... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Današnji dan mi se navršava .... ne, ne, molajte me s miron i drugo zasjedanje AVNOJ-a, pokoj mu budi, skupa sa bivšon državon.
Danas mi je ravno dva miseca okad me je lakicu skratilo. Makar i za jedan prst. Mali, na nozi, doduše ...
Kako provodin vrime ... kojega doduše, jeman napritek ...
Malo prepisujen od Vinke ...
Najpri smo rješili još par Legići ča su nan ostali od zadnjega puta ...
... pa malo slušan muziku. Neću se sad itat pa reč da san posluša sve ča jeman, jer bi to bilo ljuto pretjerivanje radi kojega bi Pinokiju naresta nosić priko Kozjaka. Recimo da san gušta u izboru iz moje bogate audioteke ...
... pa bi se onda pribacija na kompjuterske igrice, u svin mogućin i nemogućin inkarnacijan, iteracijan, veličinama, bojama, okusima i mirisima ...
... izgleda san sve kanale na MAX-TV-u, i doša u napast, te i uspija odolit istoj, da naručin i one dodatne pakete. Žena me izljubila ... od sriće ... pa bi diko i nju dočeka isprid TV-a ... naravno, ako bi bilo ča pametno za pogledat ...
Je li ovo domaći roaming ili je samo neko na MAXTV-u usta na livu nogu?
Ali dosta prepisivanja ... kako Zakonita, najčešće prakticira drugu, ponekad i treću smjenu, mene je dopala časna dužnost opremanja male Prinčipeše u higijenske navike ...
... skori odlazak na spavanje bi brzo izbrisa ovi osmjeh sa lica ...
... i na rano spavanje, jer sutra je novi dan, i neka nije prohujalo sa vihoron, prije sa ovon gnjilon južinon. Kaže mi Zakonita da nisan puno izgubija, ni ona nije puno sunca vidila, ka ni ja dva miseca u kući, neka svaki dan par puti izajde vanka.
I ča ću van reč, posli dva miseca izležavanja?
Znan, znan, reklo bi puno od vas da bi se rado minjali ... ali čak i kad zanemarin razloge zašto san doma, virujte mi, dozvizdilo mi je!!!!!
Poludija bi, da mi nije moje Prinčipese ... od koga bi ja prepisiva ova dva miseca
Ljudi moji, zdravlje je, vama i vašin bližnjima, najvažnije u životu ... uz malu, malu, mikroskopsku dozu sriće ...
Da mi je došlo ovakvo pitanje na kvizu ...
... snimjeno sa monitora u studiju ;) ...
... skaka bi dva metra u zrak. A ovi ga nije zna, neka je bija više puti na kvizu nego ja u kinu. Kvragu i Brazil i Filipini
Dva miseca su dva miseca ... na pregled za sv. Mikulu, pa onda kako likari rečedu. Nadan se bit u voznon stanju do kraja godine.
I neka bude sve u redu, makar san propustija odličnu europsku sezonu Hajduka, koncerte Olivera, Balaševića i Gibonnija ...
I bada me oni mali, crveni, sa rogovima i perunon (viljuškon, za sjevernjake) da kad san već počeja sa AVNOJ-en, da u tome stilu i završin ... pa evo van jednu sliku ča san je, neču reč od koga, dobija nikidan na emajliranu poruku, kako bi reka jedan uvaženi saborski zastupnik, a nije barba Luka ... i unaprid se ispričavan osjetljivin ušima na nadolazeće lingvističke oblike ...
... i to bi bilo to. Vidimo, se, čujemo, se, gledamo se, pišemo se ... idući put sa „mobilnijin“ vjestima, bar se nadan
Zdravi i veseli bili!
Puno puti ste me oprali, da sad ne duperan (koristin, za sjevernjake) koji slikovitiji glagol, kako pišen prevode naši domaći besid (ono "za sjevernjake"), ali pari mi se da jema i dosta domaćega svita koji je lagano zaudobija (zaboravija, za sjevernjake) stare beside. Iz objektivni i subjektivni razloga. Nekima su važniji niki drugi geni kameni, a neke jednostavno nije briga. Eto, zaradi jedni, drugi a i treći ... prinosin ovod jedan zanimjiv tekst koji san naša na Sućuračkome portalu.
