< | lipanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Nažalost, osobno san se uvjerija u težinu ove kletve ... ali više onako figurativno, na plejbek. Dunkve, kako san u prošlome postu napisa da smo Zlato mamino i ja obašli par autosaloni okolo našega maloga mista, pa smo odabrali i konačnoga pobjednika, nakon užega izbora od pet auti, partija je strai Punto, za učešće, a novi Suzuki Swift (brz, strelovit, ako google translate ne laže) ... pa se iskreno i duboko nadan da će i njegov dolazak bit u skladu sa imenon. Eto, da objasnin zašto naslov ... nakon dvadeset godin vozačkoga staža moran žicat prometalo okolo, malo ćaćinog Punta malo Corsu od šure (brat od žene, za sjevernjake) ... ili najčešće stoj doma, ova tri dana. Jučer smo čak Vinka i ja proslavili Dan državnosti sa izleton do najbližega dičjega igrališta sa napuvanin toboganima i trampulinima, a to je u ovomen slučaju bilo na podan Gospe od Otoka u Solin. Je da san jedva sta u Corsu (Corsa B, za neupućene) ali nismo išli daleko, pa smo lako podnili put. Još jedna ilustracija naslova: nima klime, ni u ćaćino ni u šurino auto, pa smo malo upalili promaju da nas razladi. Zasad ne osjećamo posljedice Nisan uvatija Vinku kako skače po trampulinu, ali kakvi bi to bija izlet u Solin a ne zabilužit mali pernati zoo po jezeru i potočičima ... Ova tri dana smo, najčešće, bili u kući jer je vrime nikakovo, tu i tamo bi malo izašli vanka itat frizbi ... ali neka ... Žaj mi je ča san i ove godine propustija događaj na našemu "Otoku ljubavi" , Barbarincu ... Nadan se da će mi Buiš i ekipa napisat ispričnicu ovi put, a da in nije bilo lipo, je, ka i svaki put ... ča nan je svojin foto-video izvješćen pripovidija @iskreni ... A da nisan gubija vrime u kući, pokazaću van, uskoro, ča smo Vinka i ja napravili ... uz malo truda, malo grintanja ... ali konačan rezultat nan je svima donija osmjeh na lice. Ka ča vi, koji redovito povirite ovod, vjerovatno i znate, ovo je, ipak, VATROGASNI BLOG, ma koliko mi šutjeli o tome. Nekidan me je Vinka pitala: Tata, je li ti ideš gasit požare? Naravno da iden, Vinka, ne baš onako često ka prije. Ali kad ja gren, onda o tomer novine pišu petnajst dan. Ne o mome gašenju, nego ja gren ka "trećepozivac" olitiga kad je sve partilo u Honduras, kako bi lipo opiva naš Đole. I naravno da san ovu literarnu formu o Hondurasu primuča Vinki, neka ona lipo izriba njezinu prijateljicu koja joj je rekla da njezin tata više ne gasi požare. Eto! Kako je tata, po osobnome priznaju po vatrogasnin pitanjima plesnut (navudren, za sjevernjake) tako se to zna izrazit na skroz čudne načine. Jednom je davno moj prijatelj i bloger Bego izjavija kako je lipo imat malu dicu jer moreš legalno kupovat igračke. Tako san i ja u maniri vrsnoga hrčka revnosno skuplja male tematske vatrogasne kompletiće, tri vrste vatrogasnih auta, gomilu kocaka opće namjene i jedan put je to sve moralo izać na sridu. Napravija san, uz svesrdnu Vinkinu pomoć, veliki vatrogasni dom, sa četiri garaže i velikin dvorišten, a onda stupa na scenu Vinkina koreografija. Ovo ka recimo da je bila pokazna vježba kako se gasi veliki požar. Koji je bija prikazan ka bokun reklamnoga frizbija, koji se dobije u kompletu uz dva saketa navijačkoga čipsa, prigodno za gledat "Afroviziju" i gatat koju će vešticu obuć Mila Horvat ili koju će beštiju oko vrata obisit Ida Prester. Dakle, veliki požar se okružilo u začetku ... ... napalo se iz svi kaluni (topova, za sjevernjake) iz svega ča je moglo bacat vodu ... ne smimo dozvolit da se proširi na okolne kuće ... ... evo i malo krupnoga plana hrabri borac kontra vatrene nemani .... dobro opremljeni gasitelji ... ... pa ako se je ko i pripozna, neka nan se slobodno javi. Nećemo nikome kazat! I nakon uspješno obavljenoga posla, tribalo je pospremit i prigledat opremu, podmazat ležajeve, zaminit ako je ča puklo ... najprin smo se postivali u garaže ... ... pa onda i po dvorištu, koje je nakraju ispalo tisno za cilu tehniku koja nan je na raspolaganju, Falidu nan jedino još zračne snage, ali to je predviđeno u proračunu za iduću godinu. Možda i za ovu, ako bude rebalans u deveti misec, glede HTV-a i moga učešća na "1 kontra 100". Sve je proteklo u najboljemu redu, osin onoga tvrdoglavoga u košu, koji je reka da će radije treću smjenu ostat gori, nego sa kolegon dežurnin u istoj sobi, koji je sigurno u jednome od prijašnji životi bija motorka. Ili bar cirkular. Svaka sličnost sa stvarnin osoban je sasvin slučajna I tako, nakon iscrpnoga prikaza pokazne vatrogasne vježbe u režiji moje Vinke, nakon ča smo to sve uredno dokumentirali i prikazali vama, nakon ča smo odgledali i produžetke utakmice SAD : Gana, ne mogu više, pridajen se, gren u krpe. Laka van i ugodna noć, sa ča manje dežurni leteći krvopija. Zdravi i veseli bili! |
