Možda naslov i zvuči malo euforično ... ali nakon trostruke probe i preživljenih pokusa, mogu napokon objavit da san sa uspjehon odradija „Roštilj premijeru“. Po prvi put u skoro po stoljeća života.
Ne, nije to izgledalo ovako:
... kako su mi mnogi poznanici i prijatelji predmnijevali, glede i unatoč, a u svezi i s obzirom na moju struku. Ipak san se zadrža u okvirima normalnog roštiljanja, bez perverzija sa prenosima i vrstama goriva.
Još davno, kad san uzeja pretplatu na novine („Slobodna Dalmacija“, za sjevernjake) među izabranin darovima uz pretplatu izabra san ovi električni roštilj ...
.,.. na opće čuđenje Zakonite, ka i ostalih ukućana. Tribalo mi je još par miseci za skupit hrabrosti, i prije dvi nedilje san, kad smo kupovali spizu (hranu, za sjevernjake) usput uvalija u kolica i par oni već začinjeni komadi kokoše nataknuti na drvenu štapicu. Eto, gren provat, a ako i ne ispadne kako triba, preživiću štetu. Triba li napominjat da je ispalo za prste lizat.
Iduću nedilju san vazeja par komadi carskoga mesa, pa smo šura (brat od Zakonite, za sjevernjake) i ja to u slast pojili. Ali sve je to bila šala mala, jer je ženski dil kućanstva, uvjeren u moje sposobnosti pečenja, radije sebi spremija drugu vrstu spize.
Ovi put su se odvažili, i ispeka san čevape za sve, i nije ništa ostalo na pijatu.
Malo san sačeka sa pisanjen, nikoga ne boli drob, ajde, u redu je, preživili smo.
Sad i službeno mogu reč, da san se, od četrdeset i sedan godin, klasificira ka pripravnik za roštilj-meštra, najniže klase. Ali ča je najbitnije od svega, jeman volje za učit. I nakon ča je provala moga roštilja djelo, ni Zakonita me više ne zajebaje
Zdravi i veseli bili!
|