... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Evo, opet bi mi sad reka moj prijatelj sa fakulteta da oli me je uvatila skribomanija ... a nisan ja kriv da smo deboto u kapitalizmu pa su se svi imalo važniji događaji stisli u i okolo vikenda.
Vinkin rođendan je proša ... na opće zadovoljstvo naročito Vinke koja sad lagano gušta u darovima i lagano čini prve đireve biciklon okolo babine kuće u Kaštila. Bilo je malo problema dok je skužila da ne more vrtit pedale unazad jerbo se onda koči, i da bicikla ne gre namo di bi ona tila vengo onamo di se okrene volan. Sa malo dičje upornosti i pozitivne tvrdoglavosti se sve to da riješit. U jedno pozapodne ...
E, a tati zato nima predaha ...
Čeka me je 5. Kup sv. Florijana. To van je oni svetac ča ga je još car Dioklecijan da užgat, a koji se konta ka zaštitnik vatrogasac, pa u mu i isprid našega vatrogasnoga doma digli bokun grubo je reč spomenika, ali mi tako pari ...
... ali molajmo mi na miru našega Cvitka, da rečemo kako je bilo ove godine ...
Da nan ne bude dosadno, odlučili smo ove godine malo prominit orar. Pa smo mekli feštu PRIJE takmičenja . U subotu uvečer u osan uri smo se okupili u velikoj sali vatrogasnoga doma, članovi društva i gosti takmičari. Bilo nas je od svukud, a bilo nas je i svakakvi. Tako su Korčulani puten izgubili V1 pa su na Rivi nabavili novoga, rekli su in da je lagan ka perce
Za spizu smo jemali fažol i kobasice, čisto onako da ne bi kome ujutro ponestalo municije na natjecanju. Di se ko okreneš, ne moreš a da ne naletiš na kojega blogera, bilo u publici, bilo na pozornici ...
@vragus je kasnije pivala, a @acivi je sve to uredno bilužija na fotoaparat
... a da kome ne bi ča promaklo, skupa sa svon tehnikon se brine naš službeni snimatelj DVD Mladost ...
foto-video @iskreni
... dokle njegova mala organizira tržište vrijednosnih papira, tj. zamjenu malih krznenih životinjica za bonove kojima se uzima piće.
@lajona /livo/ ilitiga najmlađe mladunče od @iskrenoga ...
Tribalo je to sve i organizirat i držat pod kontrolon, nije mu laka, pa mora i on popit koji put malo cukrene vode, ipak sutra nastupaju, a konkurencija je OGROMNA ...
Bilo kako bilo, i to smo preživili. Znalo se odma da će ujutro padat rekordi.
Za divno čudo, skoro niko nije zakasnija (ja se ne računan) čak smo provali napravit i nešto novo ...
@galopinac u elementu ... više sreće drugi put ...
... po prvi put organizirat direktan prijenos takmičenja preko interneta. Ipak nan nije uspilo, Ali ne zbog sinoćnjega bančenja do sitnih sati, nego ipak zbog običnih tehničkih nedostataka postojeće opreme. Šta će se popravit do idućega puta, of kors!
Divojke i momci su se zagrijali, letili po friško pokošenoj travi ...
... dokle su se neki još uvik sakrivali, valjda da in se ne vide podočnjaci
Muški su nan bili osmi (zlatna sredina), a žene su osvojile prvo misto, odradile su vježbu tako brzo i kvalitetno da su i mnogin muškin ekipama sline išle na usta ...
Moj je posal, već po tradiciji, bila obrada rezultata, ča je bilo obavljeno na vrime, a nadan se i na višestruko zadovoljstvo svih u lancu, od vježbi do obračunskog odbora. Muški veterani su, one and only, DVD Mladost, pošto su bili unikatni na ovom natjecanju ,,, a evo i službenih rezultata u muškoj "A" i ženskoj "A" konkurenciji ...
Otprilike do malo izad ure je sve bilo gotovo, učinili smo smotru ...
... i podilili medalje i male skulpture Sv. Florijana, rastavši se uz ono obvezno: «Vidimo se dogodine... »
A zašto ove godine nije učestvovao veliki broj kvalitetnih ekipa iz unutrašnjosti, kao Trebarjevo, Deanovec, Lekenik, Spačva i drugi (popis preuzet od @rangera), neki kažu da je zbog zbijenog kalendara natjecanja ... pa ne mogu dospit u kratko vrime tri puta u Dalmaciju, a neki da je zbog lanjske barufe na kupu Dalmacije u Makarskoj. Istina je, ka i obično, negdi na sredini.
A ako van je ovo ča san van ja napisa i naslika malo, više o svemu morete nać kod Rangera, Iskrenoga, ili na Vatrogasnome portalu.
Zdravi bili i uz ovi put i stari vatrogasni pozdrav: «Vatru gasi, brata spasi!»
Dobro van jutro, a posebno van koji jemate sriću ovo pročitat malo kašnje, a ne sad kad pišen. Ne, hvala na pitanju, nisan se provridnija pa da sad gren na prvu misu zanamisto na drugu. Danas je 5. Kup sv. Florijana, u devet uri, a triba sve još jedan put provjerit i vidit da se nije ča zaboravilo. Ali o temu u slidećemu postu.
