Marketing
Sjećanje ...
Prošlo je dugih devetnaest godina od tužnih događaja na istočnoj granici lijepe naše, u još djevičanskom razdoblju stvaranja mlade hrvatske države.
Na vrime kad je plima samoprozvanih branitelja, a ustvari najvećih grobara „bratstva i jedinstva“ pregazila ljepoticu na Dunavu ...
U razdoblju kad se još vrlo lako moglo dogoditi da stvari krenu „na đavla“, i kad su mnogi u svitu, nažalost i kod nas doma, priželjkivali, po nekima i realnu mogućnost da „treća vojska na svetu, bre“ pregazi te „bedake“ i „pizdeke“ koji su se usudili uspostaviti „novu endehaziju“.
Bilo je to vrime kad smo svi polako shvaćali da Hrvatska i NDH nisu sinonimi, i posebno mi se onda usikla u sjećanje jedna rečenica Tanje Torbarine koja je pisala svoju kolumnu, doduše onda još cilu stranicu u „Globusu“, začetku današnjeg sveopćeg medijskog žutila.
Tanja je onda napisala, slobodno interpretirano: „Nije bilo važno je li moj dida bija ustaša ili je tvoj dida bija partizan, bitno je da smo sad svi skupa i da branimo naše od ONIH“
Ponavljam, to je bilo još djevičansko doba stvaranja Lijepe Naše.
I ja sam sam, mea culpa, polako počeja svaćat da „Pismo majci“ nije ustaška pisma, nego kanaliziran bunt i gnjev cile moje generacije, koja se razmilila po frontovima domovine.
Bilo je to doba kad se prema Trstu vozilo priko pontona, po mraku, sa ugašenin svitlima. Uz samoinicijativno, a ne po pokori, nabrajanje „Očenaša“ i „Zdravomarija“ od strane nazočnih putnika. Bilo je to vrime dokle je većina pripadnika „Frankfurt divizije“ još uvik bila na svojin položajima diljem Dojčlanda i sa datim markama i materijalom pred sobom i drugima prala savjest dok su oni koji nisu imali dat ništa od materijalnih dobara davali sami sebe po vukojebinama Lijepe Naše, u koje su dotad bili upućeni samo rijetki, a i to na eventualnim vježbama prilikom poziva u „rezervu“ ...
Prošlo je dugi devetnajst godin odonda, dica koja su se onda rodila sad su već komad klipana ili lipa divojka, i oni baš i nimaju puno pojma ča smo mi sve onda proživljavali. I nije i ni briga, koliko vidin, a i mi se nismo baš potrudili da in objasnimo.
Sad smo vodo di jesmo, i to najvećin dilon svojon krivicon, jer nismo na vrime odvojili „mangupe“ iz svojih redova. Dozvolili smo in da njihov obrazac ponašanja postane mjerilo ...
Ali neću, neću i neću sad o tome. Bar danas.
Da se poklonimo onima koji su se onda napatili, izgubili sve svoje trude, neki i djelove tijela, razum, ili čak i život ... koji su razbili neke brižno gajene mitove tipa „rado ide srbin u vojnike“ ili onaj brižno podgrijavani mit o „nepobedivosti JNA“. Naročito onaj mit o „niškoristi“ Hrvata ka vojnika. Ko ne viruje, neka zbroji tenkove po Trpinjskoj cesti ...
Ali, kako da to shvati generacija odgojena na iPodu, Facebooku, mobitelima i ostalim općepoznatim tehnološkim điđama?
Nadam se, iskreno i iz srca se nadam, da to niko od njih neće imati prilike osobno iskusiti. Nikad! I što reć za kraj, za odjavu?
Da probamo to reći glazbom ...
Zdravi i veseli bili! 
Post je objavljen 18.11.2010. u 11:38 sati.