Ponukan nerazumijevanjem starinskoga govora, iskazanog od nekih članova na Portalu, osjetio sam potrebu da postavim originalni tekst poznate pjesme „Dalmatino, povišću pritrujena“ staroga meštra Ljube Stipišića, za mlađe naraštaje poznatijega ka Gibonnijev otac.
Odmah ispod donosim i prijevod na standardni hrvatski, za sve kojima ono prvo nije materinji jezik, ili su mudrijaši ili se samo pravidu fjeni.
Sliku san naša negdi na bespućima Interneta, pa mislin da bi mogla koga i zanimat. Za one koji malo slabije vidu, evo i prijepis.
ORIGINALNA VARIJANTA:
Izbliđeni misal
Svetog Jerolima
Izlizana Bašćansla tavuleta
rvackega ditinjevanja
Taudobjeni friži
glagoljaških serpentini
isfrolani
patakuni, žurke
i kadeni
Izlizani Ideali i Misali
po rvackin oputinan
Sokolaški procesjuni
Pričešćeni demoštracjuni
od taverni do taverni
Svitlosju kerv časna
Vikovićni terpećemu
Naslidovali poderda Balkanike
Pute, laze
pizon dubli tovari
gustirne žedne
mijun sići i lati
konkulana škina težakov
od motik
po žurnatin pritrujena
Prage kalet
žnjutin dubli puntari
naboj Dalmatine
rebati na drači
kroz kadene dicu
čićan pasli
a judi driti ka kolone
Dalmatino, povišću pritrujena
Intradu pravice
s tilin štrukali
Dalmatino, povišću pritrujena
rod puntarski resa na drači
Dalmatino, povišću pritrujena
ditinstvom gladnin
povist štrukali
Dalmatino, povišću pritrujena
kroz kadene dicu
čićan pasli
a judi driti ka kolone
Dalmatino, povišću pritrujena
KNJIŽEVNA VARIJANTA:
Izblijeđeni Misal
Svetog Jerolima
Izlizana Bašćansla ploča
hrvatskog djetinjstva
Zaboravljene ogrebotine
glagoljaških zavojnica
istrošeni upotrebom
mjedeni novac, djelovi težačke nošnje
i lančići
Izlizani Ideali i Misali
po hrvatskim stranputicama
Sokolaške procesije
Pričešćene demonstracije
od vinotočnica do vinotočnica
Svjetlošću krv časna
Vijekom navikli trpeći
Nasljeđivati pogrda Balkana
Putove, ulaze u polja
teretom dubli magarci
bunare žednjele
milijun sudova i polijevača
savita leđa težaka
od motikanja
po nadničarenjima premorena
Pragove uličica
gležnjevima dubali buntovnici
gnjojni čir Dalmacije
otkucava na drači
kroz lance djecu
sisama napasali
a ljudi uspravni poput stupova
Dalmacijo, povješću premorena
ljetinu pravičnošću
sa tijelima izaželi
Dalmacijo, povješću premorena
rod pobunjenički resa na drači
Dalmacijo, povješću premorena
djetinjstvom gladnim
povijest začepili
Dalmacijo, povješću premorena
kroz lance djecu
sisama napasali
a ljudi uspravni poput stupova
Dalmacijo, povješću premorena
Eto, nadan se da san van barenko malo približija starinski govor, kojin niko više ne govori, ali koji je naš, kojega se ne smimo sramit i kojega ne smimo zaboravit.
Zdravi i veseli bili!
To ča san ja trenutno neispravan ne znači da nima ko Vinku slikat. Tekuće obaveze i događanja u vrtiću se prate ... doduše nešto manjin intenziteton nego da san to ja u mogućnosti, glavon, bradon i drobčićen. Ali ipak ...
Nikidan je bila jesenska svečanost, pa san zamolija dida Dinu da to malkice ovjekovječi.