Ka ča san već reka. malo san se pozabavija slikan i evo ča je lipega ispalo.
Dunkve, u petak smo Vinki proslavili četvrti rojendan. Koji je ustvari bija u ponediljak, 21. 4. ali smo, glede mede, proslavu morali odgodit za petak. A zašto?
Pa zato ča nan je ovo bila premjera rođendana u dijasporu, to ka vanka od kuće. Nakon dugoga vijećanja i dogovaranja, Zakonita i ja smo još posli lanjskoga derneka odlučili da ćemo ovogodišnji učinit vanka kuće, i odabir je pa na kafić «ZAP» koji se nalazi, gle čuda, kod FINA-e, oliti bivšega ZAP-a u Splitu. Lani smo Vinka i ja bili Mirti na rođendan tamo, i šefici se svidilo. Tako da smo lakše donili odluku o mjestu radnje.
Najpri je tribalo organizirat veliki transport ...
... jerbo je petak još uvik radni dan, a nimaju svi sriću radit di ja radin i jemat šefove kakve ja jeman, pa u zadanu uru, 16.30 nisu mogli dovest dječicu na zadano misto.
Ništa nerješivo, moglo je u Punto stat još dječice, samo da je tribalo.
Za divno čudo, došli smo na vrime, skoro i prvi, ali zato su nekolicina drugih, nećemo i imenovat, onako otmjeno okasnili, ča Vinki baš i nije bilo po volji ...
... ali ruku na srce, nije prošlo puno vrimena i ekipa je, osin, nažalost opravdano odsutne Mirte, bila kompletna ..., and show is about to begin ...
... tribalo se najprin malo uredit. U modi su bile tetovaže cvitići i Barbie-krune ...
a onda je tribalo malo i zamezit ... ko bi moga skakat na gladno ...
... najprin sa pizzon, koju su morali pojist da ih teta pusti vanka na vrtuljke i ljuljačke ...
... sve dokle na red nije došla torta. Prava torta sa Snjeguljicon i sedan patuljaka ...
i četiri svićice koje je tribalo ugasit ...
i još se malo iskakat i izoštrit sportske reflekse, naslijeđene od roditelja ...
... a dobro dođe i zapivat koju ...
... dok si mame i tate su za to vrime strpljivo čekale da im se potomstvo iskače i malo zabavi na zajedničkome druženju. Neki su vrime prikraćivali sa ćakulon...
... a neki i sa kušanjen Snjeguljičine torte ...
... i sve je tako brzo završilo. Nakon nepune dvi ure. I ponovo veliki transport, u suprotnome smjeru.
Ali smo ovi put jemali i sudačku nadoknadu.
«Tata, možemo li se ja i prije poć malo igrat u mene ...» i ča san sad triba reć, da ne more ... Naravno da se odradila još jedna tura igranja, pokazivanja tipa «vidi kakvu bebu iman» i ritualnoga cipanja paketa i otvaranja poklona ...
... koju smo uspješno apsolvirali i utakmicu priveli kraju nakon produžetaka, na višestruko zadovoljstvo.
E, zaboravija san samo spomenit jedan modni detalj. Zakonita je ovu sedmicu radila ujutro. Niko sritniji od mene, jer ćemo normalno odradit rođendan, međutizin, u četvrtak jon je, na moje veliko oduševljenje, reklo da u petak radi pozapodne.
Fala lipa svima ča su došli, i fala u Vinkino ime na darovima.
Zdravi i veseli bili ...
Jesan, jesan, Mea culpa. mea maxima culpa ... Koliko san puti dosad reka da neću više poć Hajduka gledat, a? Ne znan ni broja, dopizdilo mi je više da se osjećan ka tovar (magarac, za sjevernjake) ili još bolje ka šimja (majmun, za sjevernjake), nakon ča izajden sa stadiona. I opet, uvik, nanovo, greš na igralište jer ti se ka pari da će bit bolje, neko od «igrači» tipa Rejo oli Slaven Alfirević ti napunu glavu kako je «dosta zajebancije» pa sad ka gredu ozbiljno, i svi mi, ka glamci, zagucamo na tunju i opet gremo tamo. Ali ovi put se dogodilo ča još nije odavno, odavno ...
Hajduk je OTVORIJA VRATA STADIONA!
A dosad smo se rugali Pizdekima kako ne moredu napunit Maksimir njanci kad je mukte upad. Proslava titule, a dođe in iljadu svita ...
Je, nisan ni ja virova u prvi momenat. Eto, još ću ispast škrti šoltanski vlaj, ali baš me je vrag natenta (natjerao, za sjevernjake) poć i vidit oće li se ča svita skupit, sad kad je mukte upad ...
