri popodne.
Mislija san da je to samo privremeno, ma san kasnije, u Kambelovcu, na putu prema Splitu, na momenat vidija i za uncu veću fibru, ali mi se nije dalo fermavat. Blagoslovljena klima u auti
Ne znan kako bi drugovačije iša do grada i nazad, vjerojatno sa totalno otvorenin ponistran pa bi se od promaje jedno dva dana okrića ka Gracijela. Davno je niko reka da je čovik najgora beštija, ča sve more izdurat. Zovu sad niko zahlađenje za koji dan, ali ko zna oće li se ozvat ... a do osvježenja, redovito pijte dosta tekućine, nemojte se junačit na suncu i ... nemojte ludat!
Jedva san dočeka poć. To sad već postaje ka periodički napadaj euforije. svako lito, na pripreman nikad mlađa ekipa, napravi se dva–tri dobra rezultata, i onda odma nezasitna splitska publika očekuje čuda, prvenstvo u najmanju ruku, a dobro bi došla i euroliga, kad već lani nismo bili prvaci.
Jučer san negdi pročita da je Zoran Vulić, legendarni igrač i uspješni trener „Majstora s mora“ reka da nije lako bit trener u najluđemu gradu bna svitu, jerbo svaki muškić mlaji od trideset godin misli da bi on moga igrat u Hajduka, a oni stariji od trideset da bi bili bolji trener nego oni ča je sad na klupi. Makas se radilo i o Capellu ili Guardioli, za ne falit.
Kako se i ja nisan nikad cjeopija, naravno da san podlega zarazi, pa san jedva čeka da krenemo, da Zlato mamino dođe po mene. Opremljeni navijačkin rekvizitima i opijeni borbenin navijačkin pisman ča su bumbizale sa CD-a, krenili smo prema Poljudu.
Za divno čudo, uspili smo se parkirat skroz blizu, na Skalice, i krenit lagano prema stadionu ...
... usput registrirajući ekipu sa zidića koja je lagano ispijala svoju žuju/karlovačko/laško/whatever lagano vatajuć broj okretaja i radnu temperaturu potribnu za praćenje utakmice na Poljudu.
Na ovu vrućinu čovik se mora pazit sa dodavanjen tekućine, jer začas moreš završit na infuziju. Tako smo i mi, kako smo malo uranili, svratili po osvježenje u kafić na kantunu o Poljuda i ulice 7 Kaštili ... di smo trefili još našega svita ...
... a kako je bidan konobar stenja od posla, dokle je onako grintav i štuf doša do nas, jema san vrimena za potegnit još koju sliku ...
... navijačkih „hordi“ na pohodu u, doduše malo olinjali, hram baluna. U međuvrimenu je i umorni djelatnik ugostiteljske ustanove pristiga sa hladnin pićen, pa smo se i mi uputili, cili uru vrimena prije početka, da zauzmemo misto.
Bome, bilo je svega za vidit. Nisan ni ja baš na svaku utakmicu, ali bilo je ovi put svega, od dobrodržeće mame šminkerice koja je pričuvala maloga dokle tata šminker donese pivo ...
... pa do Torcide Mašograd (ogranak penzija) koji su nas također počastili svojom nazočnošću ...
Stalne pacijente, ka ča je Zlato mamino dokle nije na brodu, neću ni spominjat. Skupilo se možda dvadesetak illjad svita, Pezzi bi siguro reka trideset ... a kako smo poprilično uranili, mogli smo vidit i detalje koreografije koju je Torcida spremila za ovi put ...
... pozdravili smo košarkaše ST Univerziteta koji su u Beogradu utisno sa domaćinima osvojili prvenstvo Evrope.
Rekli bi zli jezici da neš' ti takmičenja, a na to bi mu ko drugi samo doda da je gušt pobjedit Komšije makar se na franje igralo. Pivalo se i skandiralo unisono, ka jedan, koža mi se naježi neka je vanka 40 C ...
Upalija se semafor ... krenili su nji dvadesetidva trkat za mijuron ...
... Torcida je odma prikazala koreografiju ča su je spremili ... da ljudi manje gledadu onu žalost ča bi se tribala zvat trava ...
I .... ča je onda bilo?
Bolje mi je da ne govorin, jerbo toliko stručni ekspozeji o trenerskoj taktici i tokovima baluna nisan čuja odaaaaaavno! Jema je prav Vulić ono ča san na početku napisa! E zašto je meka ovoga a ne onoga, nema smisla da citiran sad baš svaku besidu jer bi me siguro cenzurirali radi opscenog izražavanja u javnosti. Dunkve, izgubili smo jedan i nula, od devetnajst tiri na gol jedna štanga, par mrtvi šansi koje je golman skinija, i jedan put su makli balun sa crte da ne ulize u gol. Malo? Puno? Zaludu je bilo i onoj ča se je u punoj vrići ku**ci mašila baš za pi**u. Neki to zovedu loša srića, Smoje bi napisa neka budedu sritni da krave ne letidu. Ako je to ikakova nada, tješi me jedino da su naši najbolji kad ih svi izaseru, izgazaju i izvriđaju. Ko je spomenija Intera od lani?
Ljudski se nadat da će i Poljud malo obasjat Sunce ...
Dočekaćemo valjda i ti četvrtak, a do onda:
Zdravi i veseli bili!