Iz gomile slika san teškon mukon izdvojija ovu koja prikažije Vinku kako je u malome igrokazu glumila gljivu ...
... i kasnije, za stolon, kad je od kartuna i ostaloga materijala koje su dica sa tetama pripremala protekle dane, napravila mali feralić, da može svitlit kad dolazi u vrtić. Jer je sad, kad se prominilo vrime, deboto mrak.
Sve ove dane Vinka je uredno odila u vrtić, ujutro bi je odvela Zakonita, a pokupija Ujac kad se vraća sa posla. Koji dan bi ostala u babe u Sućurac, da se Zakonita more naspavat, kad dođe iz noćne ...
Život polako ulazi u dosadnu jesensku kolotečinu.
Sve je manje prilike da nji dvi prošetadu đir po rivi ...
... pa smo se pribacili na druge oblike zabave.
Vinki san otkrija čarobni svit kompjuterskih igrica, dokle su to stvarno bile „igrice“ a ne mastodonti koji se radidu par godin.
Zalipila je na „Leminngse“ i to verziju „Revolution“ za PC ... trenutno to tuče neprestano, i grinta i ronje kad zapne na kojemu nivou. Pa onda pape mora uskočit, dodat ruku, nogu, za nastavak ...
Iz pedagoški razloga, moran je povremeno odlipit od ekrana, pa smo se ove dane uvatili slagat Legiće.
Zasad ove male modeliće ... a Vinka se ozbiljno uvatila i Lego Digital Designera, programa za slagat Legiće na kompjuteru.
Ipak se držimo „pravih“ modela, iz razloga treniranja koordinacije pokreta i orjentacije u prostoru, i onoga ča san već napomenija, da se MAKNE od ekrana.
Evo i rezultata našega zajedničkoga rada ...
E sad, koliko je napravila Vinka, a koliko ja, a oli sve morate znat ... eto, ja san i slika, ako će van bit lakše
Bitno je da je napravila tranziciju sa oni veliki Lego Duplo, na ove manje Lego Vulgaris. Najbitnije jon je bilo pročitat na kašetici „od 6 do 12 godin“ ... našto je mudro zaključila da je to taman za nju. Zaludu jon ja govorin već godinu dan. Dokle sama nije pročitala. Da mi je znat na koga je ovako tvrdoglava
I tako, malo pomalo, prođe još jedan dan, triba se spremit za u vrtić, a već se žesti kako sutra, u petak, ne mora poć leć ovako rano, jer se ne diže ujutro rano za u vrtić. Mislin, da je pustit, da bi u komadu gledala crtane filmove bar 24 ure ...
Ne mogu ni ja više, gren u krpe, a ovo ćemo ujutro impoštat na blog.
Zdravi mi i veseli bili!
Update sutradan:
Evo, Vinka se najušila pa je napravila modelići duplo više vengo jučera ... a i ja san malo pripomoga.
I tvrdin, pod punon odgovornošću, da je terapija Legićima genijalno sredstvo za borbu kontra južine i, općenito, loše biometeorološke prognoze ...
... i to bi, zasad, bilo to ... ostalo je još par modeli, ali čekan da se malo u Vinki probudi natjecateljski duh. A dotle, dovidova!
Prošlo je dugih devetnaest godina od tužnih događaja na istočnoj granici lijepe naše, u još djevičanskom razdoblju stvaranja mlade hrvatske države.
Na vrime kad je plima samoprozvanih branitelja, a ustvari najvećih grobara „bratstva i jedinstva“ pregazila ljepoticu na Dunavu ...
U razdoblju kad se još vrlo lako moglo dogoditi da stvari krenu „na đavla“, i kad su mnogi u svitu, nažalost i kod nas doma, priželjkivali, po nekima i realnu mogućnost da „treća vojska na svetu, bre“ pregazi te „bedake“ i „pizdeke“ koji su se usudili uspostaviti „novu endehaziju“.
Bilo je to vrime kad smo svi polako shvaćali da Hrvatska i NDH nisu sinonimi, i posebno mi se onda usikla u sjećanje jedna rečenica Tanje Torbarine koja je pisala svoju kolumnu, doduše onda još cilu stranicu u „Globusu“, začetku današnjeg sveopćeg medijskog žutila.