I još je bilo bljakavo vrime, kiša, obuka ja šuškavac i uputija se put Splita, utakmica je bila u pet uri popodne. Računa san da će bit par iljad svita uvr glave, a ono me je prvo iznenađenje dočekalo na Šela: Kolona! Nije vrag da se je sve ovo uputilo na utakmicu. Uputija san se u četri i po (pola pet, za sjevernjake) ča bi bilo u normalnin uvjetima dosta za doć na vrime i još čekat dok počme, ali jok, evo vidite kad san doša ...
... ali nije mi žaj. Jedan put da i ja pogodin kad ću doć na Poljud, a drago mi je i da nisan bija jedini, nego nas je bilo priko deset iljad. Čak je i kiša pristala padat, pa je zalazeće sunce malo ugrijalo one ča pohodu ovu dolinu sevdaha i bluza na svaku utakmicu,
... ali dotični drukeri, budući sretni vlasnici dionica najdražeg kluba, ipak, sa sebi svojstvenin duhom, nisu propustili malo ubost, upravu ili koga već, kako bi u bivšoj državi rekli INOKOSNI POSLOVODNI ORGAN , pa je ovi mali transparent, skoro se i ne vidi, bija upućen njemu/njima, whatever ...
... ali neka, fuck politics, ono priostalo vrime ipak nije bilo dosadno, dalo se vidit još dva gola, a i uspija san skupit u jednu sliku sva tri strelca na današnjoj utakmici, i ča je najžalosnije od svega, jedan sigurno, a okladija bi se i sva tri, iduću sezonu minjaju adresu
... i opet ćemo ujesen, ili već na lito, kad budemo ispadali od neki Lazari iz Moldavije, Tunguzije ili ko zna odakle, vikat kako nan je kriv ovi, oni ... danas Zagreb , jučer Beograd, zanamisto da se malo pogledamo u ogledalo ...
Ali mora se priznat, ekipa je skoro cilu utakmicu bila pristojna, taman do prid kraj, kad je nakon objave službenoga špikera da je drugi finalista Kupa zagrebački Dinamo, junačko srce najtvrdokornijih pripadnika navijačke skupine nije moglo izdržat, pa je potekla pisma o beskrajnoj ljubavi sa zagrebačkim klubom koja na kraju prelazi i u tjelesnu strast ... uz obaveznu ispriku svima kojima ova pjesma možda vrijeđa njihove osjećajčiće ...
... a i Večeras je naša fešta se čula na Poljudu, posli mašo vrimena. A ka šlag na tortu, jema san još jednu premijeru večeras. Zna san i dosad popravljat ili bar pomoć pri dovođenju PC-a u red priko telefona, ali ovi put san oborija daljinski rekord!
Zva me je Zlato mamino iz Kine, nigdi su okolo Šangaja, ne radi mu PC kojega su novega poslali iz firme, i onda san ga malo pomalo navodija, pa smo došli do zaključka kako su mu pukli drajveri od grafičke kartice.
I kad san napokon doša doma i tija pogledat pravu utakmicu, Barcelonu i Manchester United, onda su me oni razočarali, ono ča san konta ka zicer za naguštat se uvečer kad Vinku i Zakonitu opremin u krpe, nula i nula, a betežni (bolesni, za sjevernjake) Hajduk je uspija dat četri gola. Svit se baš izokrenija ...
A sutra je, je li, proslava Vinkinoga ČETVRTOGA rođendana prvi put vanka kuće, pa ću i to opisat kad malo sredin utiske. I slike, of kors!
Zdravi mi i veseli bili!
Lipa je ura, a, ko bi reka da ću bit budan i u punome pogonu u ovu uru
Ali ča se mora, mora se. Najpri gren po Zakonitu, pa sa njon kod njene mame, di već Vinka hrče od sinoć, i onda put putujem ... na 4. susret vatrogasaca blogera u Tuhelju
Ako bog da zdravlja i struje, čitaćete i gledat moje utiske kad se vratin, oli subotuz kasno uvečer oli nediju rano ujutro, kako se vazme
A dotle ... zdravi i veseli bili
Kako je počelo dugo putovanje u Ludbreg, ups. u Tuhelj
Bome, lipo je počelo. Čak san uspija i na vrime doć, ča mi nije baš običaj. Čeka san šofera, zanamisto da na mene čekaju ... Nije baš dobar, ali je običaj ...
Kišica, ka da je deseti misec, a ne prilično zalaufano proliće, u polak četvrtoga miseca.
Osin šofera, svi jedva gledamo na oči, dok neki čak i u snu pokušaju uređivat playlistu na mp3playeru ...
... je da je ovo demokratska zemlja, i da svak jema prav slušat ča oće, ali ne moran JA slušat ono ča ONA oće, tj. mala @lajona, da ne bude zabune, pa ću, poučen iskustvon, na slideći zajednički put odnit sa sebon one lipe velike zatvorene slušalice i uljudno je zamolit da svoja glazbena iskustva ne dijeli sa nama.
Kišica nas je pratila cilin puten, sve do Janče ... di smo, ka po tradiciji, fermali popit prvu jutarnju kaficu ...