Čitan u današnjin novinan nimalo optimistične članke o mojoj, makar i posrednoj, financijskoj budućnosti. Uza sve ograde koje iman prema autoru članka, našemu vrsnome majstoru od pizze, ups, od pera, ne mogu ostat ravnodušan. Ali, ne dan se ... nije me poljuljalo ni to ča san jučer, kad smo Vinka i ja išli u Gata na krštenje male Lorelai, dva puta mora stat i čekat da se moj gospodin talijančić Punto malo oladi, pa san ga na kraju priveja u najbliži servis, Fiatov naravno, na znakovitome mistu, na Lovrincu. Sranja se događaju svakodnevno ... ... stalno tribaš pazit da na koje ne „nagaziš“. Da ne zaboravin napomenit, iako nima direktne veze sa mojon financijskon situacijon, voljon gazde Portala, nisan više administrator na Sućuračkome portalu ... Ispočetka mi je ka i bilo malo krivo, ali kako vrime odmiče dalje, vidin da mi je @gregor u biti učinija uslugu. Posal, kakvi–takvi, koji san radija iz duše i od srca, bez kune naknade, i trošija nesrazmjerno puno vrimena na Portalu, više me ne „pritišće“ ... doduše, osta san ka obični član, ali više niman ni šušta ni gušta komentirat, dođen, povirin, ako kome jeman ča reč, pošaljen privatnu poruku, i to je to. Skoro san se izličija. Za razliku od moga kuma @pechine, koji mi još petaje roge da ča san ga dovuka onamo, a on kad se ča uvati, ne zna fermat, ka terijer dokle ne sastavi zubiće.... I nakon ovega mazohističko-samosažaljevajućeg uvoda, pitate se jesan li konačno partija, jesan li konačno diga ruke u ariju, oli je ča treće po sridi ... Ča me to još tako drži? E, pa, kako mi je suđeno „vezivat“ datume, barenko u mojoj familiji, tako mi je i ovi utorak, 1. lipnja, bija „dvostruki“ ... dan prije je bila godišnjica da mi je umra stric Mirko, Vinka i ja smo u „Potočnice“ uzeli bokun aranžmančića, koji je gazda Pere znalački uobličija, i odnili na groblje. Kojega smo položili na urednu i čistu grobnicu, koju je jučera sredija i lipo očistija Vinkin Striko. Nakon ča smo se Vinka i ja pomolili za pokoj duši svi naši dragi koji ovod počivadu, krenili smo dalje. A na mojoj zemlji, koju mi je stric Mirko još za života pripisa, i koju san ka dotu (miraz, za sjevernjake) donija u bračnu zajednicu, ti isti dan bili su đometri (geometri, za sjevernjake) ... ... da meknu zemlju u škvaru, na kartu, i da mogu projektantu dat da mi nacrta „štalicu“ koju ćemo prethodno moja Zakonita i ja ugrubo nacrtat na papiru. I koja bi se, ako Bog da zdravlja i bude sve kako On zapovida, tribala počet uskoro i dizat. Kako, zašto, sa čin ... pitaće me dežurne kurijože? A oli moran sve ODMA reč. Samo da rečen, nisan nikome ukreja, nije ništa nezakonito, a detalje bi, još niko vrime, zadrža za sebe, i za Zakonitu, naravno. To se ka ono podrazumijeva. Kako sad dalje? Uredno se prijavljijen na „1 kontra 100“ ... jedini kviz na HTV-u na koji još jeman pravo pristupa. „Karika“ i „Milijunaš“ su partili, ... a tamo san ionako potrošija svoj bonus. „Loto“ igran redovito ... uplatin suboton „šesticu“ i „sedmicu“, najmanji sistem, i ritualno još jednu ekspresicu. Pedeset i četri kune. Da bude još i za trišnje, Vinkino najdraže voće ... ... a ni tati ove lipe, crvene, kasne trišnje nisu mrske. Znan iznos napamet, ne triba mi šinjorina na šalteru njanci govorit. Sve stoji, iza svega ča san gori napisa odgovaran materijalno i krivično, ali nisan vaan reka ča je ono najglavnije ča me drži, zašto mi je stalo probudit se svako jutro ... Moje dvi šefice, radi nji dvi ne urlan i ne beštiman kad otvorin oči, vengo se svako jutro probudin sa smješkon na licu ... ... i samo zafalin sudbini, srići i, zašto ne, Onome Gori, ča jeman nji dvi ka razloge da živin i gren naprid! Zdravi i veseli bili! |