Tanja je onda napisala, slobodno interpretirano: „Nije bilo važno je li moj dida bija ustaša ili je tvoj dida bija partizan, bitno je da smo sad svi skupa i da branimo naše od ONIH“
Ponavljam, to je bilo još djevičansko doba stvaranja Lijepe Naše.
I ja sam sam, mea culpa, polako počeja svaćat da „Pismo majci“ nije ustaška pisma, nego kanaliziran bunt i gnjev cile moje generacije, koja se razmilila po frontovima domovine.
Bilo je to doba kad se prema Trstu vozilo priko pontona, po mraku, sa ugašenin svitlima. Uz samoinicijativno, a ne po pokori, nabrajanje „Očenaša“ i „Zdravomarija“ od strane nazočnih putnika. Bilo je to vrime dokle je većina pripadnika „Frankfurt divizije“ još uvik bila na svojin položajima diljem Dojčlanda i sa datim markama i materijalom pred sobom i drugima prala savjest dok su oni koji nisu imali dat ništa od materijalnih dobara davali sami sebe po vukojebinama Lijepe Naše, u koje su dotad bili upućeni samo rijetki, a i to na eventualnim vježbama prilikom poziva u „rezervu“ ...
Prošlo je dugi devetnajst godin odonda, dica koja su se onda rodila sad su već komad klipana ili lipa divojka, i oni baš i nimaju puno pojma ča smo mi sve onda proživljavali. I nije i ni briga, koliko vidin, a i mi se nismo baš potrudili da in objasnimo.
Sad smo vodo di jesmo, i to najvećin dilon svojon krivicon, jer nismo na vrime odvojili „mangupe“ iz svojih redova. Dozvolili smo in da njihov obrazac ponašanja postane mjerilo ...
Ali neću, neću i neću sad o tome. Bar danas.
Da se poklonimo onima koji su se onda napatili, izgubili sve svoje trude, neki i djelove tijela, razum, ili čak i život ... koji su razbili neke brižno gajene mitove tipa „rado ide srbin u vojnike“ ili onaj brižno podgrijavani mit o „nepobedivosti JNA“. Naročito onaj mit o „niškoristi“ Hrvata ka vojnika. Ko ne viruje, neka zbroji tenkove po Trpinjskoj cesti ...
Ali, kako da to shvati generacija odgojena na iPodu, Facebooku, mobitelima i ostalim općepoznatim tehnološkim điđama?
Nadam se, iskreno i iz srca se nadam, da to niko od njih neće imati prilike osobno iskusiti. Nikad! I što reć za kraj, za odjavu?
Da probamo to reći glazbom ...
Lipoga li naslova, koji sugerira promjenu moje teritorijalne orjentacije i načina razmišljanja. Ovo prvo nema šanse, dok bi se o ovome drugome i dalo razgovarat. Dunkve, evo već misec i po dan san na bolovanju, sa perspektivon još barenko misec dan.
Vrimena jeman napretek. Tako da mi se događa ča nisan odavno iskusija u životu, borin se sa viškon slobodnoga vrimena. Da je kako materijalizirat onu američku "Vrime je novac" ... samo ča to u nijednu banku ne minjaju ...
Nije svako zlo ni za zlo, rekli bi neki, pa san izgleda i nagleda gomilu filmova koje san misecima marljivo skuplja uz ono obavezno „pogledaću kad stignen“.
E, pa sad san stiga, i pristiga ....
Čak san nabavija i libar „501 film koji treba pogledati“ ... Koji san potla temeljitoga proštudiranja posudija dalje, a more poslužit i za obnavljanje gradiva glede jazika. Jerbo je napisan na ingleškome.
Trenutno san u fazi ponavljanja gradiva, ali pod novin uvjetima. Ča oće reč, prigledaju se Matrix i Star Wars serijali, ovi put u Full HD, fala Zlatu maminome ča me je infeta, pa mi se sad ni ne da pogledat onako ...