... i sve mi je djelovalo ka deja vu, čak je bila i ista konobarica koja nas je posluživala. Ništa nije dalo naslutit ča nas čeka koji kilometar dalje. Kiša se malo utvrdila, pa je počela padat u komadima ...
... i sad kad bi van reka da su bile tolike naslage leda, tuče, grada, krupe, kako van drago, da je morala uredovat i ralica od zimske službe, siguro bi mi rekli da san rebambija ili da san počeja sa lovačkin pričama. Srića da je to @iskreni uredno snimija pa jemamo dokumentirano ...
... bilo je to okolo Brinja, jušto na polak puta. Jedva smo dočekali prvu pumpu da uletimo u zaklon, nije baš bilo ugodno slušat kako tuču oveći komadi leda po krovu kombija.
Ajde, škapulali (spasili, za sjevernjake) smo se i od tega, i nastavili dalje na sjever, i tu negdi počinje avantura
Pravi Pero na krivome mistu ...
Put je bija organiziran ka nikad do sad. Iskusan šofer, sve na vrime, čak i ja, ka ča san već reka, nisan okasnija, morala se dogodit koja pidaija
I nastavili mi, ka ča san već reka, dalje, prošli Zagreb, pa na A4 prema Varaždinu, i niko ništa ne govori ... tek smo na naplatnin kućican kod Novega Marofa, kad je šofer pita di se gre put Ludbrega, skužili da gremo u krivome smjeru.
Ispostavilo se da naš Pero cilo vrime misli kako gremo u Ludbreg, jer je čuja krivu informaciju, kako Pero ide u Ludbreg, ali drugi Pero, a ne on. I kad san mu reka da se meni to ne more dogodit jer niman imenjaka u društvu onda me je posla u materinu. Pa se vraćaj nazad, pa na drugi kraj Zagorja, na slovensku, a ne na mađarsku granicu.
I cilin smo puten smirivali šofera, da nije on kriv, da nan je kriv vođa puta koji je zakunja u ključnome momentu, ali zaludu, bija je nervozan ka doberman, nije mu triba upaljač, jerbo ja palija duvan na duvan
Nije svako zlo ni za zlo, prošli smo uzduž i popriko sve zagorske brege, nagledali se zelenila, a da nije bilo kiše bili bi se nadihali i čistega zraka ...
Mislin da nan je svima laknilo, a pogotovo šoferu, kad smo ugledali vatrogasni dom u Tuhelju ...
... a i prispili smo, rekli bi zli jezici, taman za obid ... ajde, nije baš za obid, ali nismo se puno načekali.
Nakon pozdravljanja starih poznanika ...
... došli smo taman na vrime da se uključimo u raspravu ...
... o formalnom osnivanju udruge “Vatrogasci blogeri i webmasteri” na način da smo osnovali expertnu skupinu koja će raspravi Statut Udruge i dodat eventualne primjedbe ...
A bilo je i korisnih pitanja tipa: “barba/striček kako ću na blog stavit ...?”
i taj dil je bija prilično konstruktivan, jerbo niko od nas ne zna sve, a kod ovolikoga skupa ljudi uvik se nađe neko ko zna odgovor na pitanje koje vas trenutno muči, misleć naravno na tehničko održavanje bloga ili web stranice.
Bilo je i dodjele nagrada. Lani, u Svetoj Nedjelji, na 2. susretu je Miljenko L, ispred firme “Florijan” obećao najaktivnijem mladom blogeru/ici (mlađem od 25. g) nagradu u vidu digitalca.
Nagradu je, aklamacijom, zasluženo, dobila @firefighterica ...
... a za nju ne sumnjamo da će jon to bit poticaj u daljnjemu radu.
Nakon formalnog dila došlo je, vrlo brzo, na red i neformalno ...
Neki su jedva dočekali, jer su noć, umjesto kunjajući (spavajući, za sjevernjake) u kombiju ...
... proveli guštajući u zvukovima klasične glazbe.
Ali pogled na delicije nas je brzo sve dozva svisti ...
... ovo je bilo samo predjelo. Kako se to gori zove, neman pojma, ali znan da je bilo lipo, kod nas se to zove kiflici. A ono ča je kasnije bilo, nisan jema vrimena slikat. Jema san pametnija posla
Bilo kako bilo, pod sada napokon budnin okon našega vođe puta ...
... sve je, napokon, bilo pod kontrolon. A i kiša je, fermala (prestala, za sjevernjake), pa smo mogli izać malo na čisti zagorski zrak, slikat se za uspomenu ...
... a i malo zvirat po okolici, di se našla ova zanimljiva biljka, nisan pametan bi li je nazva stablon oli cviton ...
... i nimam pojma kako se zove, ali mi je baš bilo lipo za vidit. Malo pomalo, vrime je prošlo. Fala lipa domaćinima, @slaveku i ekipi, na gostoprimstvu i krasno organiziranome skupu.
Popodne smo bili malo prošetat do Tuheljskih toplica. Kako niko od nas nije odnija kupaći pribor, a nudiste ne primaju, zadovoljili smo se samo usmenom podrškom ostaloj ekipi koja se par puti itnila u bazen, dok smo mi papali prve ovosezonske sladolede. Barenko ja ... ne znan za ostale.
Nizdol je bilo lako, sad smo znali put jedva san se dovuka doma. Ajde ča san mora sidit deset uri u kombiju pa su mi se malo kolina pobunila, to mi je još najmanje, ali su mi se i pluća pobunila jerbo je skoro polak ekipe u kombiju trošilo nikotinske štapiće, pa san mora meknit robu na sušilo da se malo prozrači do ujutro.
A i Vinka nije prošla lišo ... kako nismo baš jemali prilike za obalazit okolo i činit kupovinu, dobila je jedno lipo licitarsko srce ...
... za uspomenu i dugo sjećanje na susret blogera vatrogasaca u Tuhelju.
Zdravi i veseli bili!
P.S. Nikidan san tek otkrija da ovi blog posjećuju čak i oni za koje mi ne bi palo napamet da ih to zanima. Ča ti je kompjuterizacija, a? Atroke Severina i ona njezina čuvena “Fuj, Internet ...”
Neka, neka cvita iljadu cvitov ... Na ovome blogu su svi dobrodošli, anonimci i blogeri, i oni ča su samo čiribimbaši (voajeri, za sjevernjake), i oni ča ostavu trag u vidu komentara, osin oni ča ostavljadu lančana pisma i nigerijske poslovne ponude
I još samo jedna obavijest neupućenima, nisan ni @vibby, a ni šibenski @konobar, nego samo malo obično @umorno_oko, ča je jemalo sriću postat pape od četrdeset godin. Ni više, ni manje! Eto, ja toliko ...
A kako je lipo krenilo ... prošli vikend je bija pakleni, ali mi je sve bilo lakše podnit jer je Njezino Veličanstvo bilo barenko zdravo, odnosno u postupku zalječenja varičela ...
Tu i tamo bi bila malo kod babe i dida ...
... a dikod bi se i učinija, onako oprezno, koji đir, ka ča je održanje obećanja @zori i dovođenja u red Onega Bez Duše, tj. njezinega laptopa. Vinka, a pogotovo mala Domina, nisu jemale ništa protiv ...
... dapače, opet je Domina oplakala kad smo odili ća jer da « ... sa kin ću se ja sad igrat ...». Citat završen ... A i Oni Bez Duše, nakon određenoga dišpetavanja i odupiranja, mora je položit oružje. Kad san mu zapritija da ću sest na njega, odma je sve proradilo kako Bog zapovida. Je, jedna od ritki situacija di su mi bili korisni moji gabariti. Inače, još se ne dan, nadan se da ću kalat koji kil, ali nada je slabašna ...
... evo i oko bicikle mi se uvatila paučina, okad san je zadnji put vozija. Uvik se nađe koje opravdanje. Pa mi je najpri bila teretana daleko. Sad kad je teretana otvorena u Vatrogasnome domu, sad mi je i to daleko. Njanci pet minuti na noge
Ali neka ... meni je i dalje najvažnije da je Šefica dobre volje ...
Evo, materijalni dokaz kako je smazala porciju biži i mesa ...
... ali, poslin jednoga rođendana u petak, pita me Zakonita da ča se to mala zarumenila.
Tridesetiosan fibre.
A taman san bija javija prijatelju u Šibenik da ćemo doć ... Ujutro je odma uslijedija demanti, ispravak netočnog navoda.
A dalje se zna. Čaj, limun, med, očenaš, zdravomarijo, tu i tamo pokoja beštimja ... onako, utiho, da se ne čuje
Jedino ča mi je, barenko malo, popravilo raspoloženje, je popravak tehničkog parka.
Mislim tu na fotografiranje. Moj dobri, i još uvik, fala na pitanju, ispravni i u funkciji, Canon A530 mi je pomalo posta piz (uteg, za sjevernjake) oko vrata, neke stvari ča bi tija napravit sa njin nisan moga ... i nakon OBVEZNIH konzultacija sa Zakonitom, i uz njezin BLAGOSLOV, nabavija san novu igračku, opet Canon, ali malo jači, S5 IS, bolja optika, bolji procesor slike, a ni koji megapixel više nije zgorega, iako nije presudan, a neću se bunit i ča se more spojit vanjski blic, a mali ekrančić za pregled se more okrićat kako te je volja, pa ne triba lizat (puzati, za sjevernjake) po tleju (po podu, za sjevernjake) ako se oče ča snimit odozdal. A moran priznat i da makar mali djelić krivnje za novi aparat nosi @žuža, jer san kod nje vidija malo stariji model iz iste klase.
Ma da ne bi ostalo sve na rekla kazala, malo san trenira na Vinkinin igračkan ...
... a malo san obaša i kod punice njezin deboto botanički vrtal, zadržavši se ovi put samo na điranima ...
... i tako san pomalo prikraćiva ovi vikend VInkinoga bolovanja koje, nadan se, neće dugo potrajat. Pa i ona neće bit ovako štufa ...
Nego će bit barenko malo bolje volje ...