A i to mi je pomalo prišlo u naviku ... sad gledan samo tri filma dnevno. Mora san nać druge zanimacije. Vrime je od kalendarići, a neka ja sad nisan, najblaže rečeno, u voznome stanju, neki navik se je teško deliberat.
Pa mi je krajičkon maloga mozga palo napamet, a možda bi koga od vas, dragi štioci, zanimalo da mu se napravi koji kalendarić. Evo, kažijen ovih par ča san i već napravija, može poslužit ka i vizitka, ča san sam sebi i učinija, na onoj po brojen „00“, ili za bacit malo „mita i korupcije“ baban i didan, ka ova broj „10“.
Naravno, ovo su samo ogledni primjerci.
A svi jemadu standardnu, reklo bi se po modernu, "unificiranu" pozadinu ...
Ako koga zanima, nešto od ovega več napravljenoga, pišedu van brojke na svaku sliku, a inače ovod more doć bilo koja slika ... ajde, ne baš bilo koja, ipak ne dolazu u obazir slike sa mobitela od dvista kun, napravljene u škuribandi kojega diskokluba, ali sa svin ostalin mogu izać na kraj. A koliko to pjeva?
Reka bi stari Bing, u razgovoru sa sir Oliveron iz „Alana Forda“: „A cijena, prava sitnica!“. Uostalon, sve van piše u naslovu. Na onoj prvoj slikici, broj "00" jemate i moj, da prostite, emajl, oli mobitel, i to obadva, dapače (preferiran 091, glede signala, dokle san doma) pa kako virujen da van bar jedan od navedeni načina komunikacije nije stran, slobodno se javite. Samo bi zamolija da me poštedite anketa, prezentacija i lanaca sreće, jerbo od tega dobijen ospice, a valjda me ne bi tili jemat na duši da do prolića učinen na bolovanju. Ponavljan, sve već piše u naslovu ...
Zdravi mi i veseli bili! Update:
Virujte mi da san oduševljen brojem ljudi koji su se javili, jednako ka i brojen komentari na ovi post. Jema bit da smo stvarno svi partili u Honduras i da smo još daleko od "puta da nađemo put do izlaza" ... iz nečega
I zato ...
... i neka mo ko reča da san paničar i pesimista. Ako ni nakon 330 čitanja ovoga posta (subota, 13. 11. 2010. u 14:49) niko nima ništa za napisat, niko nima ništa za reč, niko se ne javlja, onda san ja još i optimista kako će bit.
Prije san zna napravit par stotin kalendarići pa podilit, jer bi bilo komercijalni za pokrit troškove. Ali komercijalni su pluskvanperfekt. Zato ne očekujte više ča je bilo pri ... Kako u Hajduku plaču za Poklepovićen, tako ćemo i mi plakat za Rohatinskin.
I neka ovo niko slučajno ne svati ka kukanje mižerije ili plakanje za prolivenin mlikon. I neću, fala na pitanju, itnit tastaturu u trnje ... još ...
Ovo je čisto nabrajanje činjenica, a uvik, baš uvik, dobijemo ono ča smo zaslužili.
E, pa neka nan sad!
Amen!
P.S. I da ne bude samo update reda radi ... evo i još par sličicc koje san propustija stavit ranije ...
Ovo je vrime, kad se, licemjeri kakvi već jesmo, po zapovidnoj odgovornosti sitimo naši dragi koji više nima ... Kad se sitimo da smo svi samo prolaznici na ovome komadu zemje ... i da koliko god jamili za života, ne moremo odnit sa sebon ...
Rekli su za pokojnoga Tomu da je volija Split puno više nego oni „fetivi“, oli „od kolina“ ... i ova mi njegova pisma najviše paše za ove dane. A u nedostatku Tome, od svi živi pivači i oni koji mislidu da znadu pivat, more je otpivat jedino Marijan Ban.
I zato, uz unplugged verziju Tomine svevrimenske pisme, pogledajmo još jednom sami unutar sebe, i poštujmo naše mrtve, cilo vrime, a ne samo u ove dane.