Neću sad govorit di bi triba poć u subotu ujutro i vratit se odma uvečer, ali virujte mi da ćete bit uredno obavješteni i tekston i slikon, čin se malo naspavan u nedilju.
A dotle, stojte mi dobro i zdravi bili!
E, skoro san zaboravija, kako san ka vatrogasac pratija ovo ča se događalo oko tragedije na Kornatima, malo me je takla ova presuda o isplati odštete za duševnu bol. Ali da vas ne davin, prenosin ovu izjavu @acivija, a kojon se skoro u potpunosti slažen ...
Ma nikako mi se ne da završit ovi post, misli mi naviru bez kraja i konca ...
Mislija san se oću li ovo podilit sa Vama oli ne, ali ovakvi biserni uradak jedne iznervirane čistačice, kojoj je dopizdilo čistit stvrdnute nusproizvode ženskih (radi se o ženskom WCu) fizioloških potreba, zaslužuje da se publicira. A di su ova vrata ženskog WC-a?
Nije bitno ... bitno je samo da postoji još dobar dio ljudi, naših suGRAĐANA, koji možda i ne znaju čemu služi vodokotlić! A ne bi se okladija da znaju i za svrhu toalet-papira ...
A mi oćemo u Europu!
E sad, stvarno, adio!
Zaludu me svitovala mati ... da učinen danas ča jeman i da ne ostavjan za sutra. Fala bogu da je nisan posluša. Ni ovo ne bi napisa da znan da čita blog. Sva srića da je antitalenat za tehniku, pa jon je unuka Vinka objašnjavala kako se stavi film u DVD player, kad je jemala godinu i po dan. Vinka, ne moja mater
I tako, kad je nisan sluša, skupilo se materijala jerbo je ovi vikend bija bez ferme ...
Petak: Posljednja večera ...
Ne, nije ono ča mislite, niti smo mi sveci, niti je ko pojubija Isusa, a nije mu niko ni noge opra ... jednostavno, svake godine kad završu Maškare, pa kad se sve zbroji i oduzme, dodjemo malo sebi i kad prođe korizma, onda lipo pozovemo sve ča miritadu na jednu malu večericu, sve sponzore i učesnike povorke, ili barenko predstavnike od masovnih dičji slika. Ove godine je pa tir na kvatro aprilanti ... i mogu van reć da smo se skupili u najvećemu broju ...
... bilo je dice od godine i po, a bilo je bome i oni o šćapu. Mislija san se ča ću sa Vinkon, onda san se teška srca odlučija za baka-servis, i falija. Jer je ovod bilo i njezine ekipe iz vrtića, pa bi jon bilo lipo.
Ka ča je i nan bilo dobro ...
... odnija vrag Busha i onu večeru U Purger Vakufu, ovod je bolja ekipa ...
... spize fala bogu nije falilo, kako je bija petak učinili smo «morski dan», sira, slani srdel, crnega rižota i zelene manistre sa frutti di mare. Tako je bar bilo do devet i po, dokle san moga ostat, a onda je tribalo poć Vinku stavit u posteju ...
... a i za one ča volu balat (plesat, za sjevernjake) bilo je isto sve kako Bog zapovida, živa muzika, zna svirat sve osin cajki, pa ko voli ...
Najboje od svega je bila posluga, sve sami prekaljeni konobari, sa trista odrađeni pireva i razno-razni fešti ...
... i sve lipo dokumentirano za buduća pokoljenja.
... neka jedan put ko i nji slika ...
P.S. I skoro san, bezobraznik, zaboravija reč ... kako san, smotan kakvi već jesan, zaboravija fotoaparat, ovo sve slik ča vidite ne bi bilo da nije uletija @gregor sa Mašogradskoga portala. Fala in!
Subota: Proširena sjednica TBĆ*
*Trogirska Blogerska Ćelija
Ča san ono reka, da san smotan. A nisan! ... I vamo san zaboravija donit fotoaparat, pače i cili ruksak ... počelo mi je ovo prilazit u naviku. Moraću malo stat na balun ...
Zakonita, naravno, i nažalost, radi ... a Vinka i ja malo đirajemo kod babe u Kaštila, i čekamo poziv. Od koga? Pa od @slatkogrko, koja je još jučer došla u radni posjet TBĆ, glede svečane sjednice ... i to u proširenome sastavu. I dočekali mi poziv ... malo je potrajalo dokle san uboja pravi put, do stare kuće u Okrugu Donjemu (to je oni Okrug prema punti, a ne omar izad Trogira) jerbo mi orjentacija nikad nije bila jača strana, i malo pomalo eto nas kod @zore, a tamo, osin Trogirki, domaćice, @zuzayok i @ciovke, još jedna gošća, @old-bat. I opet bi bija, da se nisu pojavili Zorin Zakoniti i Stariji, blaženi među ženama ...
Počelo je napeto, Vinka i Domina su se sve ništo gledale priko oka ...
... a kako smo mi došli zadnji, najpri me tokalo provat pašticadu, ča mi, moran priznat teška srca, baš i nije teško palo
Za divno čudo, i Vinka se pokazala slakorana, svidile su jon se kroštule, a rafijole, trogirske naravno, nije tila njanci okusit. Ne zna mala još ča valja. Naučiće, jema vrimena ...
... ajme ča je ovo dobro, moraću malo tlačit obadvi babe da mi ispeču kroštule ...
... a kako san već reka usmeno, ponavljan i ovako, napismeno, pod punon moralnon i krivičnon odgovornosti, da se kuvarica komodno more udat. Pašticada, kroštule, rafijole ... ajme teškoga dana ...
Dokle smo mi kusali, Vinka i Dome su se već skompale, bacile kušine na pod i udri u ćakulu ...
... ko zna ča je i ko je bija na tapetu ...
... a meni je najteže od svega bilo odabrat slike. Kako san bija zaboravija i ovod fotoaparat, poslale su mi @zuzayok i @ciovka sve ča su slikale, ali uz puste izuzetke nemoj ovu sliku, nemoj onu sliku, nemoj mene stavit nikako niti pod razno ... evo, na ove dvi slike je stalo sve ča san smija objavit ... veći je ovo kompromis vengo koalicija od šest stranak dviiljadite godine
... a ovi put, za razliku od prvega blogerskoga sastanka u Trogiru, Dome nije zaspala od dosade. Ovi put je bilo još gore. Kad je Vinka došla da gremo ča, jer smo još tribali poć skupit i Zakonitu na posal, Domina udri u plač. Da sa kin će se ona sad igrat ... jedva su je smirili, da nije bilo @slatkogrko, još bi mala revala. A ona jema stvarno poseban odnos sa dicon. Moja Vinka kad dođe u babe, jedne oli druge, najpri se kvarat od ure zabije u kantun i onda polako progovara. Ali to ne vridi za @slatku, odma u nje ka da je vidi svaki dan.
I tako smo se uputili po Zakonitu, usput odveli i @šišmišicu do doma, a Vinka je, fala na pitanju, zakomila deboto pri Trogira ... spavala sve to TTTS-a i skoro sve nazad do Mašograda. Naravno, kad je tribalo leć, opet nije zaspala pri deboto ponoća.
Nedilja: Sveta nedilja ...
Već smo svi bili na rezervi ...
Nakon tradicionalnoga obida kod babe u Kaštila, uputili smo se pomalo na rođendan. Mala Iva, od rodice mi ćer, slavi šesti rođendan.
Sva srića, nije dugo trajalo, gomila dječice na jednome mistu je proizvodila pristojnu buku ...
... a virovali oli ne, Vinku je još iz Okruka držala slakoranost ....
... pa je na opće oduševljenje svekolikog pučanstva, a posebno mene i Zakonite, izila cili ovi komad torte.
Nekako smo se dovulki do doma, jedva, pa san u posteju a Zakonita je opremila Vinku za Vrtić, nakon deboto misec dan. Ajme veselja jutros kad je uletila među ekipu. Neka se malo istrče i izigra, sigurno jemadu ča jedni drugima pričat ...
Zdravi mi i veseli bili ...
Turizam naš svakidašnji daj nam danas, i otpusti nama duge naše ...
Ne triba van govorit da je sve procvitalo, da je proliće ušaltalo u četvrtu, grad se sređije i licka za nadolazeće lito i gužvu, šušur i beštimje, kad je teško na plus četrdeset i nešto ostat normalan. Jerbo, nije lako to sve opremit, i uvik zadržat profesionalni smješak iako bi nekoga najradije posla u materinu. Ponekad i s pravom ...
Samo za informaciju, onima ča mislu da ovde doli tokon litnjih miseci rastu pečene tuke na stablima, a sa borovine namisto iglica otpadaju smotuljci eura u sitnim apoenima ...
Davne godine 1987. radija san na aerodromu ka «beduin», ča je bilo kolokvijalno ime za «onega ča tegli kufere». Zaposlili bi nas «Atlas» oli «Dalmacijaturist» ka poboljšanje ponude za transfer-turiste, koji su dolazili avionima i dalje bi busevima, hidrokrilcima i katamaranima bili raspoređivani priko cile sridnje Dalmacije. A to bi značilo otprilike na jug do Ploča, a na sjever do Biograda.
Posla ka u priči ... od svi poslova u životu ča san radija, to mi je bija najisplativiji. Sve ča smo tribali radit je odnit in prtljagu od aviona do autobusa i ukrcat u bokseve zavisno od odredišta.
Zvuči jednostavno, ali tega je bilo toliko, a vrimena malo, pa je bilo pravo umijeće odnit ča više kuferi i usput šarmirat vlasnika da ti šušne koju marku, funtu, ili koju drugu valutu, fala Bogu bilo i je onda koliko oćeš. Svako je jema svoju malu tajnu kako doć do manče, a da ne ispadneš prosjak pa pružiš ruku ...
A pokazalo se da je to bila zadnja dobra godina turizma, jer su se već počeli događat narodi i narodnosti od Vardara pa do Triglava.
Dunkve, pinez ka u priči, za jednoga studenta dvadesetčetverogodišnjaka. I to samo od MANČE (napojnice, za sjevernjake) ... zaradija bi u petak i subotu CILU plaću moje matere (ondašnji Jugovinil). Ali ča je tribalo pritrpit za to? Doć na aerodrom u četri i po ujutro, a nazad doma iza ponoći. Vikend, naravno, jer bi se bar utorak i sridu malo uspija naspavat
Pa tako dva miseca, koji dan više oli manje.
Jednostavno nisi jema ni kad ni di potrošit pineze, osin ako bi u pauzi između dva aviona prikraćiva vrime kockanjen, ka većina moji kolega. A meni su se smijali onda ča pušin York, a oni ka Baje dimidu Marlboro, priko dana, a uvečer bi opet žicali u mene španjulete (cigarete, za sjevernjake).
Davno je to bilo i puno se tega prominilo. Ka prvo, više ne trošin nikotinske štapiće, a i aktera priče više nima. Ne turisti, oni dolazu i dalje, skoro ka i pri rata, ali «Dalmacijaturist» je cicikrepnija, dokle se «Atlas» reinkarnira u pravu agenciju ...
Jedino je isti od stari igrači osta naš brodar, «Jadrolinija».
Nestali su stare škovacere, Šoltanke, Lošinjanke, Krčanke itd. koje su bile u biti prirađeni desantni brodovi i bili su taman za privozit tenkove i borna kola, a aute su in bile samo fatureta (fušeraj, za sjevernjake) ... da ne govorin da su bile spore ka blato, do Šolte se odilo uru i po, a o konforu nije bilo njanci spomena.
Bili su debelo punoljetni, čak i u najboljin godinan, dapače, ali rekorder svi rekorderi je bija stari «Ero» koji je bija dobrodržeći pedesetogodišnjak i unatoč tome, moga je plovit kad su sve škovacere odavno bile u sigurnome zaklonu luke, triba je baš ljuti fortunal da «Ero» ne isplovi na svoju liniju prema Supetru.
Malo pomalo su i zaminili lipši i mlađi primjerci bile flote. Nije baš da su bili novi novcati ispod čekića, ali su bili bar pinkicu brži, lipši i pametniji ...
... o ukusima se ne raspravlja, šporkačuni jedni. More bit da nisu baš uzor lipote i najmoderniji linija, ali se do Šolte gre tri kvarta od ure. Deboto duplo brže ...
A kome je i to malo, i ne triba mu vozit auto, more se ukrcat u ove male zviri ...
... dvotrupce, katamarane, ča su zaminile staru flotu ruski hidrokrilaca sa avionskin turbinan, ča su deboto morale tankirat gorivo na po kanala koliko su trošili.
Danas su druga vrimena, tehnika je išla naprid ... evo, taman se grad sprema i za sajam od brodi, puna je riva šatori, malo in je mista pa će se i pontoni mećat u luku da jema više štandov. A govoridu da svit nima pinez ... kako ko, rekla je koka ...
Ali kako bilo da bilo, stare vridnosti se pomalo povlačidu prid novima ...
... evo pari se da je i kampanel od Svetoga Duje malo škiva (sakrija se, za sjevernjake) izad Lučke kapetanije, da ne mora gledat ovi VAŠAR na Rivi.
A malo dalje, u marini, mirno se ljuljuškadu na valoviman reprezentativni primjerci plovila potomaka stari splitski ribari i težaci, uz di kojega fureštoga (stranca, za sjevernjake)...
... samo ča ćete ove i ovakve «kajiće» ritko vidit da gredu nasrid kanala bacit tunju (udicu, za sjevernjake) i uvatit dva cipla za večeru.
I kako san počeja, tako ću i završit. Ovi vikend me je opet vrag odnija do Šolte, rođak vazeja dici kompjuter, pa je ovo ka bija prvi servis. Izdurala dica skoro nedilju dan. Nji troje na jedan PC, dobro je bidan i proša
Ništa čudno, uz malo predavanje od kojega ćedu me dica vjerovatno zamrzit, produžit će se intervali meju servisima na par miseci, a dotle će se valjda naučit ča smidu a ča ne smidu radit. Amen!
Opet san odluta ... reka san kako je počelo da će tako i završit ... odavna, pogotovo okad su dobili vodu, na Šolti ne restu samo masline, rogači i vinova loza ...
... najde se di koji cvitić, da doda malo koluri među sivi kamen i crvenkastu šoltansku zemlju.
Nije mi se ovo odavno dogodilo, da post pišen deboto tri dana, a sad bi stvarno bilo dosta! Eto, u očekivanju blogerske kafice porijeklom sa krajnjeg juga hrvatskoga nam kiflića, pozdravljan vas sve ...
Zdravi i veseli bili!
pa u zadanu uru, 16.30 nisu mogli dovest dječicu na zadano misto.
...
, jučer Beograd
, zanamisto da se malo pogledamo u ogledalo ... 
Sad kad je teretana otvorena u Vatrogasnome domu, sad mi je i to daleko. Njanci pet minuti na noge 
